Sjedila je Mejra u polumraku sobe i gledala u sare na svom tepihu kao da ih prvi put vidi. Crvena podloga sa raznobojnim cvijecem. Plavi, zuti, ljubicasti cvjetovi sa zelenim stabljikama. Pogled joj je ukoceno prelazio sa cvijeta na cvijet.
Mejra nije bila samo tuzna. Bila je prazna. Prazna iznutra. Od siline tuge i brige u zadnje vrijeme emocije kao da su presahle. Misli otupjele. Odavno u njenim ocima suza nema, a misli su iscezle. Jedino na sta je trenutno mogla usmjeriti paznju su ove sare na tepihu punom raznobojnih cvjetova. Praznina i neka tupa bol su je obuzele.
U sobi je tisina i polumrak. Oglasi se ezan. Ikindijsko doba. Mejra kao da zivnu malo. Poce da ponavlja rijeci ezana, koji je ucio hodza iz obliznje dzamije.
Uzela je tespih i pocela prstima prebirati po njemu.
Ostala je dugo u tom polozaju, savijena sa tespihom u ruci. Osjecala je okrugla zrna pod svojim prstima kao neku vrstu oslobadjanja od unutrasnje boli.
Izgovarala je istigfar i sa svakim bobkom i uzdahom: “Estagfirullah, estagfirullah..”, kao da joj je bivalo lakse, kao da se unutrasnja praznina povlacila ustupajuci mjesto slavljenju Allaha i ljubavi prema Njemu.
Ostala je tako sjedeci i zikreci dugo. Vec se sunce pocelo naginjati prema Zapadu. Sobu je ispunjavala bakrena sunceva svjetlost, koja je bila najava skorog kraja ikindijskog vakta.
Ustala je tromim, starackim korakom i otisla da se abdesti. Da klanja ikindiju.
Voljela je Mejra ovaj kasni ikindijski vakat, kad se sunce povlaci i sjaji nekom prelijepom svjetloscu, crvenkastom i intenzivnom.
Uvijek je, jos kao mlada djevojka, voljela taj neki unutarnji mir i sklad koji joj je dusi donosio ikindijski vakat.
Govorila je:“Voljela bih preseliti mom Gospodaru bas u kasnom ikindijskom vaktu”, uranjajuci pogledom u ljepotu boje sunca koje zalazi!
A molila je Allaha da preseli na sedzdi i vjerovala je da ce joj njezin Allah, Gospodar svih svjetova, tu dovu uslisiti.
I kad je bila tuzna i kad je bila sretna vracala se Allahu. Nakon svih radosti, a i brodoloma u zivotu Njemu se vracala.
Vracala se namazom, tespihom, postom, zikrom, dovom. Voljela je namaz u samoci, zikr u samoci i post samo u Njegovo ime.
Jer,Allah dzs kaze:”Post je moj i Ja za njega nagradjujem!”
Kao mlada djevojka, posteci, razmisljala je kakve li to predivne nagrade njen Gospodar njoj sprema za post. Radovala se i ispostila mnogo dana dobrovoljnog posta.
Znala je ponekad, dok bi ucila Kur’an, podici pogled sa harfova koje je ucila i odlutati sanjarskim pogledom u daljinu, zamisljajuci sve ljepote dzennetske.
Za nju je dzennet bio rijeka, hladna i bistra, koja tece ispod njene male kucice, klupa na travnjaku pored rijeke, iznad klupe tresnja u beharu, cvrkut ptica, miris behara i cvijeca. I gledanje u Allahovo lijepo lice.
Radovala se, kad je kao djevojcica, od hodze u dzamijskom mektebu cula da ce nagrada za one najbolje vjernike u dzennetu firdevs biti gledanje u Allahovo lijepo lice.
Citav zivot se Mejra trudila ne bi li bila od tih odabranih. Nadala se, ali i strahovala, jer je svoj ibadet smatrala nedovoljnim, a tek hakk prema ljudima.
Zato je u samoci, a i u drustvu, uvijek prstima prebirala po zrnima tespiha izgovarajuci istigfar – po hiljadu puta dnevno, dvije hiljade, tri, pet…
Kao dijete, Mejra je voljela svoje roditelje. Poslusna im bila.
Babo, majka, brat… bili su citav njezin svijet.
O bratu se brinula s ljubavlju i nakon smrti roditelja.
Bio je nepokretan od rodjenja. Invalid. Nije voljela tu rijec. Jer, on je bio njen brat sa svim svojim vrlinama i mahanama. Voljela ga je bezrezervno. Njegovo ime nije bilo invalid.
Njegovo ime bilo je Mersed.
Mersed je bio inteligentno dijete, ali nepokretan od rodjenja. Trebao je pomoc za svoje osnovne potrebe.
Majka i otac su se brinuli o njemu, a i Mejra.
Kad su roditelji preselili, ostala je sama s bratom u trosnoj roditeljskoj kuci, sluzeci mu.
On jo je bio zahvalan, ponekad tuzan, gledajuci je kako se trudi oko njega zapostavljajuci svoje vlastite potrebe i zivot.
Imao je osjecaj da i Mejrina mladost prolazi uzalud, dok se ona bavi njim. Bilo mu je zao sto se Mejra ne udaje.
A Mejra?
Nije da nije imala momaka.
Bilo ih je. A ona, onako ljepuskasta, progovorila bi s njima pokoju rijec na putu od kuce do dzamije. Oni su joj prilazili pristojno i na odstojanju postujuci je. Bili su to vecinom lijepo odgojeni momci dzamijski.
Mejra je samo jednog cuvala u srcu i nadala se da ce je isprositi. Nije to nikad ucinio.
Ozenio se drugom, a ona je , eto, ostala sa bratom i cuvala ga do kraja njegovog zivota.
Tog mladica je sakrila duboko u svom srcu i od Allaha molila da ih spoji u vjecnosti, na Ahiretu. Nekako je uvijek u srcu osjecala da joj je ta dova kabul i radovala se njenom ispunjenju.
Juce, kad su joj brata u mezar spustali, u Mejrinoj dusi se prvi put pojavila praznina.
Nije to obicna tuga, vec bol i nedostajanje.
Kuca je prazna, njeni koraci tupo odjekuju hodnikom dok odlazi da se abdesti. Misli otupjele kao i koraci. U mislima prazina. U tijelu tromost.
Mejra je vec u sestoj deceniji zivota. Ostala je sama.
Proci ce, znala je, i ova tromost i ova praznina.
Proci ce!
Dunjaluk je prolazan!
I doci ce nagrada od Allaha!
Doci ce sve ono za sta je dovila!
Doci ce… Samo sabur…
Sa prvim kapima vode od abdesta na licu,Mejra osjeti lagahno olaksanje.
Uze abdest u potpunosti.
Ucvrsti svoj korak i podje…
Na razgovor i osamu sa svojim Gospodarom!
Klanjala je namaz, prebirala bobke na tespihu.
Uzela je Kur’an casni s police i pocela glasno da uci, ocima milujuci harfove!
Uputila je dovu za brata!
فَإِنَّ مَعَ الْعُسْرِ يُسْرًا
Zaista, sa mukom je last…
Zaista, sa mukom je last!