Objavljeno 09 septembra 2011
Poštovani čitaoče, ova kratka priča je posvećena mojoj majci Jasminki Sadiković ali sam prilično siguran da priča priču o svim našim plemenitim ljubuškim majkama koje su svoj život proživjele tiho i nenametljivo živeći ga nesebično, prvenstveno za one oko sebe.
DRHTAJ SVILE
Moja majka je drhtaj svile.
Proživjela je život hodeći na prstima da slučajno ne uzbihuzuri koju nemirnu dušu. Hodila je dunjalukom uzdignute glave milujući očima srne sve koje je taj pogled dotekao.
Bila je posebna a opet obična žena. Sitna žena ogromnog srca. Tiha k’o šapat a opet velike riječi. Iznjedrili je obronci “Vagna”, mladost prosevdisala malo uniže, u Sadikovića mahali a životnu maturu odplesala u čaršiji ljubuškoj.
Zborila je da se oca, koji je mlad umro, ne sjeća. Mater Vasvu, koja ju je ostavila još kao bebu, spominjala je opet, bez velikih emocija ali i bez gorčine. Onako uz put, kako se priča o oblačnom danu ili kostobolji.
Podignuta je u plemenitoj porodici Hajdarevica. Adže Kasim i strina Iklima kojima nikad teret nije bila na svijet su je izveli kao vlastitog evlada. Što je i bila.
Životna staza dovela ju je do njezinog Salema. Uzeli su se iz ‘jubavi’ kako bi to Salem šaleći se ozbiljno znao reći za onih sretnih dana.
Maja mjeseca davne 1958 Žabljak je odzvanjao od svadbarskog veselja tako da ni tavan porodične kuće nije izdržao. Zabilježila je to čak i beogradska Politika obavještavajući javnost da su se svatovi tamo u dalekoj Hercegovini previše zabavljali a kućni tavan platio glavom.
Pedest i skoro tri godine disali su k’o jedno, voleći se i poštujuci. Ni za najmračnije oluje ružna riječ preko usta preletila nebi.
Bila je sitna žena ali je imala srce k’o Butorovica. I u njemu je bilo mjesta za sve i svakog. Učila nas je da su ljudi jednako vrijedni i da se respekt dobija tako što se prvo daje. Ako nisi u stanju dati i ne očekuj ga natrag.
Merhamet i ljubav prema drugom su joj bili zvijezda vodilja. Ljubuški sa onih sjetnih, predratnih razglednica naučio ju je da voli i poštuje sve bez obzira kako se zovu i kud se okreću kad se Bogu mole.
Stara Jevrejska poslovica uči da “Bog nije mogao biti svugdje pa je izmislio majku”. I uistinu je i bila. Sve i svugdje. Za nas djecu i unučad bila je i naša dobra vila i anđeo čuvar i psiholog i ispovjedač i sve drugo što je trebalo biti.
Čak i u kasnim godinama kad bih onako kao čovjek “na svom mjestu” svratio do Ljubuškog da prespavam u roditeljskom domu čuo bih je kad bih se vraćao kući kako iz kreveta u sitne sate pita :”Treba li išta?”
Kad bih je ujutro podsjetio da sam u petoj deceniji i upitao : “Mama što bogati ne spavaš nego me čekaš do onih doba ?” samo bi odgovorila sa osmjehom: ”E moj sine. Kad si u ovoj kući ti si moje dijete i nema veze koliko ti je godina”.
Imala je tu žensku mudrost i senzibilnost za koju mi muškarci nismo genetski programirani i nikad je uhvatiti nećemo.
Komšijska i susjedska djeca, koja dobrotu osjete bez predrasuda nas odraslih, naprosto su je obožavala. Za njih je bila jednostavno teta Jaca ona što se nikad ni na koga ne ljuti i koja uvijek osmjeh i dobru riječ spremnu za njih ima.
U toj susjedskoj djeci vjerovatno je našla ono čega je ostala željna – vlastite djece i unučadi koju joj je život podlo i ničim zasluženo oteo podobar komad života.
Kako se dobro dobrim vraća, kasnije kad je onemoćala i u ona ružna vremena jedan period ostala sama, ta su draga djeca dolazila i utrkivala se da dobro dobrim vrate.
Najveći dio svog vijeka provela je u onoj oniskoj, dugoj zgradi iza čuvenog ljubuškog nebodera. Skoro četiri decenije i skoro svako od tih 14 600 jutara, kafu je pila sa svojom vjernom drugom Nedom sa sprata iznad.
Nekad mi se činilo kao da su testirale limite socijalne simbioze. Nikad pogleda poprijeko, nikad ružne riječi. Onako ženski, osjećajno, kafenisane su teme od neproplakanih suza do poskupljenja struje ili nove meksičke sapunice. Kafa se pila bez obzira na mahnitluk naokolo. Preživjele su se i bure i oluje a iz naopakih vremena izašle su još i čvršće i više okrenute jedna drugoj.
Poslije su mi pričali da je na samrtnom času, kad se Jasminka halalila sa ovim svjetom, njena vječna Neda, koja je nedugo prije imala operaciju na srcu, pokušala ući u sobu na što joj je mama vec nemoćna da zbori samo odmahnula da izađe brinući se da Nedu srce ne izda ako je vidi kako se sa dušom rastaje.
Na onaj svijet je otišla onako kako ga je i živjela. Tiho. Sklopila je oči srne. Smirile su se vode uzburkanog planinskog jezera. Zadrhtala je svila po zadnji put a jedna plemenita duša je odjedrila tamo gdje je uvijek i pripadala u Dženet nebeski
Esad Sadiković