POLAGANJE VOZACKOG ISPITA

Pise:Meho Muminagic

U ljeto 1975 napravio sam “jedan strasan plan”.
Pa onda krenuo u akciju. Ustao rano, uzeo dikele (specijalnu hercegovacku alatku, nesto kao duplu krasnu – kramp) pa se spustio do dna njive ispod Alijine (Beganove) kuce. Zamahnuo jako, udario jos jace, zabio dva metalna siljka u zemlju, povukao pa prevrnuo poveci grumen zemlje. Korijen vec skoro osusene trave je sada gledao u nebo, u tek izlazece sunce. Onda sam nastavio tako, nekoliko stotina puta. Isto tako sljedeci dan, pa opet sljedeci.
To je bio siguran nacin da se rijesimo korova, narocito troskoti (pirike), koju je inace bilo skoro nemoguce iskorijeniti.
Treci dan, kad je dobro ugrijalo, pojavi se nekoliko osa oko mene. Skoro istovremeno ujede me jedna za uho a druga iznad koljena.
Zaboli me kao nikad do tada !
Bacim dikele i “hrabro” pobjegoh daleko.
Vratim se polahko nakon 10 min. Boljelo me jos jace. Izdaleka ugledam povecu rupu u zemlji na mjestu gdje sam kopao, i nekoliko “zemnih” osa kako izlaze ili ulaze. Cuo sam da su te zemne ose jace i zesce nego obicne, da njihov ujed boli satima. Odem kuci, donesem kantu vode, saspem u rupu i oko nje, zedna zemlja zacas upije vodu a ose i dalje ulaze i izlaze.
Onda donesem papira, suhih grancica i grana i jednu staru gumu od auta. Sve to slozim, zapalim i odem na rucak i spavanje. Predvece uklonim ostatke gume i nastavim kopati, ali samo nekoliko sekundi. Sad veca grupa osa podje zujati oko mene. Opet bacim dikele i pobjegnem.
Cijelu noc sam razmisljao sta da radim.
Ujutro odem u prodavnicu “kod Zuhre” i kupim sprej protiv muha. Sacekam sumrak, sjednem nedaleko od rupe i gledam kako posljednje ose dolijecu i ulaze u rupu. Dodjem do rupe i ispraznim cijelu veliku tubu u rupu, vracajucu mlazom nekoliko osa koje su pocele izlaziti.
Ujutro dodjem, udarim jednom dikelama, pa nekoliko puta, izvalim nekoliko grumena zemlje, kad se ukaza poveca rupa a u njoj osinje gnijezdo, kao lopta, veliko kao ljudska glava.
Oprezno razmotam sloj po sloj i nadjem stotine uginulih osa…
Nakon 7 dana “prezigao” sam pola njive. I ostavio. U avgustu, nakon prve obilnije kise odnio sam na ledjima skoro 100 vreca starog djubriva od naseg hajvana, razbacio pa isfrezao.
Opet sam isfrezao nakon 7 dana. Otisao u “Zemljoradnicku zadrugu”, kupio, pa na ledjima donio vrecu sitnog luka za saditi, malo krupnijeg, tzv. “izborka”. Napravio sam “lijehe” motikom, “pao” na koljena i poceo saditi.
Peti dan, kad sam sadio blizu ceste, zacujem glasove na cesti. Komsija iz kasarne, vracajuci se iz Husine (Havine) kafane, govori mome prvom komsiji: “vidi ovog budale sta radi !”
A komsija, dobri stari Ibro “Covo” odgovori mu: “ma pusti ga neka radi. On to voli, pa hajde !”…
Sadio sam danima, rano ujutro i kasno navece, sve do polovine septembra. Jos 4 puta sam nosio kroz grad vrecu kupljenog luka izborka.
Plan je bio prodati krajem zime mladi luk pa uplatiti za obuku za voznju.
Cupao sam travu i okopavao luk u toku zime, i gledao kako raste. Sredinom februara poceo sam govoriti babi da mu nacupam luka da podje prodavati, jer je on prodavao svaki dan na pijaci.
“Nemoj jos, rano je. Jos je sitan.” Rece mi. Opet za sedam dana isti odgovor. Pa isto nakon sljedecih 10 dana. Pocetkom marta, nakon mog upornog inzistiranja mi rece: “jos je sitan luk, treba da fino naraste. Steta je cupati ga sada ! Sto ti se zuri ?”
A ja taman napunio 18 godina !
“Ma, ja bih da polazem vozacki ispit. Trebaju mi pare da uplatim za obuku za vozaca.”
“A to ! A koliko treba uplatiti ?” Upita babo.
“310 hiljada (dinara).” Odgovorih.
Babo izvadi “gutu”, smotak novcanica zamotanih u novinski papir, odbroja 310.000 dinara, pruzi mi i rece: ” evo ti 310 hiljada, idi uplati, a ja cu ono pomalo cupati kasnije, kad naraste !”
Presvukao sam se, strcao razdragano niz takale i vec nakon 10 min pokucao na vrata nedavno osnovanog Auto Moto Drustva Ljubuški, preko puta ulaza u Duhansku stanicu….

609 Posjeta 1 Posjeta danas