Hrabrile su se međusobno, pokušavale jedna drugoj zagrijati potpuno promrzle ruke i noge, čak su smogle snage da povremeno i zapjevaju, sve samo kako bi ostale budne, jer san je značio smrt
Preživjeti sedam dana i noći usred mećave, na ekstremnim minusima koji su zaledili rijeke, u dubokoj, snijegom i ledom okovanoj jami, bez hrane i vode. Istina, zvuči potpuno nemoguće, no upravo je tako izgledala stvarna epizoda iz dramatične životne priče sestara Čuljak. Srednjoškolke, iz malog mjesta Bogodol, nedaleko od Mostara, hladnog su siječnja, kobne zime 1985. godine, pomaknule granice mogućeg – preživjele su u ekstremnim uvjetima te su postale sinonim za hrabrost i nevjerojatnu snagu volje. Njihova herojska borba, koja je prije 39 godina ujedinila čitavu bivšu Jugoslaviju, nastavila se, jer sestrama su zbog kobnih ozeblina, morale biti amputirane obje noge.
Drama mostarskih srednjoškolki počela je u nedjelju, 6. siječnja, kada su se oko 15 sati iz svog obiteljskog doma, u selu Bogodol, pješice uputile preko snijegom zametene Čabulje. Krenule su u tadašnju Lišticu, danas Široki Brijeg, od kuda su namjeravale autobusom otputovati k majci u Mostar. Tamo su, za nešto novca, trebale očistiti stubište jednog nebodera. No, tog je dana mostarski kraj pogodilo nezapamćeno, snježno nevrijeme. Iz minute u minutu, mećava je pojačavala, spuštao se mrak, pa su djevojke izgubile orijentaciju.
Oglas
Nasumce su hodale tražeći put u bijelom bespuću. Samo jedan krivi korak bio je dovoljan za tragediju. Bio je to korak koji ih je odveo u bijeli pakao. Zakoračile su u prazninu, padale su u dubinu i tamu, udarajući u led. Strah i očaj, zujanje u ušima, panika, greble su noktima po ledu pokušavajući naći izlaz, no ponovo su počele padati. Zaustavile su se tek na dnu deset metara dubokog kamenog korita, koje mještani zovu Točilo. U tom su, snijegom zametenom, ledenom kavezu, u kanjonu presahle rječice Ladine, 18-godišnja Šima i njena godinu dana mlađa sestra, Draženka, provele sedam neprospavanih dana i noći. Da su zaspale i samo na tren, bijela bi ih smrt pobijedila.
„Svaki puta kada bi nas san hvatao bijele ptice su nam udarale u rame, nisu nam dale da zaspimo, jer se zasigurno više ne bismo probudile“, ispričale su, kasnije u bolnici, Šima i Draženka svojoj majci Radici.
poster
Snažnije od bijele smrti
Izdržale su! Hrabrile su se međusobno, pokušavale jedna drugoj zagrijati potpuno promrzle ruke i noge, čak su smogle snage da povremeno i zapjevaju, sve samo kako bi ostale budne, jer san je značio smrt. Obuzimao ih je strah i nemir. Tresla ih je groznica, listovima svojih đačkih knjiga pokušale su obložiti tijela, ali ni to nije pomagalo. No, iako iznemogle, gladne i potpuno ukočene od studeni, koja im se uvukla u kosti, Draženka i Šima nisu niti u jednom trenutku izgubile nadu. Uporno su dozivale pomoć, no uzalud. Nikoga nije bilo u blizini, nitko ih nije mogao čuti, nitko ih nije čak niti tražio, jer otac je mislio da su već odavno stigle u Mostar, a majka je vjerovala da, zbog snježne mećave, nisu niti krenule na put te su ostale s ocem, u obiteljskoj kući.
„Ovdje smo, pomozite, upomoć!“
Agonija mladih djevojaka se nastavila sve do nedjelje, 13. siječnja, kada su, prolazeći tim područjem, lovci Drago, Rade i Krešo Čavar začuli slabašan ženski glas. – „Ovdje smo, pomozite, upomoć“, čulo se niotkud, kao da dopire iz same utrobe zemlje. Zbunjeni lovci pogledom su tražili, ali nikoga nisu vidjeli. Kada se počeo spuštati mrak i njih je, kako bilježi naša arhiva, uhvatila nelagoda te su krenuli do prvih kuća. Ugrijali su se uz ognjište, popili pokoju rakiju i tek nakon toga otvorili dušu. Priznali su da su čuli ženski glas, a nakon što su njihovu priču potvrdile i čobanice, krenuli su prema mjestu odakle se čulo zapomaganje. Kada su stigli do snijegom zametene spilje, dočekao ih je stravičan prizor – dva promrzla, posve crna i gotovo beživotna ženska tijela. Potpuno iznemogla Šima sjedila je na dnu duboke jame dozivajući pomoć, a njena sestra Draženka ležala je na snijegu, u gotovo besvjesnom stanju. Odmah su spustili konopce uz pomoć kojih su izvukli nesretne sestre, nakon čega su odmah prebačene u Dom zdravlja u Širokom Brijegu, odakle su ubrzo otpremljene u bolnicu, u Mostaru.
64 dana liječenja
Zdravstveno stanje mladih djevojaka bilo je krajnje ozbiljno. Izuzetno teške ozebline na potkoljenicama, koje su zadobile tijekom sedmodnevnog smrzavanja, zahtijevale su dugotrajno liječenje, zbog čega su 15. siječnja avionom prevezene na Vojnomedicinsku akademiju u Beogradu.
Isprobajte arhivu Večernjeg lista
Vremenski stroj još nismo izumili, ali zato vrlo sličnu funkciju ima naša digitalna arhiva. Povijest Hrvatske i svijeta na jednom mjestu. U našoj bogatoj arhivi sva su novinska izdanja. Pogledajte što se dogodilo na vaš rođendan, kako je Zagreb izgledao prije…zabavite se i educirajte klikom ovdje: https://arhiva.vecernji.hr/
Prsti na nogama bili su im potpuno crni, a na dijelovima potkoljenica koje su pokrivale čizmice imale su otekline i velika oštećenja tkiva. Ipak, liječnici su najprije pokušali s manjim kirurškim rezovima, koji su trebali pomoći da se oteklina nogu deblokira i povuče, no ti pokušaji, na žalost, nisu dali rezultata. Jedina preostala opcija bila je radikalan zahvat. Kako bi im spasili živote, u ponoć, između subote i nedjelje, 19. na 20. siječnja, liječnici su i Šimi i Draženki amputirali obje potkoljenice.
„Od trenutka dolaska nije, na žalost, bilo dvojbe hoće li se izvršiti amputacija ili ne već koliko će ona biti radikalna – samo prsti, stopalo, ili čitave potkoljenice. Svi do jednog bili smo pogođeni. Kao ljudima, najteže nam je bilo kada smo ušli u operacijsku salu, jer smo se za djevojke i emotivno vezali. Njihova hrabrost i pribranost doista imponiraju“, rekao je, nakon operacije, za Večernji list tadašnji načelnik VMA, prof. dr. Vladimir Vojvodić, pamti naša arhiva. Od dana kada su pronađene, sestre Čuljak na liječenju su provele puna 64 dana.
Nakon što su pobijedile bijelu smrt, pred hrabrim je djevojkama bila nova bitka – naučiti živjeti s amputiranim potkoljenicama te ustati i ponovo prohodati, iako više nikada nisu mogle doslovno stati na svoje noge.
Ponovo su ustale i prohodale
Iako je njihova mladenačka bezbrižnost bila prekinuta, a nesreća koju su doživjele i preživjele, ostavila je na njihovim tijelima trajne posljedice, njihov nesalomljivi duh ostao je vedar. Nakon samo četiri mjeseca Šima i Draženka ponovo su imale onaj isti, mladenački osmijeh na licima. Unatoč svemu što ih je snašlo ponovo su, baš kao i prije tragedije, bile vedre i vesele djevojke, obuzete istim strepnjama i nadama te planovima za budućnost, napisali su tada Večernjakovi novinari koji su, četiri mjeseca nakon tragedije, razgovarali sa sestrama Čuljak.
Šima im je tada skromno priznala kako je već pokušala hodati s protezama, no, kao i svaki početak i taj je bio težak te u prvim koracima nije bila previše spretna. Draženka je pak, zbog teško oštećenih koljena, na te prve korake još morala pričekati. Vjetar u leđa bila su im tada mnogobrojna pisma potpore i želje za brz oporavak, a uplate pomoći stizale su im iz svih krajeva bivše države. Sestre zvane hrabrost i iz te su, nove bitke, izašle kao pobjednice – ponovo su ustale, prohodale i nastavile živjeti punim plućima.
Ljubav jača od tragedije
Tijekom liječenja u bolnici u Beogradu i Šima i Draženka upoznale su svoje najveće ljubavi, o čemu smo pisali u članku objavljenom u svibnju 2008. godine, 23 godine nakon dramatičnog događaja koji je sestrama Čuljak zauvijek promijenio živote.
Kada je, posjetivši svoju majku, na bolničkom odjelu ugledao prelijepu Mostarku, između jednog mladića i Šime rodila se ljubav na prvi pogled. Vjenčali su se i odselili u Kanadu.
Ljubav svog života u bolnici je upoznala i Draženka. Vraćajući se s posla, mladić iz Beograda, Gojko, doživio je tešku prometnu nesreću, nakon koje su i njemu bile amputirane obije noge. Dok se oporavljala od vlastite nesreće, Draženka ga je danima pokušavala razveseliti. Ulijevala mu je snagu i nadu te se, u čitavom tom košmaru, rodila ljubav, a plod te ljubavi bio je njihov sin, Danijel. No, Draženku i Gojka sudbina je razdvojila, ona se ratne 1993. godine odlučila odseliti sestri Šimi, u Kanadu. Tamo je, uz rad, završila fakultet informatike te se zaposlila u uglednoj tvrtki i istodobno predavala u školi. No, kako je Danijel rastao, njegova pitanja vezana za oca bila su sve upornija. Kako bi sinu na njih odgovorila, Draženka se s njim, nakon 13 godina, vratila u rodni kraj. Danijel je konačno upoznao svog oca, a taj ponovni susret bio je dovoljan da ljubav između Draženke i Gojka nastavi tamo gdje je stala ratne 1993.
vecernji list