Posao u Danskoj 1A

Pise:Meho Muminagic

Promijenio sam vise puta posao u Danskoj.
Svaki put je to bila posebna prica.
Dok smo bili u azil – centru u Brande, 1994 godine, svaka porodica je dobila malu bastu na koristenje.
Namontirali su nam 5 cesmi da mozemo zalijevati.
Ja sam, cim sam “prohodao” nasao u jednoj firmi za otkup i preradu metalnog otpada, tankih metalnih cijevi, duge 4 m., savio ih i zabio u zemlju, u obliku tunela.
Onda sam otisao autobusom u Herning, nasao jednu prodavnicu gdje sam mogao kupiti najlona. Izmjerio, otkinuo, naravno platio, pa ponovo autobusom nazad, sa najlonom pod rukom. Napravio dva mala plastenika, 2,5 x 20 x 1,5 m.
Posadio sam kupusa rastike, paradajza, paprika, krastavaca itd.
Pokraj plastenika sam posadio nekoliko stotina struka duhana sorte “Seginovac ”
Prijatelj i kolega sa posla mi poslao iz Ljubuškog sjemena duhana i rastike.
Duhan je dobro narastao, bolje mu je odgovarala ova vlazna danska klima nego u Hercegovini, ali kvalitet ?!
Brao sam redovno doljnje listove, nizao na debeli konac i vjesao u plastenik iznad paprika.
Na kraju sam imao desetak velikih vijenaca zuto – kafenog duhana. Slozio sam desetak listova i sitno izrezao kuhinjskim nozem. Ubacivao u masinu za motanje cigara i napravio nekoliko.
Kad je Denana povukla prvi dim, poletise joj suze na oci, grlo joj “zastopa”, pa onda “progrmi” od kaslja. “Nosi ovo, j..o te tvoj duhan” jedva izgovori Denana.
Zovnem komsiju Seju “Staka” da oproba nas hercegovacko – danski duhan.
“Uh, moj brate, jest zestok !”
“Znaci, ne valja, moram ga onda baciti” zakljucih razocarano.
“Jok baciti, daj vamo. Pomjesacu ja to sa ovim kupljenim, bice taman !”
Odvedem ga do plastenika. “Evo, sve nosi.”
“Hocu bogami, samo, necu ja toliko uzeti dzaba !
Ti se toliko Trudi i mucio ! Hocu da ti platim !”
“Sejo, samo nosi, halal !”
Kad sam prolazio pokraj stolova u hladovini od baraka, cuo sam ponekad: “vidi ovog budale, seljaka, u Danskoj kopa zemlju”.
Najbolje su rodili krastavci.
Brao sam ih svaki dan. Vecinu povrca sam dijelio prijateljima, komsijama i poznanicima, a nesto sam i prodao. Neki prijatelji nisu htjeli uzeti besplatno.
Kad sam imao previse, sjetio sam se, pa pitao prodavaca koji nam je redovno dovozio kombijem i prodavao voce, povrce, brasno i razne druge prehrambene proizvode kojih nije bilo u danskim prodavnicama, ili su bile prilicno nize cijene, da mu prodam krastavce.
Lahko smo se dogovorili da uberem sve sto imam, platice 1 krunu komad.
Nabrao sam 800 kom.
Platio mi je odmah pred bastom a ujedno pred ljudima koji su sjedili u hladovini.
Neki su prekinuli kartanje ili razgovore i gledali kako mi trgovac broji pare.
Vec iduceg dana, rece mi radnik u azil centru da su neki ljudi isli kod sefice kampa i trazili da meni zabrane da koristim “drzavnu” vodu, govoreci kako se ja “bogatim” na racun drzave !
I rekao mi da se sefica samo nasmijala
Kad bi dolazila neka delegacija, sefica bi ih vodila do nasih plastenika i ponosno im pokazivala nase povrce i duhan.
Prije sadnje duhana, nas novi prijatelj Per se raspitao u policiji i saznao da mozemo saditi i koristiti duhan, ali samo za svoje potrebe, ne za prodaju.
Jednoga dana dodje komsija Muris do plastenika i rece mi: “hajde odmah u ofis (kancelariju), zove te Leif, dobio si posao !
“Bolan, kakav posao, nisam ja trazio nikakav posao” !?
“Hajde pozuri, ceka te Leif”
Na stolu pred Leifom stoji papir, upisano ime naseg starog prijatelja, Enes i moje ime.
“Axel Månson, “kinekålmand”, veliki proizvodjac kineskog kupusa, trazi 5 radnika. Vas dvoje, i treba nam jos troje “. Rece Leif.
“Hoces li ti naci ostalu trojicu, ili cemo mi ? Upitah.
“Ti !” Rece mi Leif.
Odmah sam, bez razmisljanja otisao do dvojice iskrenih i vrijednih komsija, pa do treceg.
Otisli smo do Axela, nas petero, Leif i L., sin naseg starog prijatelja, da prevodi Leifu na engleskom, a Leif Axelu na danski jezik, jer Axel nije znao dobro engleski.
“Ja imam i imao sam radnike raznih nacionalnosti. Sad hocu da vidim kakvi ste vi bosanci radnici.
Ja placam svim radnicima isto, 75 kr. (bruto) po satu. Mozete poceti raditi ujutro, u 7 sati. Hocete li ?”
“Hocemo !” Rekosmo u glas.
Ujutro smo uzjahali na bicikle, i dok su skoro sve nase komsije spavale, odosmo na posao.
Prvih 5 dana je Axel radio cijelo vrijeme sa nama, iako je bio vlasnik velike farme i firme, imao mnogo radnika i nekoliko poslovodja, htio je da nam on pokaze i da vidi kakvi smo radnici.
Bio je zadovoljan sa nama, a i
mi s njim, i s poslom.
“Sve sto proizvodimo na farmi, mozete brati i nositi kuci. Ali, samo za vasu upotrebu, ne za prodaju !” Naglasio je.
“Mi sadimo godisnje 2 miliona kineskog kupusa, 800 hiljada salate, 50 ha. krompira, itd.”
Imao je farmu od 130 ha. Kasnije je kupio jos toliko od komsije.
Isli smo “s pjesmom” na posao, isto tako, iako umorni, nazad “kuci”, u azilni centar.
Nakon 3 dana, rece nam Leif, da je rekla sefica da nam nece odbijati ili uskracivati socialnu pomoc, sto je inace pravilo, ako se neko zaposli, jer smo mi, po njezinim rijecima bili “dobar primjer”.
Vracajuci se s posla, prolazili smo kroz salu za druzenje, opustanje, igranje karata, domina ili saha, ne obaziruci se na podrugljive dovike pojedinih komsija: “evo nasih radnika, vi ste nasa dika, nas ponos”…. itd.
Nastavak slijedi.

 

 

812 Posjeta 1 Posjeta danas