Magareci parking

Pise:Meho Muminagic

 

Jos kao dijete radio sam sve poslove koje sam mogao obavljati, cesto kombinujuci sa ucenjem ili igranjem. Tako sam vec kao ucenik prvog razreda osnovne skole cistio mladi luk, pomagao babi nositi na pijacu – stari pazar, samo 200 m. ispod nase kuce, na pocetku starog dijela grada Ljubuškog.
Cesto sam ostajao sam na pijaci.
Na pazaru je svakodnevno bilo prometno, narocito prijepodne. Pretezno zene su dovozile povrce i voce uglavnom na magaradima iz okolnih blizih i daljih sela, pa cak i iz susjednih opcina, iz Dalmacije.
Bio je to tezak zivot za vecinu stanovnika Hercegovine. Muski su uglavnom radili u Njemackoj, a zene, starci i djeca su obradjivali zemlju.
Vezali bi magarad na “magareci parking”, preko puta kuce Luke Simica, gdje je sada kuca Mare i Sefke. 4 magarca za cetiri alke koje su virile iz betonske ploce. Ploce su bile ca. 5 m. daleko jedna od druge. Na vrhu parkinga je bio veliki betonski javni wc. Magarad bi mirno stajali jedno pored drugog, ponekad bi sjedili ili lezali, cesto na vrelom suncu, nekoliko sati.
A ponekad bi “izbio sukob” izmedju 2 ili vise susjednih magaraca ili “kenja” kako je narod zvao
zenku od magarca. To je bio poseban, za nas djecu strasan dozivljaj. Bila bi vriska, galama, cika, magarad bi se gurala, udarala nogama, ujedala, dok bi ih zene ili poneki covjek pokusavali smiriti. Dizala bi se velika prasina od, skoro uvijek suhe zemlje.
A bilo je bogami i napastovanja, pokusaja silovanja. Isto bi bila vriska, cika, galama. Jos veca prasina, skakanje. Ponekad bi se otkinuo samar, prvo djelimicno pa na kraju bi skroz spao sa ledja maģarca. A vremenom sam primjetio da ponekad kenja skace na kenjca (magarca) pa cak kenja na kenju, ili “gluho ne bilo”, kenjac na kenjca. “Tobe jarabi” !
Onda mi je to bilo cudno, a tek sada, kad bolje razmislim, vidim da su magarci onda bili napredniji, moderniji nego ljudi ! 😃 U tom pogledu.
Cesto bi se situacija smirila tek kada bi jedna ili dvije zene odvezali svoje magare i svezali negdje dalje, daleko od suparnika. Kada bi sva mjesta bila popunjela, vezali bi ih u dnu nase njive, naseg “vinograda”, uz prasnjavu makadamsku cestu, opet preko puta gornjeg ulaza u Lukino dvoriste. Nas vinograd je bio odmah uz magareci parking.
U pocetku su vezali za nase briste, velika drveca u dnu njive, uz cestu. Tokom vremena, nemirna magarad su nogama odgurivali tvrdu zemlju u kanal izmedju ceste i njive, ukazale su se debele zile, pa je bilo jos lakse vezati magarce za njih.
Ponedeljak je bio pazarni dan.
Vec u toku noci pristizale su prve prodavacice, sa prvim magarcima, da zauzmu najbolje mjesto na pijaci i na parkingu. Prije nego sto bi se napunio parking poceli bi vezati za nase briste a na kraju, kad bi se sve popunilo, vezali bi ih na prostor izmedju Vehabovcine kuce koja je bila na vrhu pazara i takala, starih kamenih stepenica.
Naše kuće su prve iznad pazara. Ponedeljkom bi nas obavezno budilo magareće “revanje”, karakteristično, glasno javljanje.
Prolazeći ponedeljkom pokraj pazara ponekad bih zastao, posmatrao taj nesvakidašnji prizor.
Više puta sam razmišljao, kako bi bilo dobro snimiti ovaj prizor i ovo “revanje” za buduća vremena, jer sam bio svjestan da će magarad jednom potpuno nestati, jer su ljudi već počeli da pomalo dovoze autima robu na pazar. Ali sam bio svjestan da ja nemam mogućnosti da to uradim.
Srećom,  stočanin, novinar Hajrudin Mehmedbašić, oženjen od ljubuških Mahića,  je zabilježio magareći parking divnom fotografijom na kojoj se vide i naše kuće i njive. Zahvaljujuci Facebooku vidio sam da su još neki ljudi zabilježili parking i pazar.
Hvala im svima !

1096 Posjeta 1 Posjeta danas