Misao 24. dana Mubarek Ramazana U IME NEODLOŽNOG POSLA

Oči čovjeku otvori jednostavno smišljena animacija što sasvim razgolićava jednu stranu i stvarnost ljudskog bića.

Junak kaže:

“Ustao sam rano da završim jedan važan i neodložan posao.”

A onda je, navodno da bi se što bolje, u miru i bez ometanja mogao posvetiti tom poslu, junak izvršio na desetine malih, pa i bezveznih “priprema”, “popravki” i “radnji”.

Te ovo treba da mu ne škripi stolica dok radi, te ono da ne izlazi po žvake kasnije i da ne bi morao prekidat posao, te još mnoštvo drugih sitnica i kaprica, navodno da ga ništa ne bi ometalo.

Kasnije ravnodušno ustanovi da mu toga dana više uopšte ne preostaje vremena da obavi svoj “neodložni posao”. Važno izjavi:

“Ustat ću sutra rano da uradim taj posao”.

Tj. ako ima sutra, jer u nekim ga stvarima nema.

Dragi moji, slučaj našeg junaka opisuje, skraja i sašiva jednu tijesnu košulju koja, s vremena na vrijeme, savršeno pristaje svakom od nas. Oslikava narav u kojoj se svi nekad prepoznamo.

Naprimjer, dođemo skupa u posjetu bolesniku, a onda svo vrijeme provedemo u međusobnom razgovoru i muhabbetu, ili na smart phonu. I zaboravimo na njega.

Kad ga par dana poslije budemo ispraćali na tabutu, bit ćemo zauzeti prepričavanjem gdje je Severina otišla na odmor, zašto Džeko napušća Fenerbahče, kolika je temperatura vode u Baščini, tako u beskraj, čemu nije ni mjesto ni vrijeme.

A o gradnji spomenika i hramova kasnije, i ne pitajući se šta njemu, rahmetullahi alejhi, na onom svijet stvarno treba i koristi, da i ne započinjemo.

Slično tome, gradimo i ulažemo u džamije, a ne stavljamo u fokus to da osiguramo kako će neko, bar naša djeca, u budućnosti klanjat u njima.

U ime vjere razvijamo vakufe i biznise kako bi proizveli materijalnu osnovu za ozbiljan vjerski, prosvjetni i društveni rad, a onda svo vrijeme i energiju uložimo u vakufe i biznis, ne u ozbiljan rad.

I tako, uvijek iznova, u mnogim bitnim, neodložnim stvarima promašimo glavnu temu, ili je, svjesno ili nesvjesno, otežemo, zaobilazimo i izbjegavamo. Napose to što ono čime smo se zabavili, često je u suprotnosti s glavnom temom i svrhom.

Sve do izvjesnog časa, kad više nema dalje. Kao kad je izvjesni Mujo iz anegdote pao na smrtnu postelju, i komšija ga nagovara: “Illakni, Mujo, Illakni”, tj. izreci Šehadet.

A on prisutnima održi kratak vaz: “Valjalo bi to, srećnik je onaj ko preseli sa Šehadetom”. I ispusti dušu, a s njom i priliku da on sam bude taj srećnik.

Savjetovao bi nam Isa a.s.: Ne perite čašu izvana a da je niste oprali iznutra.

Vodite računa o tome da bude čisto odakle ćete piti. To vam je možda jedina trajna nafaka.

 

162 Posjeta 1 Posjeta danas