Kad god se sjetim svojih gimnazijskih i studentskih dana tamo negdje 50-tih i 60-tih godina prošlog vijeka,sjetim se i Zaima Imamovića,čovjeka čiji je topli,umilni glas unosio u naša srca,u naše kuće radost,toplinu,prijatna raspoloženja u jednom teškom vremenu, vremenu kada skoro ništa nismo imali,kada smo maltene svi živjeli u neimaštini,na ivici bijede.
Taj čovjek je svojim pjesmama-sevdalinkama oduševljavao hiljade i hiljade,stotine hiljada,hiljade hiljada širom tadašnje YU, činio im dane radosnijim,omogućavao da bar malo daju srcu oduška,da zaborave na svakodnevne životne nedaće.I Tito ga je često pozivao da i njemu pjeva,da i njemu uljepša dan,da mu skrene pažnju,bar nakratko,sa svakodnevnih briga, zadataka.
Zaim Imamović, umro je 04.02.1994.godine u Sarajevu u bolnici Koševo,dva dana prije smrti,u polusvjesnom stanju, posljednji put se nasmiješio sinu Nedžadu koji je pojačao radio da bi čuli pjesmu:
„Evo ovu rumen ružu
Iz mog skromnog perivoj
Na dar tebi,dušo,šaljem
Ime joj je ljubav moja…“
Šturi su podaci o njemu,njegovom životu.Zna se da je rođen u Mrkonjić Gradu 26.08.1920.godine.Imao je dvije godine kada je familija Imamović preselila prvo u Šipovo kod Jajca,a ubrzo u Travnik.Tu je završio osnovnu školu,a ugledajući se na oca i obućarski zanat.Navršio je šesnaest godina kada je doselio u Sarajevo.
Pjevačku karijeru počeo je 1945.godine kao solista Radio Sarajeva.Njegov veliki pjevački uzor je bio Rešad Bešlagić koji je 1941. godine iz Beograda došao u Sarajevo.No nekoliko dana prije oslobođenja Sarajeva, 8.aprila 1945. godine,odveden je u logor.Nikada ga niko više nije vidio.Za njim je plakalo cijelo Sarajevo.
Obično se za Zaima,s pravom veže sevdalinka.Ali ono što se obično ne spominje kada se priča o Zaimu jeste značajan uticaj starogradske muzike tada veoma popularnih šansonjera i šlagera na njegov rad.Zanimljivo je da je on volio slušati pjeme Harrya Bellafontea,Tonya Francisa i Aznavoura.U njegovoj zaostavštini nailazimo i na djela Paganinija i Schuberta koja je na harmonici vježbao.
Tokom pedesetih i šezdesetih godina Zaim je bio na vrhuncu pjevačke karijere.Obišao je nekoliko puta cijelu Titovu YU i održao bezbroj koncerata.Mnog je nastupao i u inostranstvu,predstavljao YU u Maroku i gotovo svim državama Evrope.U tom vremenu Zaim je radio za platu na Radio Sarajevu.I danas se prepričava kako je znao sa turneje donijeti pun kofer novca u današnjoj vrijednosti nekoliko stotina hiljada maraka,predati to na kasu Radija i onda otići po svoju redovnu platu.Poslije jednog koncerta na Brionima,Tito ga je zapitao:“Zaime,treba li ti šta?“Zaim je rekao da ne treba.To je čuo jedan od generala iz Titove pratnje prišao Zaimu i rekao:“Pa,bre,druže,jeste li zdravi?!“Ljudi dobijaju vile,stanove,a ti nećeš ništa…!Zaim je ovu vezu kasnije iskoristio,ali ne za sebe,nego za svog prijatelja muzičara iz orkestra da dobije stan.Inače,on je do kraja života stanovao u dvosobnom stanu na Koševu.
Pod uticajem Joze Penave,Zaim na vrhuncu svoje karijere počinje intenzivnije komponovati.Iza njega je ostalo više od stotinu pjesama za koje je napisao muziku.Od njih bar za tridesetak je i autor teksta.Njegovi klasici su:
„O jeseni tugo moja“
„Srušila se kuća i kapija“
„Što je lijepo vrelo Mošćanice“
„Tajna ljubav“
„Pod prozorom“
„Bosno moja plemenita“
„Sarajevo behara ti tvoga“ i mnoge druge.
Njegova pojava kao interpretatora sevdalinke,tekstopisca i kompozitora u BiH,pa i mnogo šire,zauzima posebno mjesto u muzičkim i drugim krugovima.To su zapazile i njegove kolege,kako onda tako i danas,pa stoga veoma često čujemo:“Ni u stotinu godina ne rađa se takav pjevač i čovjek“.Zato nije čudo što je za života postao legenda,što je i danas,a legende ne umiru.
Izvor.Sejfudin Sofić:50 najistaknutijih Bošnjakinja i Bošnjaka u prošlosti i sadašnjosti,Tešanj 2005.
Ideja i realizacija: Kemal Mahić i Mithad Muminagić
https://www.youtube.com/watch?v=Pi9KuUTCbO0