Piše:Mehmed Meho Muminagić
Kao dijete pa kasnije kao momak provodio sam dosta vremena cuvajuci malo hajvana – 4 – 5 ovaca, 2 – 3 koze i jednu ili dvije krave po nasim njivama ispod Butorovice. Tako i u Glavici. Volio sam biti u toj njivi. Raznolik teren u nekoliko podova – etaza, u sredini brijeg sa starim hrastovim drvecem, ispod velika ravna livada a preko puta kuca na sprat sa velikom avlijom, bastom i supom ispred.
Ponekad sam sjedio i u Fejzinoj kafani ili u basti pored kafane.
Kao momak volio sam naravno da budem u zenskom drustvu, zelio sam da imam “svoju djevojku”.
Posto moja komsinica, kasnije supruga nije reagovala pozitivno na moja oprezna udvaranja, razmisljao sam i o “alternativnim” rjesenjima.
Tako sjedeci i dosadjujuci se u basti kafane primjetih mladji djevojculjak, tihu povucenu curu kako spusti teske kante sa vodom na asfalt, podboci ruke i podje sarati pogledom po brdu iznad nas.
Bez razmisljanja preskocim preko ograde, podignem kante i bez rijeci podjem niz stepenice prema Glavici.
“Vidi ga….!” Rece iznenadjeno djevojka i pozuri za mnom.
Znali smo se, ponekad bi se kratko pozdravili kad bi se sreli na uskom putu prema Glavici, ali nikad nismo razgovarali.
Kad smo stigli do kraja stepenica, prije nego put zamakne iza visokog Sabitovog zida, rece mi: “E hvala ti, dosta je dovde. Puno si mi pomogao !”
Spustio sam kante. Shvatio sam da nije zeljela da idem dalje, da ne izlazimo iz vidokruga kafanskih gostiju.
Stajali smo, malo smo popricali.
“Sta mislis da nas dvoje pokusamo da izlazimo zajedno ?” Predlozih joj.
“Oooo, joj, joj…”
Rece nekako zbunjeno, smjeskajuci se.
Shvatio sam to kao ne, postidjeno se okrenuh pa polazeci uz brdo rekoh tiho :
“Izvini, prijatno ti.”
Videci da sam neiskusan rece tiho: “pa mogli bismo da se nadjemo u nedelju u 18 sati na Vodici.”
Okrenuh se iznenadjeno, ne krijuci razdragani osmijeh…
U nedelju ujutro sam trebao voziti u Mostar.
Sestra Esefa, brat Mithad i ja smo planirali u posjetu kod starije sestre Almase i zeta Mire.
Osvanuo je lijep, suncan ali hladan zimski dan. Odmah sam primjetio mnogo mraza – leda pod brdima uz rijeku i na asfaltu u krivini kod kuce Luke Simica.
Po nasim njivama nije bilo, sunce je obasjalo njive i mraz je brzo nestao.
Zadrzao se jedino u hladovini gdje sunceve zrake jos nisi doprle.
Nervozno sam cekao sve do 11 sati, dok nije potpuno nestalo leda na asfaltu.
Nisam se bojao, nedavno sam stavio nove zimske gume “radialke” sto je bila novost u automobilskoj industriji.
Vozio sam normalno, malo brze. Sunce se popelo visoko na nebu, nije vise bilo hladno, poceo je divan zimski hercegovacki dan.
Tako sam uletio u ostru krivinu na lijevo prije Tromedje. U punoj krivini sa desne strane je suma od visokih cempresa u kojoj je bio autokamp. Hlad od drveca je jos uvijek pokrivao cestu. Tek kad sam se nasao u sred krivine primjetio sam da se asfalt sjaji kao ogledalo ! Panicno sam shvatio da prednji tockovi ne reaguju na moje pokrete volanom. Kako je teski stari mercedes usao u krivinu na lijevo tako je i nastavio.
Uzalud sam vrtio volanom, nije ni milimetra skrenuo sa svoje putanje.
“Cuvajte se !” Viknuh.
Sreca pa ni jedno auto nije bilo u blizini iz suprotnog smjera.
Nemocno sam gledao u debeli “suhi” zid udaljen ca. 3 m. od asfalta ocekujuci udar.
Pukli smo zestoko.
Teska grdosija je porusila 15 m kamenog zida. Prednje staklo je izletilo iz auta, zadrzalo se na ostatku zida i razbijenom autu, ali citavo ! U komadu.
Ja sam se drzao cvrsto za volan pa nisam udario glavom. Esefa je udarila licem u staklo, imala je malu ranu u blizini usne, pomalo joj je curila krv. Kasnije sam je zafrkavao kako mi je glavom izbila sofersajbu.
Mito je poletio sa zadnjeg sjedista i nogom me udario u potiljak. I njega sam kasnije zafrkavao.
Nismo bili svezani pojasevima jer niko to nije praktikovao u ono vrijeme. Nije bilo ni obavezno. Cak u mome starom autu nisu ni bili ugradjeni.
U toku uvidjaja policajci a i prolaznici su se cudili kako smo neozlijedjeni a auto tako razbijeno i toliko zida poruseno…
Nakon nekoliko sati jarani su me “odslepali” do radionice.
Odmah smo prionuli na posao. Rastavili smo citav prednji dio, izvadili teski motor.
Prednji trap – most izmedju dva prednja tocka je bio iskrivljen. Razlika izmedju lijeve i desne strane je bila 22 cm.
Probali smo na razne nacine da ispravimo, ali ni milimetra.
Na kraju smo probali sa hidraulicnim autodizalicama. Onda je krenulo.
Tek oko ponoci smo uspjeli smanjiti razliku na 2 cm. Vise nismo mogli.
Cijelo vrijeme mi je bila velika muka, bio sam ljut, bijesan.
Ne toliko sto sam udario nego sto sam sprijecen da idem “na prvi rande vu”
Ponekad bih, u toku dana, izasao iz radionice, pogledao prema Glavici i Gozulju i skoro rijesio da odem kuci, operem se, presvucem i odem, ali, ipak nisam mogao napustiti radionicu jer sam obecao da cemo izaci prije sutrasnjeg radnog dana…
Danima i mjesecima nakon toga sam bio potisten, tuzan, postidjen. Nisam znao kako da joj pridjem kad je sretnem, sta da joj kazem. Bio sam siguran da mi nece vjerovati. Nisam ni razmisljao o “popravnom”.
Sreli smo se tek nakon 6 mjeseci.
Umjesto pozdrava samo mi rece tuzno a prekorno: “sto ti ne dodje onda”…
