Prirodna situacija u koju čovjek dođe silaskom na ovaj svijet jeste dobro, korisnost i ugodnost. Njemu je Allah Uzvišeni to počasno stanje namijenio doživotno, budući da čovjek jeste najuzvišenije biće među svim stvorenjima.
Zapravo, čovjek život započinje kao istinski gospodin, te za sve njegove potrebe brine se Onaj ko zbilja vodi računa o njemu. Čak je osigurao, primjera radi, da mu se, kad ništa ne može sam, najkvalitetnija i najčistija hrana, majčino mlijeko, izravno donosi i njome se hrani, a da ni prst nije pomakao.
Stasajući i idući kroz život dato mu je da stalno živi u sjeni te božanske naklonosti, osim ako odabere drugačije, odnosno promijeni svoj karakter i iskvari se, te odustane od svog Oslonca i Skrbitelja. Desi li se to, život počinje biti neugodan i ispunjen kušnjama.
Uzvišeni jasno kaže: “Dobro koje te zadesi, to je od Allaha, a zlo koje te zadesi, to je od tebe”, odnosno od tvog nefsa koji je jezgro nepokornosti, oholosti i sebičnosti.
Promjenom u duši čovjeka, nagore ili nabolje, mijenja se njegovo opće stanje. Želi li se vratiti u stanje iz nekog boljeg doba, treba sebe dovesti u duhovno stanje iz istog vremena. Ne učini li to, neće dočekati da se ono samo vrati.
“Sigurno je da Allah neće izmijeniti stanje u kojem se nalazi neki narod sve dok se taj narod sam ne promijeni.” Isto se odnosi i na pojedinca.
Želimo li da ambijent, berićet i blagostanje mjeseca Ramazana potraje i ne umanji se, dovoljno je da ne promijenimo žar s kojim smo ga dočekali i pripremili se za njega i ne odustanemo i ne odstupimo od sadašnje odlučnosti i žrtve kojima privlačimo Allahove blagodati.
Abdulah Smajic