Oči čovjeku otvori jednostavno smišljena animacija što sasvim razgolićava jednu stranu i stvarnost ljudskog bića.
Junak kaže:
“Ustao sam rano da završim jedan važan i neodložan posao.”
A onda je, navodno da bi se što bolje, u miru i bez ometanja mogao posvetiti tom poslu, junak izvršio na desetine malih, pa i bezveznih “priprema”, “popravki” i “radnji”.
Te ovo treba da mu ne škripi stolica dok radi, te ono da ne izlazi po žvake kasnije i da ne bi morao prekidat posao, te još mnoštvo drugih sitnica i kaprica, navodno da ga ništa ne bi ometalo.
Kasnije ravnodušno ustanovi da mu toga dana više uopšte ne preostaje vremena da obavi svoj “neodložni posao”. Važno izjavi:
“Ustat ću sutra rano da uradim taj posao”.
Tj. ako ima sutra, jer u nekim ga stvarima nema.
Dragi moji, slučaj našeg junaka opisuje, skraja i sašiva jednu tijesnu košulju koja, s vremena na vrijeme, savršeno pristaje svakom od nas. Oslikava narav u kojoj se svi nekad prepoznamo.
Naprimjer, dođemo skupa u posjetu bolesniku, a onda svo vrijeme provedemo u međusobnom razgovoru i muhabbetu, ili na smart phonu. I zaboravimo na njega.
Kad ga par dana poslije budemo ispraćali na tabutu, bit ćemo zauzeti prepričavanjem gdje je Severina otišla na odmor, zašto Džeko napušća Fenerbahče, kolika je temperatura vode u Baščini, tako u beskraj, čemu nije ni mjesto ni vrijeme.
A o gradnji spomenika i hramova kasnije, i ne pitajući se šta njemu, rahmetullahi alejhi, na onom svijet stvarno treba i koristi, da i ne započinjemo.
Slično tome, gradimo i ulažemo u džamije, a ne stavljamo u fokus to da osiguramo kako će neko, bar naša djeca, u budućnosti klanjat u njima.
U ime vjere razvijamo vakufe i biznise kako bi proizveli materijalnu osnovu za ozbiljan vjerski, prosvjetni i društveni rad, a onda svo vrijeme i energiju uložimo u vakufe i biznis, ne u ozbiljan rad.
I tako, uvijek iznova, u mnogim bitnim, neodložnim stvarima promašimo glavnu temu, ili je, svjesno ili nesvjesno, otežemo, zaobilazimo i izbjegavamo. Napose to što ono čime smo se zabavili, često je u suprotnosti s glavnom temom i svrhom.
Sve do izvjesnog časa, kad više nema dalje. Kao kad je izvjesni Mujo iz anegdote pao na smrtnu postelju, i komšija ga nagovara: “Illakni, Mujo, Illakni”, tj. izreci Šehadet.
A on prisutnima održi kratak vaz: “Valjalo bi to, srećnik je onaj ko preseli sa Šehadetom”. I ispusti dušu, a s njom i priliku da on sam bude taj srećnik.
Savjetovao bi nam Isa a.s.: Ne perite čašu izvana a da je niste oprali iznutra.
Vodite računa o tome da bude čisto odakle ćete piti. To vam je možda jedina trajna nafaka.