Hercegovački sandžak u 17. stoljeću, monografija

Osmanski period, uz antički, najduži je period historije Bosne i Hercegovine. Međutim, historičar prof. dr. Enes Pelidija ističe da se, za razliku od 15. i 16. stoljeća, o kojima je dosta toga napisano, u Bosni i Hercegovini manje govori i piše o 17. stoljeću. Prema njegovim riječima, 17. stoljeće se s pravom može nazvati ratno stoljeće, to je stoljeće u kojem je više od 60 godina u ratovima učestvovao veliki broj ljudi s ovih prostora, a Bosna je bila direktno uključena u tri velika rata.

Upravo taj dio historije obradio je dr. Sedad Bešlija u monografiji Hercegovački sandžak u 17. stoljeću. Osim po tri velika rata, ovo stoljeće zanimljivo je i po pojavi hajdučije i uskoka u vrijeme Kandijskog rata. Upravo u tom periodu, za vrijeme Kandijskog rata, počelo je sistematsko uništavanje sakralnih i drugih objekata osmanske arhitekture od Mletačke republike i Habsburške monarhije.

Hercegovački sandžak, koji je osnovan 1470. godine, graničio je s mletačkom Dalmacijom na liniji od Poljica preko Makarskog primorja do Herceg-Novog i Risna. Graničio je s Dubrovačkom Republikom od Hutova do Novog duž rijeke Trebišnjice. Granica se dalje na jugoistoku nastavljala prema Skadarskom sandžaku, odnosno brdskim, hercegovačkim i crnogorskim plemenima. Zatim je prema sjeveroistoku graničio s Bosanskim sandžakom počevši od Bijelog Polja. Administrativna granica s Bosanskim sandžakom dalje se nastavljala prema Konjicu i Duvnu i završavala je u Poljicama.

Sedamnaesto stoljeće bilo je “veliko stoljeće”, u kojem su se izmjenjivali pobjede i porazi. Ono predstavlja, piše Bešlija, “najvjerodostojniju i najkritičniju kariku u lancu koji veže početak i kraj Osmanskog carstva”. Prema Halilu Inaldžiku, 17. stoljeće prekretnica je koja je označila kraj ere bliskoistočnog državnog modela u kojoj je Osmanska država bila primorana na “korjenitu transformaciju”. Dakle, Osmanlije su uspjele u promjeni koja im je omogućila kontinuitet. Do sredine 17. stoljeća, uprkos krizi, postignuta je stabilnost iako je to već tada bila potpuno nova Osmanska država.

Osim opisa ratova, državnog uređenja, promjena i transformacija, Bešlija u monografiji o Hercegovačkom sandžaku donosi izuzetno značajne historijske podatke o privrednom razvoju i životu običnog čovjeka u ovom dijelu Bosanskog ejaleta.

Prema njegovim riječima, općem privrednom razvoju u Hercegovačkom sandžaku prethodila je urbanizacija koja je do dolaska Osmanlija bila neznatna. Na početku 17. stoljeća ona je dostigla zavidan stepen razvoja. Lokacije najznačajnijih poslovnih centara Sandžaka određivane su shodno administrativnim i drugim potrebama. Pravac pružanja najfrekventnijih saobraćajnica (Dubrovački drum, Mostarska džada) također je bio jedan od ključnih faktora u nastajanju, odnosno razvoju urbanih centara kao što su Mostar, Pljevlja ili Foča. U tim je gradovima centralna vlast davala bitan poticaj za razvoj trgovine i zanatstva.

“Od propasti Rimske imperije nije bilo državnog sistema u Evropi koji je toliku brigu posvećivao održavanju svojih puteva kao što je to bila Osmanska država. Glavna osmanska putna magistrala bila je od Beograda do Istanbula starim rimskim putem, a osnivanjem Budimskog ejaleta 1541. godine produžena je do Budima. S tom magistralom spajao se i glavni put koji je vodio iz Bosne, odnosno Sarajeva”, navodi Bešlija.

U Hercegovačkom sandžaku osnovne su privredne djelatnosti bile trgovina i zanatstvo. Kakav je trgovački mentalitet vladao u 17. stoljeću, ilustrira citat zabilježen dva stoljeća kasnije, koji je naveden u ovoj monografiji: “Nekada je trgovina imala relativno skromne razmjere i njom su se bavili prije svega Turci (misli se na muslimane). Ovi turski trgovci nisu bili istog lihvarskog kova kao novi kršćanski trgovci. Turski trgovci staroga kova su trgovali da bi mogli živjeti od svog zanimanja, ali današnji kršćanski, kao i novi turski trgovci, trguju da bi se obogatili što je više moguće i da bi stekli bogatstvo.”

Iako je u doba ratova bilo određenog zastoja i stagnacije u trgovini, ipak se ona odvijala i nikada nije u potpunosti bila prekidana.

So je u to vrijeme bila jedna od najznačajnijih trgovačkih roba, posebno u Hercegovačkom sandžaku. Kada je riječ o solanama, poznato je da je Bosanski ejalet u 16. i 17. stoljeću imao šest solana koje su pripadale bosanskom sandžak-begu. To su bile dvije tuzlanske i četiri solane na moru. Na prostoru Hercegovačkog sandžaka nalazila se novska solana (u uvali Sutorine). Prema nekim podacima, novska solana, koja je u 16. stoljeću bila najveća osmanska solana na Jadranu, u Kandijskom ratu ili uslijed potresa u Dubrovniku 1667. godine potpuno je napuštena i pokvarena. Tako da je Novi većim dijelom 17. stoljeća bio tržište soli, a njegova je proizvodna moć bila u znatnom padu.

Gabela je u 17. stoljeću i dalje zadržala privredni značaj, ali je postala i odbrambeno središte za cijelu Donju Neretvu. Prema jednom opisu Hercegovačkog sandžaka iz 1620. godine, u gabelskoj varoši živjelo je tada približno 300 stanovnika. Gabela je privlačila osmanske podanike koji su tu, nabavljajući so, nudili vunu, kožu, vosak i dr. Tu su robu kupovali Dubrovčani te je dalje preprodavali na italijanskom tržištu. U Gabeli su se Dubrovčani izborili i za monopol na prodaju soli.

Premda je ferman sultana Ahmeda I iz 1606. godine dozvolio mletačkim trgovcima mogućnost trgovine solju i drugom robom u Gabeli i Makarskoj, Osmanlije su poštovale pravo Dubrovčana da isključivo oni trguju u Gabeli. To je potvrđeno i fermanom sultana Mehmeda IV od 1663. godine. “Na području od doline Neretve i Makarske do Dubrovnika, samo Dubrovčani smiju donositi, prodavati i držati so u Gabeli; drugu so treba zaplijeniti. Istu je naredbu potvrdio i sultan Sulejman II 1690. godine.”

Kako navodi Bešlija, mostarska privreda veliki je poticaj dobijala od institucije vakufa. Vakifi nisu bili samo graditelji poslovnih objekata nego su vrlo često uvakufljivali znatne sume novca, pa su tako nastajale prave kreditne institucije. Na taj je način pouzdanim privrednicima (trgovci, zanatlije, poljoprivredni proizvođači) bilo omogućeno da uz odgovarajući zalog pozajmljuju vakufska novčana sredstva i tako unapređuju vlastito poslovanje. Profit koji je pritom ostvarivao vakuf bio je minimalan i trošio se uglavnom na redovne vakufske rashode. Vakufski novac, namijenjen za pozajmljivanja još tokom 16. stoljeća, za gradske je privrednike bio operativan i u prvoj polovini 17. stoljeća. Riječ je bilo o sumi višoj od milion akči iz 15 vakufa.

Takav oblik poslovanja omogućavali su i drugi mostarski vakufi kroz 17. stoljeće. Naprimjer, Derviš-paša je uvakufio i 232.540 dirhema u gotovini. Taj je novac davan kao kredit gradskim privrednicima uz dobit (ribh) od 10 posto.

Jedan od prvih primjera sačuvanih u vezi s kreditiranjem jeste dug Petra Kazančića iz Slanoga, koji je 1657. godine dužnik Selima Perutovića iz Hercegovine. Spor je rješavao slanski knez. Hadžija Mahmut iz Mostara 25. jula 1704. godine potražuje 27 dukata i 20 groša od porodice pokojnog Mata Vukašinovića iz Lisca. Taj dug dokazuje svjedocima pred slanskim kancelarom, koji odlučuje da dug plati Nikola Vukašinović, brat pokojnog Mata.

 

Do polovice 18. stoljeća gotovo da nema zapisa o dugovanju muslimana primorcima. Izuzetak je dug Mehmeda Jančića iz Stoca, koji je 1697. godine kupio od Radosava Matina u Čepikućama soli za 52 groša na “veresiju”. Nema novca da plati te se pravda da su se zemlje “svađale” pa ne može doći u Čepikuće i platiti.

Primjeri kreditiranja i zaduživanja koji su slični vakufskom kreditiranju, piše Bešlija u svojoj knjizi, pokazuju da je, s jedne strane, među trgovcima bilo prisutno povjerenje, ali i održavanje ekonomskih veza koje su poticale dugoročan razvoj, a, s druge strane, dokazuju da su ekonomski odnosi nezaustavljivi i pored čestih ratnih prilika koje su donosile nestabilnost i nesigurnost u poslovanju. Također, odsustvo zaduživanja muslimana trgovaca primorcima u tom slučaju, između ostalog, potvrđuje njihovu finansijsku stabilnost do kraja 17. stoljeća.

Uz trgovinu, druga najvažnija privredna grana koja je bila zastupljena u Hercegovačkom sandžaku 17. stoljeća bilo je zanatstvo. Od početka ovog stoljeća Mostar se nastavio razvijati i postepeno pretvarati u najjače privredno središte Hercegovine. U njemu su bili zastupljeni svi zanati, brojne trgovačke radnje i izvozno-uvozna trgovačka društva.

U sidžilu mostarskog kadije 1633. godine spominju se u Mostaru sljedeće zanatlije: berberi, ranari, čizmedžije, postuladžije, ćurčije, dunđeri, dogramdžije, zidari, klesari, halvadžije, kahvedžije, kasapi, kalajdžije, kazandžije, kujundžije, kazazi, mudželiti, nalbanti, sabljari, samardžije, taščije, terzije, tufegdžije i klin-čari. U sidžilu iz 1685. godine spominju se još i bičakčije, bojadžije i sahadžije.

Poznato je da su tabaci predstavljali najjači esnaf u Mostaru. Taj se esnaf razvio u drugoj polovini 16. stoljeća kada je Karađoz-beg uvakufio 16 tabačkih dućana. Dućani su bili izgrađeni uz Radobolju i to pri njenom ušću. Bili su podijeljeni na Gornju i Donju Tabhanu, a prvi spomen im pada u 1632. godinu. O Gornjoj Tabhani izvještaj je ostavio i Evlija Čelebi. U prvom sidžilu mostarskog kadije spominju se imenom 39 tabaka. Specijalitet mostarskih tabaka bio je “crveni kajser” koji se izvozio na Istok. Tabaci su imali svoje pisane statute ili pirname i u tom su bili izuzetak među esnaflijama.

U Novom je, piše Bešlija, postojalo brodogradilište u kojem su se pravile fuste i druge manje lađe kojima se trgovalo i gusarilo. Naprimjer, 1660. godine Hadžo i Suljo Glavović imali su lađu na kojoj su gusarili. Novski aga Mustafa Hadžihasanović imao je lađu, ali nije gusario. Na njoj je gusario baba Hasan, reis (kapetan) iz Novog. Jusuf Perklović, trgovac, imao je 1668. godine jedan, a Murat Zeferović dva broda.

Poznato je da Novi, koji se nalazi na izlasku iz Boke Kotorske na široko more, nije bio u mogućnosti prehranjivati svoje stanovništvo. Izgrađen usljed političkih potreba, a održavan kao vojna i pomorska baza, on se morao orijentirati ka susjedima. To su bili Dubrovnik i Albanija od čijih je žitarica i drugih artikala nižeg kvaliteta živio. Novljani su bili i pomorci, ali ne i najamnici, radije su prelazili u rentu pa su se bavili i pomorskim osiguranjem. Bili su i kreditori klasičnog tipa dajući pozajmice uz dobit i dubrovačkim seljanima. Poslujući u Albaniji bilo ih je i kao prodavaca nabavljenog tekstila, ali rijetko. Međutim, u takvim okolnostima, za njih je mnogo unosniji bio promet ratnim ili gusarskim zarobljenicima, obično iz talijanskih gradova.

“Prema tome, jedna od specifičnosti koja se odnosi na Hercegovački sandžak, s obzirom na priobalne dijelove koji su mu pripadali, bilo je i gusarenje. Ono je bilo zanimanje i privredna grana dijela stanovnika bez obzira na konfesionalnu pripadnost koji su se međusobno stalno borili, pljačkali i ubijali”, piše Bešlija.

 Iz jednog prigovora venecijanskog predstavnika u Istanbulu vidi se da su “osmanski gusari u savezu sa španskim 1621. godine nanijeli štetu Mlečanima na mletačkoj granici”. Zabilježeno je da je grupa Novljana pod vodstvom Mustafe, sina Omerova, napala i opljačkala 1607. godine trgovačku lađu koja je prolazila pokraj Novog. Iste su godine Mustafa Omerović, Mehmed Alić i Ahmed-aga, pašmagdžija – papučar, odmetnici iz Novog, napali na brod vlastelina Ivana iz Dubrovnika i opljačkali ga.

Duhan je nešto po čemu je Hercegovina poznata do naših dana, i po uzgoju, i po švercu. Postoje podaci, navodi Bešlija, o tome da se duhan u Hercegovini počeo uzgajati već sredinom 17. stoljeća, a već 1676. i 1691. godine registrirani su slučajevi njegovog krijumčarenja. I kahva je svoje mjesto u hercegovačkim gradovima našla od 17. stoljeća. Naime, u Foči su 1600. godine zabilježena dvojica kahvedžija, što ovaj grad smješta na drugo mjesto, nakon Sarajeva, u dužini tradicije uživanja ovog pića u Bosni i Hercegovini.

Što se tiče vanjske trgovine, u trećoj su deceniji 17. stoljeća mostarski muslimani izvozili isključivo u Ankonu osušene i posoljene volujske kože, bijeli kordovan i bijele montonine, žuti vosak, sklavine, rašu pa i novoproizvedeni bakar porijeklom iz Banata, a preuzet u Sarajevu. Od izvoznika između 1620. i 1628. godine spominju se Muhamed Alijić, Ahmed Muratović, Sale Rizvanović, Ahmed Pervanović, Mehmed Turčin, hadži Osman i drugi. Prekid veze s Ankonom uslijedio je nakon što je generalni providur Dalmacije 1632. godine naredio da se zaplijeni lađa s robom iz Neretve za Ankonu. Poslije toga Mostarci su sirovine slali u Veneciju preko Splita. Mostarac hadži Džafer bio je 1611. godine prvi mostarski trgovac s titulom hadžije, a već sredinom stoljeća nije bilo veće bosanske pijace u kojoj nije bilo hadžija trgovaca.

Prema podacima iznesenim u Bešlijinoj knjizi, gotovo sva trgovina i obrt u 16. i 17. stoljeću bili su u rukama muslimana. Od 1633. godine spominju se i prvi nemuslimani. U Mostaru su stanovali sljedeći nemuslimani trgovci ili zanatlije: u baba Beširovoj mahali ćurčija Stipan, sin Radosavov i Miloš, sin Rankov, samardžija; u mahali hadži Balije ćurčija Mihal, sin Radojev. Zatim je 1670. godine u mahali Lutfi hadži Alije kupio kuću za 15.000 akči Križan, sin Vidov, od nekog Hasana i Petra Lukina. Godine 1685. zabilježeno je nekoliko kršćana stanovnika mostarskih mahala.

Savremena historiografija dosta pažnje posvećuje događajima koji se mogu okarakterizirati kao svakodnevica. To je, ustvari, historija mentaliteta i načina života običnog čovjeka. Ona prati “neuobičajene izvore”, čija je izražajna moć izuzetno važna za shvatanje svakodnevnog života.

Na ovom ćemo mjestu spomenuti nekoliko primjera iz hercegovačke svakodnevnice 17. stoljeća, tek toliko da bi se stekao uvid u raznovrsnost života običnog čovjeka kao i situacija u kojima se nalazio.

Krenut ćemo sa skokovima sa Starog mosta u Mostaru čija tradicija seže u 1566. godinu kada je Most i sagrađen. Čelebi piše: “Otkako je sazidan ovaj visoki most, otada ovamo dolaze neki veziri, prvaci i visoki dostojanstvenici da ga vide. I sjedeći u spomenutom čardaku, oni promatraju kako mnoga smiona djeca šehera stoje spremna na ivici mosta. I kad se zatrče i skoče s mosta, padaju dolje u rijeku i lete u zraku kao ptice, praveći svaki od njih neku vrstu akrobacije. Jedni skaču strmoglav, jedni sjedeći alaturka, a neki opet skaču u vodu udvoje, utroje i odmah sretno izlaze na obalu, uspinjući se uz stijene i dolaze gore na kraj mosta i primaju darove od vezira i prvaka. Mnogi šegrti noseći jelo svojim majstorima u dućane ne odu mostom, nego stave jelo na glavu, a tasove i hljeb uzmu u ruke, pa idu smiono kližući se uzanom ivicom mosta.”

Za Most na Neretvi vežu se i neki drugi događaji. Naime, u Mostaru je 1669. godine neki pehlivan Šahin sa svojim učenicima uspio preći po konopu svezanom za kule koje se nalaze s obje strane Mosta na Neretvi. Sličan događaj zabilježen je i 1671. i 1677. godine kada su izvođači bili pehlivani Muhamed, sin Kurdov, i Ahmed.

Međutim, Neretva je nekada bila i opasnost za stanovnike Mostara. Tako je zabilježeno da se Mustafa, sin Redžepov, iz Željuše 1687. godine utopio u “velikoj rijeci Neretvi”? U vezi s tim slučajem izdata je tezkera hercegovačkog sandžakbega Redžepu iz sela Željuša u kadiluku Mostar, kojom mu se odobrava da, prema ustaljenom običaju, komisijski pregleda svog malodobnog sina. Na osnovu tog primjera može se zaključiti da je preteča autopsije bila u Hercegovini u upotrebi još u 17. stoljeću.

Jedan od zanimljivih detalja iz svakodnevnog života Bešlija je pronašao u sudskim spisima. Naime, riječ je sukobu punice i zeta, koji je izjavio “ako uđem u kuću svoje punice Insane, neka je moja supruga Hedija puštena. Pošto je poslije toga pijan, pojahavši gola konja, ušao u kuću svoje punice, došlo je do razvoda.”

Stav.ba

298 Posjeta 2 Posjeta danas