Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno nedjelja, 06 April 2008 23:36
Klikova: 1672
Vjerujem da nema Ljubušaka koji se nije popeo na Grad, navrh Butorovice, brda ponad
mog djetinjstva. Na Gradu je Tabija, tvrđava podignuta, kažu izvori, vjerovatno u
14. – 15. st., i obično se pripisuje hercegu Stjepanu, premda je, kako opet vele ti
isti izvori, starija od njega. Kako god, za Ljubušake je ona bila i ostala kula
hercega Stjepana. Poznato je da je taj herceg Stjepan, zapravo Stjepan Vukčić Kosača
(oko 1404. – 1466.), bio veliki vojvoda bosanske države, svojevremeno i najmoćniji
bosanski velikaš, i da se teritorij pod njegovom vlašću, nazvan po njemu
Hercegovina, prostirao od Lima do Cetine, i od Rame do Kotorskoga zaljeva.
Znano je
i da je najčešće stolovao, ljeti, u Blagaju, a da je zime provodio na moru, u blagom
i pitomom Novom. Poznato je i da se tri puta ženio, i da je imao tri sina, Stjepana,
koji je kasnije prešao na islam i postao veliki Ahmed-paša Hercegović, Vladislava i
Vlatka, i kćer Katarinu koja je, udajom za bosanskog kralja Stjepana Tomaša, bila
i posljednja bosanska kraljica. Dolaskom Turaka, ljubuška tvrđava mijenja svoj
izgled. Turci su je učvrstili i proširili, na njoj dogradili bedeme s
puškarnicama, blizu tvrđave podigli džamiju…
Na Grad, u tu hercegovu ljubušku kulu, u mom se djetinjstvu i mladosti išlo kao na
kakvo hodočašće; gore su nekad priređivane kulturno-zabavne večeri, gore nam je
Miško pjevao o “mišu koji je celo polje popaso…” Na Gradu su vatrama obilježavani
blagdani i praznici, s Grada bi se oglašavao ramazanski top kad bi bilo vrijeme
iftaru, top palio Haso Deda, dok mu barut nije odnio ruku… Svaki put kad bih se
popeo, gore bih se, među starim, oronulim stijenjem, kao rijetko gdje posebno,
uzvišeno osjećao. I to ne samo zbog blizine neba, zbog opojnog zraka i božanskog
vidika koji se nadaleko pruža, sve tamo, na sjever, do Mostara, a na jug do sinjega
mora… Osjećao bih zapravo da iz svakog kamena progovara poneka priča, da je u
svakom kamenu povijest sama, nakupljenost vjekova, različitih vremena. I kao da je
iz tih zidina progovarao upravo on, herceg sami… “dok skupa, sklonjeni u prisoju”,
kako se nekad zapisalo u pjesmi, “osluškujemo historike kako, zatravnjenim glasom,
zbore
o onome čega bude pa ga nije više. Kako dane i noći godinice cijele u pust
pretvaraju broj. I sve, lipo, slože, ko da nikad ni bilo nije…” I tako dalje, dok
smo ja i on poput sjene sami po Gradu šetali, i slušali kako, “s vrha nebotične
tabije, sahat bije, odavno gluh”. I mislili da “bar vrimena ima, dobro znajući da
vrime sanja uprav ono što je bilo, što sutra će isto doć…”
Tako to, nekad. A onda mi se iz Sarajeva javio Halid Sadiković, za Ljubušake možda
poznatiji kao Lido, doktor koji se bavi istraživanjem ljubuške prošlosti, i koji me
počesto zna obradovati ponekim manje poznatim, ili posve nepoznatim, a zanimljivim
podatkom o zavičaju. “Sve što budeš pisao o hercegu Stjepanu neka bude vezano uz
njegovu veliku ljubav prema lijepoj Fiorentinki”, kaže Halid. “Nisu ga mogli smesti
ni sin, ni žena, ni narod, zaratio je s Dubrovčanima zbog nje. Zamisli, kršni
Hercegovac, naočit, pametan, grub, hujiv, snažan, a ona krhka, prelijepa (kažu da u
to vrijeme nije bilo ljepše). Kažu da je bila igračica, možda glumica, ili balerina.
U Blagaju su mu bili dvori, ali u Ljubuškom mu je bila ona. Ona mu je bila ljuba,
ljubuša. On joj je sagradio grad ljubavi i tu ga je ona uvijek čekala. Predaja
govori da su imali dvoje djece. Ona bi se zaželjela hladne gožuljske vode (na Gradu
je bila samo čatrnja), sišla bi na izvor da se napije. Vrelo je nazvano ‘Ljuba’, bi
lo je odmah na početku puta za Crkvicu… Grad Ljubuški je dobio ime po ljubi
hercegovoj, ljubuši, i njihovoj velikoj ljubavi. Ne zna joj se za grob, kao ni
hercegu Stjepanu…”
Mora se priznati da je zanimljiva, lijepa i poticajna Halidova priča, jer o priči se
i radi, koja je, kao i svaka druga dobra i prava priča, sazdana od svoje istine, i
po ljepoti te istine (ili istinitosti svoje ljepote) se i ravna, tako da je
neumjesno o bilo kakvoj drugoj “istinitosti” raspravljati. “Njegov je sin
Vladislav”, veli dalje Halidova priča, “kasnije bio zauzeo sve utvrde, osim
ljubuške. Herceg se tu zatvorio, sigurno sa svojom ljubušom. Kako je on dospio do
Metkovića i mora i otplovio u svoj Novi (kasnije po njemu prozvan Herceg-Novi), ne
zna se. Postoji predaja na Crkvici da se vinuo iz tvrđave na svom konju i da je
ostao trag jednog kopita na stijeni uz put koji vodi na Grad. To sam kao dijete
slušao, ne sjećam se od koga…”
Tako ide priča, impresivna, nema šta. Ja sam se pak uz takve priče na Gradu, u
hercegovoj tvrđavi, uvijek prepoznavao; prepoznavao sam se ponajviše kroz svoj
jezik, kojega sam osjećao i u tabijskim zidinama, onaj jedini jezik koji imaš, koji
ti je majka dala i koji, ma gdje pošao, nosiš sa sobom kao najvrjedniju popudbinu.
Tako je bilo i negdje uz rat, kad sam se po ko zna koji put, na Tabiji, suočio sa
sobom, kad su se zapisale i ove (hercegove) riječi:
Visoko je, ovud. I duboko, dub'je neg se misli bojati se. Jesam li ‘vo zaista ja, il
se vrime sa mnom poigrava? Herceg, vele, a bez zem'je i naroda…
(U seb’, stiješnjen, dvoji on. U svakoj koščici bol ćuti, i kašljuca, astmatičan.)
Sprema li se ‘vo fortuna? Siva, ko da su mi se svi oblaci u križ'ma skupili. Jedino
po boli i znam da jesam. Samo, ne znam šta mi to još oči drži otvorenim, pod
čelenkom kakva kuca ura? Kroza horu hodeć – pivahu li onda tako našijenci – goru
pomjeriti hoteć… Eh, goru čarnu… Kad se samo sitim… Koja samo snaga – napet,
Bože, čivit! – kad jedrina tilom pucala! Kad mene moja ljubuša virno čekala… Dobro
je bilo dok se životom moglo…
Šta mi se ‘vo pričinja? Ko da ugusto rastu teške šije, ko da su, božemi'prosti,
lagumovi – po zlu se ne spominjali! Ili su ‘no bila stada u po'ju, što pod brd'ma se
raspelo. I voda, priko koje je vazda va'jalo prić: tamo, “ko dlanom o dlan da se
svrši…”
A ne znam ni što o životu tol'ko zborim, kad dobro znadem da me nema, kad odavno sam
samo zem'ja. Hm, život… Taj jedinac što bi da svetkuje. I još bi da je besmrtan!
Kako da mu čovik poviruje kada mu se više niko ne raduje…
Munib Delalić