LJUDINA
U neformalnom, sada već davnom razgovoru sa jednim našim finim Ljubušakom, na njegovu uljudnu, nevino konstruisanu konstataciju “Drago mi je da si uspio u životu” odgovorio sam da uistinu i jesam jer mirno spavam i imam pregršt divnih prijatelja. Nisam siguran je li me razumio jer moj i njegov sistem vrijednosti u tom trenutku očigledno su polazili sa oprečno suprotnih osnova. Ne znam signalizirali to da sam ođuturumio ali već ima tome osjećam da sam kročio u doba kad se život počinje vrednovati nekim drugim – nematerijalnim stvarima. Miran san, dobar prijatelj, dijete koje se s osmjehom vraća iz škole i iskreno vas zagrli puno su vrijedniji od svih onih fotografija poslanih rodbini na kojima se šepuri kuća sa uređenim vrtom ili novi automobil u garaži.
Sretnim ili ako hoćete, u tom smislu, uspjelim čovjekom smatram se i zbog toga što na spisak mojih pravih prijatelja u vrh mogu smjestiti ime Fadila Nevesinjca. Ko nije čuo za Fadila taj je u Ljubuškom stanovao ali živio nije.
Fadil Nevesinjac Fricko, Fric, Žuti pripadao je danas skoro već izumrloj vrsti ljudina na koje u prosječnom ljudskom vijeku, ako ste rođeni pod sretnom zvijezdom, možda naletite jednom.
Imao sam sreću da sa Fadilom podijelim možda i najljepši dio mladosti. Decenijama kasnije, iz ove perspektive gledano, privilegija je to bila ogromna. Neprocjenjivo je imati pored sebe nekoga ko te redovno dočeka iskreno prijateljski, s osmjehom, raširenih ruku, bez predrasuda a da zauzvrat ne očekuje ništa. Ama baš ništa.
Tek kad čovjek osjedi, kad počne svoditi račune sam sa sobom i onima oko njega spozna to bogatstvo koje i ne cijenimo dok ne nestane na ovaj ili onaj način. Mi smo ustvari milioneri duše a da to i ne primjećujemo. Kad prebirem po uspomenama, ništa, ni zeru ničega ni ružnog ni negativnog vezano za Fadila ja prizvati ne mogu.
Fadila sam onako kako treba upoznao relativno kasno, kada sam već ušao u sred dvadesetih. Prije toga jedno smo drugom u život ulazili pa skoro epizodno. Prvi put smo se susreli kroz ljubuške izviđače. Zbog razlike u godinama (ja dijete on već zamomčen) izgledao mi je tada pomalo dalek i neuhvatljiv. Živ, vatren, uvijek u pokretu spreman na akciju. Bilo ga je svugdje. Palili se prvomajska vatra na Butorovici tu je – eno ga vuče gume na Prilazu. Čisti li se Baščina, tamo u maju pred sezonu kupanja, kosor je na ramenu. Spremaju li se izviđači na Boračko pogađate – tu je. Kao u onoj čuvenoj reklami za Energizer baterije, energije mu nikad nije falilo. Možda ga ono englesko ‘pocket rocket’ (džepna raketa) još bolje oslikava. Volio je društvo, volio je družiti se i volio je ljude a i oni njega.
Od slika iz tih ranih tinejdžerskih godina ostala je uspomena na Fadila okruženog nama mršavom dječurlijom predpubertetskih skikavih glasova željnih dokazivanja i pažnje. Ako nisi znao gdje je Fadil pogledaj samo gdje je najveća gužva, graja i smijeh. Nije fraza suhoparna nego prosta istina – volio je ljude, društvo, smijeh, bio spreman na šalu i to ga je pratilo kroz dobar dio života dok god je srce bilo mlado i imalo se čemu smijati i radovati.
Sredinom 80tih trbuhom za kruhom život me je usmjerio prema Mostaru gdje sam do Fadila, kad smo se već ekspresno brzo zbližili, u njegovu turističku agenciju navraćao doslovno svaki dan. Uspeo bih se uz
kratke stepenice nasuprot nekadašnje mostarske Ćirine stanice gdje bi me dočekao Fadilov osmjeh, dim fine cigarete i miris kratkog espressa od Lale prekoputa.
Tih godina hodio sam opasnim stazama materijalno ubogog a duhovno nadobudog svršenog školarca kome je počesto i planeta bila tijesna. O svojim nadama, jadima i čežnjama sa Fadilom bih pričao kao sa najrođenijim. Pratio me je baš kao mlađeg brata kroz sve moje staze i bogaze, sa mnom se dizao i padao i uvijek bio tu. Kako bi mi pojačao skromne radijske saradničke prihode ishodio je da mu vodim školske turističke ekskurzije dok se još moglo bez pasoša od Vardara pa do Triglava. Pratio je isto tako sa zanimanjem, kako moje profesionalo novinarsko sticanje hljeba tako i moje privatno intimno putešesvije i Verterovsko lutanje kroz prve prave ljubavi. Mojoj tadašnjoj simpatiji, potom velikoj ljubavi (danas puno boljoj polovici) i meni, Fadil i Emica bili su nadaleko i naširoko i najbolja preporuka i najpametniji izgovor što nije bilo malo u tim danima, kada smo nas dvoje zajedno tek počinjali da tražimo svoje mjesto pod suncem i gledali da ‘pobjegnemo’ bilo gdje na koji dan.
Znao je savjetovati a da to čak i ne zvuči kao savjet. Pogotovo ne odozgo s visine ni patronizirajuće. Išlo je to znalački, blago, prijateljski i uvijek uz masivnu dozu optimizma. Kad bi uvidio da sam ‘prećero’ i bio tvrdoglav (kao što i jesam) uslijedilo bi samo: “Hajd’ Ećko bogati nemoj zajebavat biće to dobro”.
Malo sam ljudi u svom vijeku sreo da su me toliko fascinirale svojim optimizmom kao i ljubavi prema životu. Čisti hedonista u najpozitivniijem smislu te riječi. Živio je i volio život tih godina punim plućima. Radovao se svemu: jutarnjoj kafi, novoj ploči, petku popodne, lopti na male za vikend, roštiljanju za Prvi maj, prvoj kćerkinoj petici i svemu drugom i trećem što bi trebalo i valjalo proslaviti.
Sjećam se, reče jednom zagonetno se smješeći: “Hajd’ Ećko navrati danas popodne”. Došlo izapodne, ljeto, zvizdan, ulazim u podstanarski stan na Đikovini otpuhujući vrelinu oko sebe, Fadil sjedi, nasuo Štok, dimi cigaretu, sluša muziku i onako usput mi išareti da pogledam iza njegovih leđa ganc novu Pioneer liniju. Ja zinuo, razgledam stereo mašinu, dugmiće, svjetla a on će izmedju dva dima ispod svojih legendarnih brkova: “Slušaj mu samo basova”. Na svoj način tako bi spontano uživao u tim sitnim stvarima koje život čine da bi me nekad i začudilo kako je u stanju da se iskreno raduje svakoj sitnici. Nije to bilo foliranje. Živio je svaki taj bas i dim cigarete i prepričani vic i postignuti gol iza Osnovne i bilo što drugo što bi mu život podario ili nabacio.
Nekad sam imao osjećaj kao da žuri pa skoro trči kroz život kako bi uhvatio i spremio što više toga za neka druga ko zna kakva vremena. Činilo mi se kao da je skupljao seharu tih malih momenata kako bi kasnije imao od čega napraviti đerdan uspomena.
U ona vremena, dok smo za Ljubuški srcem bili vezaniji, čekali bi petak kada bi se, po završetku radnog dana, ukrcali u njegov bijeli Renault 4. Posada uvijek ista: Fadil i Emica, Lala, Nera i ja kao njihov usvojeni postariji potomak.
Nikad i ničim nisu ni Fadil ni Emica pokazali da sam im, ne daj Bože, težak ili suvišan iako sam materijala za ‘težinu’ za svojih tmurnih dana itekako imao.
Onako kako sam ih poznavao tih godina Fadil i Emica predstavljali su mi ideal finog, skladnog braka po kojem su se knjige mogle pisati. Vedri, nasmijani, puni života i smijeha i što je najvažnije sve to iskreno, bez poze ili želje da se s nekim utrkuju, nekoga zadive ili impresioniraju.
To životoljublje podarilo im je Leilu, Nerinu, Mehmeda. Od života teško da se može dobiti više ili bolje. Znali su to Fadil i Emica i sipali ljubav nesebično. Pazili ih, mazili, izveli na put. Odradili svoj roditeljski zadatak za pet plus. Posijali ljubav, požnjeli i više.
Ratne godine su nas rastavile surovo. Preko noći smo se našli u dva različita svijeta. Kao da nas je neko na pola puta iz voza izbacio. Ostale su iza nas neispričane priče, u pola prekinute partije remija, nedoslušane ploče. Kad smo napokon sebi došli i shvatili da je to što se dešavalo daleko od ružnih snova bilo je već kasno, životi su nam bili već rastrgani i ostali smo nepovratno udaljeni jedni od drugih. Što rekoše ko god da nas je kleo nije dangubio. Dobar je posao odradio. Jedni smo drugima svakim danom postajali sve ljepša uspomena što je ujedno, na žalost, značilo da nam se životi nehotice neminovno razilaze i paralelno putuju.
Godinama kasnije, nakon što smo naučili da živimo sa provalijom u duši, čim se to moglo, dolazeći iz Australije u Mostaru sam potražio Fadila. Stara kancelarija ona nasuprot Ćire odavno je postala ružna istorija. Imala je tu nesreću da se nadje na mostarskoj prvoj liniji razdvajanja. Ni kamen na kamenu od nje ostao nije. Našli smo se ovaj put na novoj adresi u Fejićevoj. I sjeli bi i pričali i smijali se i espresso i cigarete su bili tu i s radija je sviralo nešto blago i fino i sve je bilo isto a ništa bilo isto nije.
Rat i vrijeme, proživljene traume, neispričane priče učinile su svoje. Kao da nam je neko iščupao volju i želju za životom. Viđali bi se tako od dolaska do dolaska ja sa svojim koferom uspomena Fadil sa svojim.
Dijelili bi što zajedničke što novokomponovane uspomene i pokušavali da oživimo najljepše od onoga što nam je život davao.
A onda, valjda samo da nam se kaže koliko brz može biti put od šarene duge do velike tuge, došla je bolest.
Ušla je u život drsko, skoro pa osvetnički derući se: “Razlaz!” Dosta je bilo i šale i smijeha. Borio se Fadil momački, nije dao na sebe, uzvraćao, ustajao, slavio ono što je još od života mogao ukrasti. Svaki sekund te borbe uz njega je bila njegova Emica heroina i ljudska veličina. Sinonim za empatiju, srdačnost, uljudnost, velikodušnost. Ako se u tekstu može ustati kad se spomene nečije ime ja to za Emicu činim. U toku Fadilove bolesti u jednom trenutka pokleknula je i ona i doslovno provela poduži period s one strane života. A onda znajući da ima još neobavljenog posla s ove strane kao da je priprijetila svojoj bolesti ustala, stresla je i vratila se da nastavi gdje je stala. Za one skeptične – ako dvoumite ima li melaika medju nama prošećite do Mostara. Gore na Šehovini odmah iznad željezničkog tunela na vas čeka jedan u ljudskom obliku.
I onda kad više nije moglo drugačije, kad je i Fadil okrenuo glavu i rekao ne mogu više došlo je što nas sve čeka. U zadnjim trenucima, kao i cijelu vječnost prije toga, Emica je u zadnjim momentima bila uz njega da pripovjedi kako je eto otišao samo onako. Okrenuo glavu, ugasio se i otputovao.
Fadilov odlazak i naš je gubitak. Iz naših života otišao je jedan ogromni blistavi osmjeh pun velikodušnosti i ljubavi prema životu. Sa svakim odlaskom dragih prijatelja dunjaluk nam se smanjuje i ostaju krateri u duši.
Koliko god ne volim patetiku i hoću da se sjećam lijepog i slavim uspomenu na život meni dragih ljudi moram priznati da je od danas moj svemir postao još tužnije siroče.
Hvala za uspomene i laku noć prijatelju. Ako ima išta s one strane života od danas su oni na dobitku.
Esad Sadikovic