Epilog njegovih političkih stavova i karijere najbolje je predstavio Međunarodni krivični sud imputirajući mu odgovornost za brutalne i nehumane ratne zločine tijekom rata između Izraela i Hamasa
Nastavak vijesti ispod promo sadržaja
Osamdeseta obljetnica oslobođenja koncentracijskog logora – Oświęcima na poljskom, kasnije germaniziranog u Auschwitz – događaj je od velikog simboličkog, političkog i etičkog značenja koji je okupio uz engleskog kralja Charlesa III, njemačke i poljske lidere te živuće logoraše. Iako je ruska Crvena armija najzaslužnija za oslobođenje tog brutalnog koncentracijskog logora, ruski predstavnik od početka invazije na Ukrajinu nije rado viđen gost, a ove godine na komemoraciji u Auschwitzu, koja koincidira s Međunarodnim danom sjećanja na žrtve holokausta, nije sudjelovao niti izraelski premijer Benjamin Netanyahu, za kojim je Međunarodni krivični sud izdao uhidbeni nalog zbog ratnih i zločina protiv čovječnosti tokom rata između Izraela i Hamasa. Iako su se poljski predsjednik Andrzej Duda i premijer Donald Tusk složili kako je Netanyahuu potrebno udijeliti sigurnosne garancije i osigurati boravak na komemoraciji – motiviravši vlastite odluke simboličkom važnošću Auschwitza, ali istovremeno i podijelivši poljsku javnost – izraelski premijer je ipak odlučio apstinirati i ne pojaviti se.
No, Bibi – kako ga od milja zovu pristalice – bjesnio je: na platformi X optužio je Međunarodni krivični sud za antisemitski napad na Izrael, a Hamas je nazvao novim nacistima koji će “jednom zasvagda” biti poraženi. Također se na isti dan pojavio pred sudom u Tel Avivu, gdje se suočava s tri optužnice zbog korupcije, trgovanja utjecajem i podmićivanja, što ga čini jedinim premijerom Izraela koji je krivično gonjen od organa matične zemlje u povijesti. I tamo je Netanyahu bjesnio: optužnica za koruptivne radnje je posve politička, a k tomu nije mu odgođeno saslušanje iako se nalazi u postoperativnoj fazi – operirao je, naime, prostatu – a iskoristio je javni trenutak da istakne, protivnicima u inat, kako ipak ne boluje od neke terminalne bolesti.
Auschwitz je danas posebno komemorativno mjesto koje godišnje posjeti više milijuna posjetitelja koji osjete dramu tog lokaliteta u Poljskoj, ali istovremeno, podaci pokazuju kako mnogi Europljani, zadojeni teorijama urote i uronjeni u razne dinamike antisemitizma, tragiku Auschwitza uopće ne percipiraju kao bitnu i istinitu. Stoga je i kontekst ovogodišnje komemoracije nešto kompleksniji nego što je bio u recentnoj povijesti pa su organizatori – ispravno – odlučili da će sam događaj biti lišen političkih poruka, a da će protagonisti biti živući logoraši, osobe koje su direktno iskusile sve negativnosti tog tragičnog perioda ljudske civilizacije. Auschwitz, kompleks koncentracijskih logora, velikih, malih i radnih, bio je glavni dio konačnog rješenja židovskog pitanja, u kojemu je svirepo skončalo između 1-1,5 milijuna ljudi i ljudskih sudbina. Mjesto je to najveće egzekucije europskih Židova, zatim Roma, Poljaka i ostalih zatočenika iz drugih zemalja. Mjesto toliko grozno da – kada su ga ruski vojnici oslobodili i kada su prvi medijski izvještaji počeli cirkulirati – brzo je konstatirano da sličnu grozotu svijet nikada prije nije vidio. Kolektivna poniženja i masovna destrukcija koji su u Auschwitzu organizirani na posve bestijalan način, kroz plinske komore i ostale laboratorije za ubijanje i eksperimente, primjer su zla u svojoj gotovo čistoj formi. Ljudske kategorije nakon Auschwitza nikada više ne mogu biti iste. Neki su se pitali zašto je Bog dopustio takvu patnju, drugi su se pitali što je to u ljudskoj psihi, individualnoj i kolektivnoj, da je u stanju počiniti slične gadosti? Svi mogući odgovori, od teoloških pa do onih etičkih, nikada nisu dali potpuno smislen odgovor na pitanje zašto se dogodio Auschwitz, ali su generirali različite pozicije, od iskreno pacifističkih pa do krajnje militantnih.
Jedna od preživjelih logoraša Jona Laks reći će da je naučena lekcija iz možda najtamnijeg razdoblja ljudske povijesti kakav je Auschwitz ona kako svaka ljudska duša ima pravo na život. Ova njezina poruka, jednostavna, plastična i potpuno razumljiva, univerzalizira patnju jednog naroda, židovskog, i simboliku Auschwitza vidi u afirmiranju shvaćanja da svaki čovjek ima pravo na život. No, postoje i drugi odgovori: otac Benjamina Netanyahua, inkriminiranog izraelskog premijera, Benzion Mileikowsky – koji će kasnije hebreizirati vlastito prezime – rođen u Varšavi i pod bremenom vlastite povijesti sasvim je drugačije vidio budućnost nakon Auschwitza. Kao mnogi Židovi koji su se uspjeli spasiti tih godina, utočište će pronaći u današnjem Izraelu. Cionist – tako se Benzion definirao – eminentni profesor, ali mnogih kontroverznih stavova čak i unutar samog židovskog korpusa, smatrao je kako mira s Arapima jednostavno nema. Prilikom stotog rođendana, u kratkoj poruci je rekao kako je Iran personificirano zlo, dok je Izrael primjer kako se jedna država efikasno obračunava s egzistencijalnom prijetnjom, koju je vidio u Palestincima i arapskim zemljama. Upravo je ova kategorija prijetnje obilježila i sad već dugovječnu političku karijeru njegovog sina Benjamina: čak i u, po mišljenju mnogih, njegovom najboljem političkom periodu, kada je kao ministar financija revolucionizirao izraelsku ekonomiju, glavni Bibijev postulat je bio – hvalisavo je govorio o tome – stvoriti materijalne resurse koji će biti utrošeni na obranu i zaštitu Izraela protiv svakog vida egzistencijalne prijetnje. Epilog njegovih političkih stavova i karijere najbolje je predstavio Međunarodni krivični sud imputirajući mu odgovornost za brutalne i nehumane ratne zločine tijekom rata između Izraela i Hamasa. Tako je premijer Netanyahu Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta proveo boreći se protiv međunarodne i domaće pravde, na platformi X i na sudu u Tel Avivu. Auschwitz je ipak mjesto za osobe poput Jone Laks, koja je iz tame svoje vlastite i kolektivne povijesti zaključila da svaka ljudska duša ima pravo na život.
oslobodjenje
