Miodrag Spasojević Štrika, dizajner: Inspiraciju vidim svugdje

Razgovarala: Elma Hodžić

Za junsko izdanje Urban magazina imali smo privilegiju razgovarati s jednim od dizajnera čiji je rad krunisan kroz vizualne identitete važnih institucija, organizacija i projekata u našoj zemlji. Miodraga Spasojevića Štriku sam upoznala još za vrijeme studija, a kasnije se međusobna podrška i saradnja nastavila u različitim formatima. Kroz razgovor sa Štrikom otkrivamo na čemu je zasnovana njegova duboka predanost umjetnosti dizajna i kako teče njegovo istraživanje umjetničke fotografije.

Ovaj razgovor je odlična prilika da krunišemo dosadašnju ugodnu saradnju! Da krenemo od početka: kako ste postali dizajner? Šta Vam je inspiracija/motivacija u radu?

U ljubuškoj klasičnoj gimnaziji imao sam sjajnog profesora, Krešimira Hercega zvanog Đoto, koji mi je predavao povijest umjetnosti. Od prvog dana podržavao je moju strast za crtanjem i svojim predavanjima mi razvio ljubav prema likovnoj umjetnosti. Kasnije, u trećem i četvrtom razredu, bio sam DJ u gimnazijskom disku za koji sam crtao i plakate, u ono vrijeme, prilično provokativne, koji su trajali jedan dan jer ih je uprava gimnazije cenzurisala i skidala već drugi dan. Radeći u disku susreo sam se sa mnoštvom LP ploča i oduševljavao nekim omotima. Ponajprije omotima grupe YES koje je dizajnirao Roger Dean te omotima američkog dizajnera Milton Glasera. Već tada, u trećem razredu gimnazije, znao sam da ću biti grafički dizajner. Prve godine na prijemnom ispitu ALU u Sarajevu nisu me primili. Mislio sam da znam crtati, međutim, moje crtanje je tada bilo na nivou naivnog amaterizma. Nisam se predavao, upisao sam privatnu školu slikanja u Beogradu kod profesora Sergeja Jovanovića. Njegova škola je tada važila za najbolju školu slikanja u bivšoj Jugoslaviji i njegovi učenici su se redom upisivali na likovne akademije širom Jugoslavije. Kako sam bio slabog imovnog stanja, umjesto plaćanja, čistio sam atelje, spavao u njemu i hranio se trešnjama i rezdelijama koje sam brao u vrtu ateljea. Poslije takve škole primljen sam na Akademiju likovnih umjetnosti u Sarajevu, prošao sam prijemni ispit bez ikakvih teškoća. Studirao sam grafički dizajn u klasi profesora Mladena Kolobarića i krajem 80-ih diplomirao na temi – vizuelni identitet, pod mentorstvom profesora Staneta Bernika.

Inspiraciju vidim svugdje. U okolini, prirodi, leptirovim krilima, ptičijem peru, morskom valu, planinskom potoku. Samo treba znati gledati. Motiviše me rad na nečemu novom, izazov je stvaranje nečega čega nije bilo, na primjer novog simbola ili logotipa.

Do jednostavnosti treba narasti

Kako biste opisali svoj stil i filozofiju dizajna?

Nikolaj Gogolj je jednom rekao: “Do jednostavnosti treba narasti”. Moj stil i cijeli dizajnerski opus se zasniva na tom principu. Treba biti jasan, jednostavan, ne komplikovati, tako poruka koju želim prenijeti najlakše dođe do gledaoca. Svijet je pun informacija, svakodnevno smo bombardovani svakakvim porukama i valja se u toj buci probiti do krajnjeg korisnika. Svakom poslu pristupam ozbiljno i analitički. Ne pravim razliku između nekog velikog naručioca sa, recimo, 600 radnika i male zubarske ordinacije sa tri zaposlena. Meni je svaki posao jednako važan. Mogu za sebe reći da sam “nafakali” dizajner jer su svi moji klijenti veoma uspješni ili su postali uspješni.

Na čemu Vi zapravo najviše volite raditi, u širokom spektru mogućnosti svijeta dizajna?

Ono zbog čega sam upisao likovnu akademiju, a to je rad na dizajnu LP ploča, to najmanje radim. Dizajnirao sam tek nekoliko CD-ova. S druge strane CD nije to, LP ploča je bila dobar format dok CD to nije. Vidim da se u modu ponovno vraćaju ploče i to me veseli. U svom tridesetpetogodišnjem radu, radio sam sve što se može dizajnirati: plakate, opreme knjiga, naslovnice, časopise, oglase, godišnje izvještaje za razna preduzeća i banke, dizajn ambalaža, total dizajn enterijera, ali najviše volim raditi vizuelni identitet i logotipe. Taj dio grafičkog dizajna me najviše veseli i mislim da tu mogu najviše dati. Dizajn vizuelnog identiteta je ujedno najsloženiji i najzahtjevniji posao u spektru grafičkog dizajna, pogotovo ako nastaje od nule, ako nije redizajn u pitanju. Dizajnirao sam preko 200 uspješnih logotipa i vizuelnih identiteta. Neki od njih su veoma značajni, kao što su dizajn vizuelnog identiteta za Košarkaški savez Bosne i Hercegovine, Nogometni savez BiH, Poštu BiH, Atletski savez BiH, Gradski saobraćaj Sarajevo (GRAS), Ekonomski fakultet u Sarajevu, Fond otvoreno društvo Bosne i Hercegovine, Franjevačku provinciju Svetog križa Bosna Srebrena itd.

Umjetnička fotografija

Voljela bih da se osvrnemo na Vaš recentniji rad. U Historijskom muzeju BiH ste predstavili prošle godine izložbu “Radovi pod opsadom”, koja progovara ne samo o Vašem profesionalnom, već i ljudskom iskustvu opsade. Bilo je zaista zanimljivo vidjeti šta ste sve “iskopali” u svojoj arhivi i kako ste jedan sloj Vašeg rada, koji danas predstavlja historiju, prikazali u savremenom kontekstu. Šta ste izlagali i realizirali u posljednje vrijeme?

Izložbom “Radovi pod opsadom” želio sam pokazati šta sam sve radio u opkoljenom Sarajevu i da pod takvim nenormalnim uvjetima ipak mogu nastati vrijedna dizajnerska djela. Bez struje, vode, hrane, pod neprestanim bombardovanjem i snajperskim djelovanjem, stvarao se vizuelni identitet nove države. Bio je to izazov ali i čast, te smo se snalazili na razne načine da uspješno obavimo posao. Radio sam gdje je bilo struje, tako je dizajn vizuelnog identiteta Gradskog saobraćaja (GRAS) nastao u podrumu Abdominalne hirurgije u koševskoj bolnici, dizajn novog vizuelnog identiteta Pošta BiH u Policijskoj stanici Novo Sarajevo, a matrice za sitotisak za taj dizajn smo osvjetljavali pomoću sunca. Tih dana, kada bismo u štampariji štampara pitali kada će nešto biti gotovo, dobili bismo odgovor – bit će gotovo tad i tad, ako se snađemo za struju, vodu, ako ostanemo živi i ako bog da.

U posljednje vrijeme bavim se i umjetničkom fotografijom. Već sam imao tri izložbe fotografija iz ciklusa “Obala” – u Mostaru, u Sarajevu u galeriji Collegium Artisticum i treću u Pomorskom muzeju u Orebiću. Fotografija mi je do sada bila pomoćno sredstvo u dizajnu i često bih se njom služio prilikom realizacije nekih dizajnerskih rješenja. Sada je ovo nešto potpuno novo gdje fotografija funkcioniše sama za sebe kao umjetničko djelo. Time se bavim već pet godina, ali odnedavno sam počeo i izlagati. Do sada sam dobio mnogo pozitivnih kritika i planiram se nastaviti razvijati u segmentu umjetničke fotografije.

Druženje i dijalog

Nedavno smo se sreli na šestoaprilskoj izložbi u Collegiumu Artisticumu, gdje je i Vaš rad predstavljen. O čemu je zapravo riječ? Jesu li nam važni godišnji susreti, likovne smotre? Imaju li dizajneri u Bosni i Hercegovini prilike za međusobnu razmjenu iskustava i dijalog?

Redovno učestvujem na šestoaprilskim izložbama. To je prilika da se sretnem sa kolegama, razmijenimo iskustva i pogledamo šta smo radili u protekloj godini. Ove godine sam predstavio vizuelni identitet jednog transportnog preduzeća imena Vectrum iz Sarajeva i novi dizajn etiketa za vino Vinarije Buntić iz Ljubuškog. Šestoaprilska izložba je najveća smotra likovnog stvaralaštva u Bosni i Hercegovini, posvećena Danu oslobođenja Sarajeva od fašizma na kojoj učestvuju umjetnici iz tri udruženja, ULUBIH (Udruženje likovnih umjetnika BiH), ULUPUBIH (Udruženje likovnih umjetnika primijenjenih umjetnosti i dizajnera BiH) te AABIH (Asocijacija arhitekata BiH) i veoma mi je važno učestovati sa svojim radovima na njoj. Dizajneri u Bosni i Hercegovini imaju ULUPUBiH, udruženje koje okuplja umjetnike iz svih sfera primijenjenih umjetnosti, pa tako i dizajnere, i kroz aktivnosti našeg udruženja imamo prilike za druženje i dijalog.

Koliko se kulturni život Sarajeva promijenio, prema Vašem mišljenju, u posljednjih nekoliko godina?

Kulturni život Sarajeva živi samo entuzijazmom radnika u galerijama i muzejima. Bez ozbiljne podrške grada i države, prepušteni su sami sebi i jedva sastavljaju kraj s krajem. Tu i tamo dobiju neku pomoć ili donaciju, ali bez sistemskog rješenja teško da će išta krenuti nabolje. Imamo mi dosta dobrih izložbi, ali sve su to izložbe domaćih autora. Volio bih vidjeti neku izložbu svjetskog karaktera ili bar regionalnog. Volio bih vidjeti gostovanje neke velike galerije ili muzeja u našim galerijama. Ista stvar je i sa pozorištem, jedino nas Sarajevo Film Festival, bar tih desetak dana koliko traje, pozicionira u evropska i svjetska zbivanja.

Šta Vas trenutno okupira? Na čemu radite i o čemu razmišljate?

Trenutno radim na dizajnu i tehničkoj pripremi monografije našeg velikog slikara i grafičara Halila Tikveše. Radi se o stvarno epohalnom djelu koji će sadržavati cijeli opus ovog velikog umjetnika na gotovo 800 strana. Tu je i rad na umjetničkoj fotografiji i uskoro ću prirediti još izložbi iz ciklusa “Obala”, a vjerovatno i neke druge cikluse.

597 Posjeta 4 Posjeta danas