Poštovani čitaoci ovo što slijedi je in memoriam bilješka posvećena mom ocu Salemu ali je u isto vrijeme memento jednom gradu, čaršiji, svijetu kakvog smo poznavali a koji nestaje pred našim očima. Nije ovo lament niti plakanje nego sjećanje na svijet u kojem nas je prvo sunce ogrijalo, u kojem smo prohodali, odrasli, u kojem se najbolje osjećamo i koji ćemo nostalgično ponijeti sa sobom i kad zadnje od zadnjeg dodje.
Muči me dilema je li Salem Sadiković bio mali čovjek u velikom gradu ili veliki čovjek u malom gradu. Ljubušaci su ga ili dobro poznavali i disali grad sa njim ili su prolazili kraj njega kao još jedno svakodnevno lice koje bi kroz priču izašlo kao: “Znaš onaj… ma vidjaš ga stalno pred općinom, šeta svaki dan popodne sa Mirkanom, eno ga jučer bio kod Ante na šišanju…“
Čak i kada je zdravlje otkazivalo on nije posustajao. Gazio bi, što bez štapa što sa štapom, neumorno od Plantaže do Babovca, od Baščine do Mostarskih Vrata. Dok se baš moglo pripovjedao je kako su Mirkan i on jednom prilikom, lagano bajerom uz Trebižat, skoro na kapije Vitine zakucali.
Hodao, sjedio, ležao, kako god da okreneš, za one koji su ga bolje poznavali, bio je ljudina na svoj način. Tih, nenametljiv, samozatajan. Iako društven, prijateljstva bi sklapao samo nakon što bi s nekim, što se kaže, kilo soli izjeo. Davno je shvatio da je šutnja najači božji govor pa je drugima ostavljao da galame i buče. U velike polemike, javno, na ulici nikad ne bi ulazio jer je kroz godine iskustva shvatio da glasniji, kao što je pravilo na ovim prostorima, ne znači pametniji.
U privatnom životu, iza zatvorenih vrata, kao i sa bliskim prijateljima, znao je pak ući u polemiku i žustro, nerijetko tvrdoglavo, braniti svoj stav. Medjutim i ta ‘odbrana stava’ protekla bi civilizovano, sa ponekad povišenim glasom ali nikad sa uvredom ili masnom psovkom. Ako bi se i sporječkao i žustrije razmijenio mišljenje, nikad, ama baš nikad, nisam ga čuo da se s nekim posvađao. Kad bi i došlo do baražne razmjene vatre ta ‘huja’ bi ga kratko držala.
Ono na što smo mi potomci posebno ponosni je da ni o kome nije ružno besjedio. U njegovom vokabularu nije bilo mjesta za šup.., papke, seljačine i ostale atribute koje na ovim prostorima tako olako potežemo kad treba opisati nekoga ko nam se ne uklapa u naše svjetonazore ili ćejfove. Ako mu se neko nije sviđao jednostavno nije ni postojao u njegovom svijetu na ozbiljan način. Doživljavao bi ga kroz formalno klimanje glavom ili zdravo sa ukoričenim respektom. Neko će reći arogancija, neko pristojnost sa distance.
Ljude nikad nije dijelio ni počemu. Čak ni na ljude i neljude. Bilo je onih koji su mu ‘ležali’ i dijelili njegov svijet, smisao za humor i interese i oni drugi. O politici, osim penzionerskog bruntanja na vlast, nije nikad puno raspravljao a religija mu jednostavno nije nikad igrala značajnu ulogu u životu. Nije ju ni nipodoštavao ni nijekao ali mu jednostavno rečeno nije bila važna. Je li bio bogobojazan ? Teško da je taj subjekt i doticao. U svoje vrijeme je bio komunista ali nikada partijski čovjek i ulizica od karijere. Pretpostavljam da je kao friški poratni junoša bio zahvaćen tim nekim valom revolucionarnog poleta i izgradnje novog, kako su ga zvali, boljeg svijeta ma šta to god iz današnje perspektive značilo. O tim godinama predanosti pokretu u novija vremena rijetko je govorio. Je li ta šutnja bila razočaranost? Sumnjam. Bio je dovoljno mudar da se previše ne okreće i prpa po prošlosti koja je jednostavno to što jeste – prošlost. Stvari dolaze i odlaze i što se više vežeš za njih dublje te vuku.
Da nije bilo nostalgije jeste. Titina slika ostala je na zidu i pazila na njega dok se nemirno uvodi u san. Vjerujem da je maršal svoju komandnu poziciju na zidu spavaće sobe odrađivao više kao relikt lijepih uspomena jer daleko je to bilo od nekog čvrstog političkog stava. Samo se naivci i karijeristi mogu zavaravati i tješiti da je politika u našim krajevima i životima vječna konstanta. Još je rahmetli dedo Sejfo primjetio da je u njegovih skoro devedeset godina (1904 – 1993) stalo šest različitih vlada i vladara i kroz njih što careva, što kraljeva, što poglavnika, što predsjednika. (Za neupućene: Austrougarska imperija, Kraljevina SHS, Prva Jugoslavija, NDH, druga Jugoslavija FNRJ/SFRJ, Bosna i Hercegovina). Petnaest godina života po pasošu pa vi računajte koje čudo od života je to bilo. Usput rečeno, kad se već dotaknuh babe Sejfe, tek toliko da ostane zapisano, Fran(j)o Josip je bio i ostao favorit. Ovi poslije ili im je falilo stila ili mudrosti ili šarma ili karizme. Najčešće svega zajedno. Ali odvukoše me Sejfo i Frano od Salema, ode misao, odluta.
Salem je rođen, u ona tamo predratna vremena, ‘36-te. Jedan od devetero od kojih je četvero preživjelo. Jedino muško. Mučna i sumorna vremena za roditelje posahranjivati toliki evlad. Od kamena bi srce puklo jednom se sageti i sahraniti što je tek na svijet zinulo a kamoli pet puta.
Odrastao je kao stariji brat. Tri sestre. Sve mlađe, puno mlađe. Kasnije bi govorile dobro je bilo imati ga kao starijeg brata i zaštitinika ali je znao biti i previše bratovski nastrojen pogotovo kako bi se vrijeme zacurivanja i ašikovanja približavalo. Kasnije kao odrasli, zreli ljudi znali bi se prisjećati tih godina uz kafu i sve bi se svelo na glasan smijeh i šalu. Ništa mu zamjerile nisu jer je izgleda znao naći balans i da bude dovoljno stariji brat a i da zažmiri kad osjeti da bi mogao otići predaleko. Sve u svemu čista, fina bratsko-sestrinska ljubav. Bez imalo ironije skoro da se na zid za primjer okači.
Predanje u familiji postoji da nam je zajednički predak rahmetli Sado Sadiković (Sejfin adže i najčuveniji travar s ovih prostora) kod koga je Sejfo šegrtovao, dodijelio zlatni dukat glasonoši kad mu je javljeno da je Salem rođen kao prvo muško u našoj lozi Sadikovića.
Nakon što je Sejfo svoje odšegrtovao kod Sade i krenuo svojim putem živjelo se solidno tih godina. Sejfina aščinica na željezničkoj stanici u Čapljini radila je kao dobro podmazan Ćiro sve dok nisu došle ratne godine i sa njima sve što rat nosi. Familija se vratila u Ljubuški prvenstveno jer je trebao novi početak nakon svih trauma sa poumiralom djecom. Majka (nena) Habiba za to je krivila rat i tadašnja intezivna bombardiranja Čapljine. Znala je reći: “Poumiraše djeca od straha.“ Kako god bilo trebalo je okrenuti stranicu, otići iz njene Čapljine i početi ispočetka ovaj put u Sejfinom rodnom Ljubuškom.
Salem je odrastao i momkovao na Žabljaku. Kao jedino preživjelo muško u familiji majka ga je pazila i tetošila i puno više nego malo vode na dlanu. Ako bi jedno jaje preostalo u kući znalo se kome se ručak sprema. Iz ove perspektive, na duge staze, mislim da mu to nije pomoglo u budućem životu jer mu je jedna od negativnih crta bila da je naučio da, u tom smislu, svijet rotira oko njega. Daleko da je bio sebičan. Naprotiv. Uživao je davati i darivati nesebično. Jednostavno je smatrao, na osnovu preživljenih iskustava, i odrastanja u centru neosporavane pažnje i relativnom blagostanju, da se o njemu treba brinuti više nego o drugima. Ono što nas nauče i naviknu u formativnim godinama ostaje da bude sahranjeno sa nama, pogotovo ako je mlin okrenut na našu vodu.
Svoju vječnu i veliku ljubav Jasminku sreo je na Žabljaku. Znao je kroz šalu ponosno naglasiti kako su se on i Jasminka uzeli iz ‘jubavi a ne iz interesa.
Nekad prije, kroz moja pisanja, pomenuh da Žabljak takvu svadbu ni prije ni poslije zapamtio nije. Pogotovo kad čak i beogradska Politika javi da je tamo negdje u Hercegovini svadbeno slavlje završilo tako što su svatovi od silnog provoda sa sprata završili u prizemlju. Tavanica se očigledno nije složila sa pretjeranom pjesmom, slavljem i pogotovo skakanjem.
Znao je Salem u ta vremena slaviti život, možda i više nego što mu je kao glavi kuće, suprugu i ocu pripadalo. Sjećanje me vraća na anegdotu često pripovjedanu od majke Habibe kada bi Salem i njegov ahbab Hasan Bilić, onako pod gasom, došli kući i pokajnički tražili kalendar da prekriže datum jer od sutra, časna i božija i partijska, više pijenja i lumpovanja nema. “Čeljadi moja“, znala bi majka poslije reći, “da ti je samo bilo vidjeti kalendar na kraju godine. Više bi ikseva na njemu bilo nego na nekadašnjoj sportskoj prognozi.“
Kada bi, rijetko, pričao o sebi i svojim podvizima znao bi reći da je bio dobar golman i da je palio Babovac. Brat Mirso i ja bi to ironično prokomentarisali da je bezbeli bila sušna godina kad je sve bilo zapaljivo uključujući i travu na Babovcu. Dobrih tridestak godina poslije, putujući za Mostar, stariji Ljubušak koji je slučajno sjedio ispred mene u polupraznom autobusu uljudno me priupita čiji sam na što polušaljivo odgovorih “Ja sam Salemov mali.“ U tom mi gospodin poslije onog obaveznog “Aaaa bogati“ podje pripovjedati kako je Salem bio jedan od najboljih mladjih golmana što Ljubuški pamti ali da se brzo okanio svega. Rekoh u nevjerici: “Govorimo li o istom čovjeku – Salem Sejfin je li tako?“. “Jeste, jeste“ skoro se naljuti ljudina. “Salem Sejfin. Nego koji. Dobro se sjećam tih utakmica“. “Aferim“ promrljah i zažalih one naše opaske o paljenju Babovca. Krhko je znanje a još krhkije kad misliš da znaš znanje.
Radni vijek proveo je kao električar u Duhanskoj stanici. O tom periodu života pripovijedao je sa posebnom strašću naglašavajući da takve galerije pozitivnih likova nadaleko nije bilo. Imena je previše za nabrajati ali oni koji su najčešće iskakali kroz anegdote, priče i kenčijanje bili su komšije i prijatelji Meho Bilić, Marko Marinović, Luka Šimić te posebno legendarni Dulo Hadžalić – Dulić. Duhanska je Ljubuškom oduvijek bila centar svijeta i geografski i društveno. Osim što je bila rodna kuća najboljih cigareta u bivšoj državi duhanska bi nerijetko poslužila i za općinske skupove, proslave, parade pa čak i maturske večeri.
Za zime, u vrijeme “vage“, Ljubuški bi posebno živnuo, raspredalo se o klasama duhana, ‘prociniteljima’, nadama , razočarenjima, planovima šta sa zarađenim novcima koji obično ni zimu prezimili ne bi. A onda kad Hamid isplati pare poslije otkupa duhana, ganga bi se čula do Metkovića. U to vrijeme, s tih prvih hladnijih dana duhanske pare su tekle ulicama a s njima i loza i konjak i gemišt šta je čijoj jetri po volji. Trebalo je te udarničke dane preživjeti i oporaviti se od njih. Dulić je ta mahmuranja, kako bi Salem znao ispričati, ponekad odrađivao tako što bi se zavukao negdje u skladište, iza bala duhana i momački bez hrkanja odradio barem dio svoje smjene. Jednom prilikom međutim kako je bio hitno potreban šefu Kruni on se dao u potragu za Dulom prilično dugo i bezuspješno sve dok nije opazio par cipela kako vire iza naslaganih bala duhana. Drmusanje, bunovno buđenje: “Pa moj Dulić polomih se tražeći te šta ti ovdje radiš.“ Protežući se, Dulić bez razmišljanja i bojazni odgovori: “Evo šefe spavam i sanjam kako okopavam tri reda krompira i taman nakon što sam dva reda završio ti dođe i probudi me“. Smije se Kruno gleda u Dulića i razoružan njegovom inteligencijom i dosjetljivošću uzvrati: “Hajd’ kad je tako okopaj i taj treći pa dolazi nazad u Pogon.“
S ranih sedamdesetih familija se sa Žabljaka spustila u grad u onu lijenu, dugu zgradu u centru odmah iza tzv. nebodera od čitava četiri sprata. Ta zgrada imala je ogromno prašnjavo zajedničko dvorište koje je djeci služilo za doslovno sve i svašta dok su odrasli u dnu uz stepenice ispod hlada kestenja, koje je posadio pokojni Blago Petrović, igrali karte sve dok ih debeli mrak u kuće ne bi potjerao. Koja je to ludnica od kartanja/skambilanja bila. Dobri prijatelji, radne kolege, komšije, susjedi Salem, Vlado Primorac, Blago Petrović, Hamid Šukalić, Miro Dodig, Mate Jelavić, Marka Primorac, Nikola Bandur i ostali, po potrebi i slobodnoj stolici, znali bi od dvice makali ili keca baklava napraviti najubojitiju haubicu na planeti i uz glasno “haaaaa evo je“ proslaviti najvažniju pobjedu u istoriji kartanja. I svaki božiji dan tako dok im prvi jesenski vjetrovi ne bi karte sa stolića razbacali i fajront zazvali.
Zanimljivo je da ova kartaška tradicija nije prekinuta ni nakon što su svi gore pomenuti (osim Salema) jedan za drugim preselili i ostavili praznom svoju stolicu. Ta upražnjena mjesta zauzele su, sada doduše sa prefinjenim damskim žarom, njihove gospođe: Danica, Ljubica, Neda, Ruža, Zlata pojačane sa Sabahom i Milom Ćorić. Salem je promijenio tim i nastavio kartanje ovaj put uistinu “Benedetto tra le donne“ (Blažen među ženama).
Rat, u koji nije vjerovao da dolazi, udaljio ga je iz Ljubuškog na sedam – osam dugih mjeseci i to vrijeme koje je proveo sa nama u Italiji, najblaže rečeno, nije bio svoj čovjek. Iščupan is svoje dnevne rutine, odvojen od Jasminke i Ljubuškog, bez duhanske i prijatelja pravio bi duge monotone šetnje po ubitačno dosadnom, ravnom Friuliju. Jeo, pio, spavao, životario i čekao kad će nazad kući u Ljubuški. Surova realnost koja ga je otjerala od kuće učinila ga je depresivnim do te mjere da nije bio zainteresiran apsolutno ni za šta uključujući i učenje italijanskog. Iz tog sivila sjećam se jedne epizode kada se ranije nego inače vratio iz šetnje roncajući nešto sebi u bradu. Nije ga trebalo nagovarati da prepriča kako je šetajući ulicama tog pospanog gradića postao meta nekog prilično upornog i još više izgubljenog Italijana koji ga je kanio upitati gdje je to nešto što on izgubljeno traži. Što je Italijan bio uporniji i glasniji to se Salem više nevješto pretvarao da ga ne primjećuje. Kad je napokon galama pobijedila ignorisanje Salem se samo okrenuo prema zbunjenom Italijanu i odšutio osmjeh koji je govorio ili da je nijem ili da ne zna talijanski. Naravno da je poslije ovog događaja bilo dovoljno materijala za opaske tipa: “Je… ti B…(ovdje dodje ono tobe jarabi) đe mene od pet hiljada talijana nađe da pita đe će.“ Uz to bi kao aneks svojoj kuratoj sreći dodao i ono njegovo: “Da se dvojica u Mostaru pobiju ja bi’ u ‘jubuškom šamar fasov'o.“
U Ljubuški se vratio ha se, kako bi znao reći, mrvu smirilo. Već devedeset četvrte. U Splitu ga je na trajektu dočekao i u Ljubuški prebacio moj dragi vječiti prijatelj pokojni Zoran Mijatović. Dok se pozdravljao sa Zoranom, u tih deset sekundi, neko spretan mu je pokupio torbu za koju je poslije, da prostite, govorio: “Jebeš torbu nek sam ja doš'o kući.“
I kući se u život i vratio. Kako god to paradoksalno zvučalo taj osakaćeni Ljubuški, bez one duše koju je strasno živio, vratio ga je u život. Bila je to njegova i sretna i sjetna i sigurna luka. Vratio se svojoj Jasminki, komšiluku i susjedstvu. Vratio se onom što je od grada ostalo. Nekom puno, nekom malo, njemu dosta. S Jasminkom je podijelio još 17 godina u kojima su imali sve a nisu imali ništa jer je familija već bila rasuta po svijetu živeći svoje udaljene živote. Govorili su, tješeći sebe i druge, kako im je Bogu hvala dobro i ništa im ne fali i djeca su se snašla, žive svoje živote i onda ono iskreno: “A opet sve mi fali kad nisu ovdje.“ I tu dođe suza. I kraj priče. Tačka. Bolna duga pauza. Uzdah. I još veća suza. Ko taj uzdah i suzu ne razumije dobar mu komad srca fali.
Nakon što je Jasminka otišla život mu je stao u četiri riječi: „Sve, sve ali samoća.“ Pokušavao je, čak i prilično uspješno, izgraditi novi život, novu realnost koja manje boli. Dao se u još duže šetnje, najčešće sa pokojnim Mirkanom gore iz Kasarne. Tek ga je njegova prerana smrt dodatno uzdrmala. Shvatio je da mu se dunjaluk svakodnevno sve više smanjuje, sužava, stišće, ode nekud svojim putem koji on ne poznaje. Dao se i u kuhanje. I to ozbiljno, s užitkom. Posebno je bio ponosan na svoje buredžike koji su postali posebno legendarni nakon što je Sabahin unuk Dino Osmić poslije porcije Salemovih buredžika otrčao da neni u šali kaže: “Neno je..la ti svoje buredžike da vidiš kako ih Salem pravi.“ Niti je Sabahi, jednoj od najboljih kuharica koju poznajem, rejting nešto opao poslije ove epizode niti je Salemu nešto ozbiljno porastao ali je ova anegdota ostala da živi u Ljubuškom kao testament jednom finom bezbrižnom vremenu i ljudima koji su ga na svoj predivan mali, običan a opet topao i neponovljiv način, krojili.
Te post-Jasminkine dane u nedostatku svoje familije Salem je nalazio novu familiju u ljudima koji ga okružuju. Najčešće bi se zaputio do prvih komšija Osmana Osmića i njegove familije koju je smatrao svojom. U nedostatku svoje familije, djece i unučadi, dane bi provodio i pratio kako Osmanov podmladak kroči i svijet osvaja. Djecu je oduvijek obožavao i sa njima provodio sate. S Amirovih petoro imao je poseban odnos do te mjere da bi kući dolazio i prepričavao od uha do uha šta bi mu to danas rekli i čime bi ga nasmijali. Najmlađa Osmanova unuka mu je bila izgleda posebno prirasla za srce. Prvi put kad ga je vidjela sa štapom zbunjeno je upitala: “ Saleme šta ti je to?“ “Štap Selma šta će bit’.“ “Nešto mi vala zaudara na starost?!?“ reče Selma i ostavi Salema i ostatak planete bez teksta i sa osmjehom na licu. Drugom je opet prilikom da prekine šutnju i sa njom počne nevinu priču priupitao: “Selma imaš li bona kakve čokolade za mene?“ “Mamaaaa ima li još one čokolade što je ja ne vooolim da je daaaam Salemu?“
Dane bi ubijao i šale zbijao sjedeći kod Ive u apoteci, kod Maze u prodavnici mobilnih, kod Hasana ili Ferida u piljari. Znao bi idući uzbrdo svratiti i do Plamenka i Svjetlane ili Zlatana Lukende Ćukija. Gdje bi ušao tu bi i osmijeh i šalu unio. Za ljetnjih (dijasporskih) dana kad Ljubuški živne sa Senadom Maksićem bi sjeo kod Omera u kafani. Sa Senadom koji ga je, kao i njegova Mira posebno gotivio, znao se uputiti u Čapljinu na kolače ili u Mostar kod Rote na ćevape. Sa Samirom Ćuzom Omerhodžićem ne bi se puno mislio da odu na Rujište. Sjeo bi i sa Zoranom Veberom ili nekim trećim i u tome je uživao. Putovati i šale zbijati. Auto nikad nije vozio odatle vjerovatno i ta opsjednutost točkovima. Sa susjedom Slavenom znao bi obigrati dobar dio Hercegovine onako iz dosade. Kasnije kad se ukazala šansa i Nikica pokrenuo biznis sa njim ili Zvonkom širio je horizonte i upućivao se na višesatne ture s lakonskim obrazloženjem: svaki pravac paše. Kad je već onemoćao i nije bio baš za dužih tura Zvonko i Nikica bi mu, zabrinuti za njega znali reći: “Saleme da nije duga ova tura za tebe?“ na što bi on spremno odgovarao: “Vozi ako treba do Berlina.“
Dugim turama i izbivanjem iz kuće, shvatio sam da je bježao od sebe, svoje samoće i gluhe stvarnosti na koju se, uprkos osmjehu na licu i uvijek spremnom šalom, nikad navikao nije. U životu su ga držale dnevne doze telefonskih razgovora sa djecom, sestrama, badžom Alijom Bećirovićem, uvijek upaljena tv (nikad na kanalu sa vijestima), duge šetnje ili sjedeljke u hladu na ćošku kod općine sa Džajom, Esom, Lešijem, Sadikom… te već pomenute legendarne vožnje u bilo kojem pravcu samo što dalje od samoće i tišine koja između četiri uboga zida vrišti.
A onda je toj dugoj vožnji došao kraj. Onako po istilahu i bez srkleta, bez veće drame kako je život i proživio. Prvo se pojavila ranica na usni. “Nije to ništa, to mi je nekad od cigare, popio malo više okrenuo naopako, spržio i od tada neće da zaraste.“ I godinama tako dok mu neko u bijelom ne reče da i ranica može glave doći. Prvo tumor na usni, pa u vratu, pa ko zna šta još. U toj zadnjoj toboganskoj vožnji imao je i uspona i padova. Konfuzno bi sam sebe jedan dan ubjedjivao: “Neću na operaciju, jebaji ga umirat je svakako.“ Pa onda slijedeći put nakon besane noći: “Dobro doktorica Mladenka i Pilatić i Sušac govore još sam relativno zdrav možda ta operacija i pomogne mogla bi se još koja godina ukrasti.“ I ukrao je. Tri operacije i dosta godina poslije još je bio i vitalan i mobilan i relativno zdrav. Mozak radio kao singerica. Dosta je bilo spomenuti ime on bi nastavljao sa porodičnom stablom od krošnje do korijena. Živa, praktična enciklopedija Ljubuškog i Ljubušaka s kraja na kraj.
Bolnice i operacija se plašio gotovo paranoično. U stvari i nije to bio strah od ustanove i doktora bojao se da ne padne na postelju i postane teret. Nikome, ama baš nikome. Na glas bi razmišljao i ateistički prizivao Boga da ne dopadne kreveta ili staračkog doma. Te noći kad je završio u hitnoj već je bio onemoćao toliko da ga je susjed Slaven unio u auto. Razgovarao sam s njim telefonski ujutro istog dana da bi me ubijedio kako ga eto malo boli noga ali dobar je može on sam. Niti je bio dobar niti je mogao sam. Ali eto : “Razumim ja sve i neću da teretim druge, imate i vi svoje živote.“
Od Ljubuškog se ne bi odmicao ni kad bi ga nagovarali da dođe barem koji dan u Mostar da se malo oporavi. Završavalo bi sa onim: “Dobar sam ja ne sekirajte se vi ništa. Bio sam ja i prije ovako.“ Bilo je u tome dosta istine. Najmanje dva puta je kako bi u šali govorili bježao s lopate. Jednom čak i poslije blažeg srčanog udara koji ga je u bolnici ostavio desetak dana. Izišao je, oporavio se i nastavio šetati sa istim žarom. Omer Zagić je skoro crnohumoraški jednom prilikom, nakon što ge je vidio kako sada šeta sam šeretski primjetio: “Eno ga opet šeta. Samo sad je sam. Neće više niko sa njim da hoda. Sve ih je ‘poliga’.“
A onda je legao i Salem. Tri dana u bolnici. “Dobro sam, ne boli me ništa samo teško dišem ali biće valjda dobro.“
Ovaj put dobro nije bilo. Jednostavno se ugasio. Otišao. Onako mangupski, bez vozačke, sjeo dodao gas i otišao tamo gdje ništa ne boli i gdje samoće nema.
PS :
Beskrajno hvala svim dobrim dušama, prijateljima koji su bili uz našeg Salema kroz sve njegove godine samoće i život mu uljepšale svojom dobrotom, riječju, osmjehom:
Porodice: Osman i Sabaha Osmić; Senad Maksić; Hasan Kadragić, Ferid Nikšić, Salemova brojna ekipa iza općine, kod Omera, brice Ante, sa pijace i svih ostalih koje je Salem meni pominjao a ja ih se sjetio ili jesam ili ogromno oprostite ako nisam.
Posebne zahvale njegovim susjedima: Obitelji: Neda Primorac, Ljubica Andrun, Danica Dodig, Slavko i Mila Ćorić, Ivo Nuić, Mario Mazo Alilović, Zvonko Zlopaša…
Iskreno hvala i Salemovoj doktorici velikog srca Mladenki kao i doktorima Mili Pilatiću i Tomi Sušcu.
Veliko hvala i svima vama koji ste došli na posljednju Salemovu šetnju od Pobrišća do Vrbice kao i sve one koje nisam pomenuo sa ulice, pijace, prodavnice i svih dijelova Ljubuškog u kojem je Salem oddisao svojih 87 godina vjerujući u dobre ljude i još bolji Ljubuški.