Sado je volio djecu

U jednoj maloj, skromnoj kućici u Ljubuškom, svakog dana ordinirao je Sadik Sadiković – narodni ljekar kojem su dolazili ljudi iz svih krajeva, tražeći pomoć. Njegova “ordinacija” bila je tek jedna sobica, nalik kafani iz neke kasabe. Ispred nje – uvijek puna čekaonica. Dolazili su mu i seljaci i gospoda. Katkad bi se pred tom skromnom kućom zaustavila i limuzina, a ljudi bi dolazili s poštovanjem, vjerujući u njegovu vještinu više nego u skupe bolnice.

U toj sobici, sve što je imao bila je jedna duža sećija i dvije stolice – ali bilo je dovoljno za čuda.

Posebno mjesto u njegovom srcu imala su djeca. Ljubuška djeca, siromašna, bosa i prljava, svakodnevno su se okupljala oko njegove ordinacije. Nisu dolazila po lijek – dolazila su jer su znala da ih čeka osmijeh, riječ podrške, a često i – hljeb.

Jedan svjedok tog vremena napisao je:
„Izlazeći, vidio sam gomilu male, prljave i bose dječurlije koja uslugu čeka. Sado voli djecu. Svaki dan se skupe oko ove ‘ordinacije’ sva sirota ljubuška djeca. On im dijeli svima po čitav hljeb.“

Sadik ef. Sadiković je čovjek čije su ruke liječile, ali čije je srce grijalo.

Hvala dr. Halidu Sadikoviću na izvorima koji su poslužili za ovu priču.