Danas, 28. augusta, porodice žrtava obilježavaju 30. godišnjicu masakra na sarajevskoj pijaci Markale, kada je ubijeno 43 civila, među kojima troje djece, dok je 84 osobe teže i lakše ranjeno.
Tog dana, od minobacačke granate ispaljene s položaja takozvane vojske RS, Amerisa Omanović, tada šesnaestogodišnjakinja, izgubila je nogu – što je trajno obilježilo njen život.
U ratnom Sarajevu, pijaca Markale bila je mjesto nabavke osnovnih namirnica i potrepština. Amerisa se prisjeća da je tog dana, izlazeći iz tržnice, pala granata: “Mene je tog momenta detonacija bukvalno zalijepila za zid tržnice. Bila sam samo dva i po metra od pada granate, to sam kasnije saznala.”
Opisuje prizore koji su je okruživali: prašina, krv, dijelovi ljudskog tijela i razbacane kese. “Pogledala sam prema dolje, vidim da stojim na jednoj nozi, druge noge nema, komad mesa visi samo. Krv, ne boli, ali je panika neka bila. Na zemlji je trup čovjeka – bez nogu, bez glave… podigla sam ruku i zatražila pomoć.”
Dovezena u bolnicu Koševo s dvije i po kile gelera u tijelu, bila je u opasnosti da izgubi nogu do kuka. Zahvaljujući nadljudskim naporima doktora Ismeta Gavrankapetanovića i medicinskog osoblja, noga joj je spašena, a ostale rane sanirane: “Tad mi je on spasio nogu, nisu je odsjekli do kuka, odsjekli su je do koljena, ostale su rane koje su kasnije bile bolne za previjanje.”
Jedan od najtežih trenutaka bio je trenutak kada je majka saznala za povredu: “Žena se srušila u tom momentu. Meni je bilo bitno da sam ostala živa, a mama je bila svjesna šta se desilo sa mnom i žena je pala u nesvijest.”
Amerisa i danas osjeća gorčinu jer je preživjela masakr, a nikada nije pozvana da svjedoči. Direktni počinioci nikada nisu procesuirani, iako su bivši politički i vojni lideri RS osuđeni na doživotnu kaznu ili 29 godina zbog terorisanja građana Sarajeva.
Osvrćući se na zaboravljanje civilnih žrtava, Amerisa kaže: “Druga strana je mogla da priča šta hoće, kao što su i pričali da su to postavljene lutke.… mi nismo nikad došli do izražaja da kažemo šta nam se desilo…”
Danas je predsjednica Udruženja “Svjetlost”, gdje se trudi očuvati kulturu sjećanja kroz edukaciju. Ističe važnost pričanja i podsjećanja novih generacija: “Uvijek sam govorila, iako mi je teško stalno ponavljati šta se dešavalo… moram stalno govoriti, stalno pričati, podsjećati i pokušavati da ispravim nešto na bolje.”
(Vijesti.ba)