Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno četvrtak, 22 Maj 2008 10:51
Klikova: 1580
Sutra je sotene maj.
Sutra nema škole.
Direktor će holati tale.
I sangat će svi.
A onda će rajsati flag.
Poslije ćemo u tog,
pa svi na Karla Johana.
Hoćeš li i ti s nama, papa?
Ja? Najradije ne bih.
Kad god sangaju, i rajsaju
flag, meni se grota. A nikad
nije lijepo vidjeti staroga
mana kako grota. Posebno
kad si u togu. A i ne ide
mi se na Karla Johana.
Draga datero moja.
Tako to, nekad. Bosanska kćer, i otac joj, bosanski, u Norveškoj razgovor vodili, za
sedamnaesti maj. A sutra je (opet) sedamnaesti maj. Toj bosanskoj kćeri, i ocu joj,
bosanskom, mislim petnaesti po redu. Da, jedan po jedan, nakupilo se…
A sedamnaesti maj je u Norveškoj veliki praznik, zapravo najveći, jer njime se
obilježava dan norveške državnosti. Na taj je dan 1814. Norveška prekinula više od
četiri stoljeća dugu uniju s Danskom. Mada su otad pa do 1905. bili i u uniji sa
Švedima, doduše labavoj, Norvežani taj 17. maj iz 1814. smatraju svojim nacionalnim
praznikom, jer su tad donijeli svoj ustav i proglasili državnu neovisnost. Uz taj se
datum oduvijek dovodio u tijesnu vezu i Henrik Wergeland, najveći norveški pjesnik,
čije je ime odavno postalo sinonimom borbe za pravičnost i jednakost među ljudima i
norvešku samobitnost. Wergelandovo djelo označava veliki početak, i to kako
samostalne norveške književnosti tako i Norveške kao samostalne države. Njegov je
otac Nicolai Wergeland, župnik, bio među onima koji su majskih dana 1814. u
Eidsvollu donijeli norveški ustav. Ovogodišnja proslava ima i poseban prizvuk jer je
ova godina u znaku obilježavanja 200-te godišnjice od rođenja velikog pisca.
Šta reći o tom norveškom 17. maju? Praznik ko praznik, rekli bi mnogi. No, dok mnoge
zemlje, posebno one velike, svoj nacionalni dan obilježavaju vojnim paradama,
demonstracijom snage i sile, Norvežani pak svoj najveći praznik slave paradama djece
i omladine, manifestacijom dječje i omladinske “snage” i “sile”, i njihove ljepote.
Norvežani su mudri ljudi, primijetit će neki, oni znaju šta je šta, znaju da su
djeca najveće blago, da su ona zapravo “vojska najjača”. Tog su dana naravno svi
svečano odjeveni, mnogi i u živopisnim narodnim nošnjama, drže se i prikladni
govori, evociraju događaji iz slavne prošlosti, posjećuju grobovi najvećih sinova i
kćeri te zemlje, podiže se dabome i zastava, pjeva nacionalna himna…
I vrhunac
svega odigrava se na oslanskoj paradnoj ulici, ulici Karla Johana, nekad
švedsko-norveškog kralja, gdje djeca i omladina, uz svirku i pjesmu, razdragani, idu
ka kraljevu dvoru gdje im kralj s kraljicom, s kraljevićem i kraljevnom, a sad bogme
i s unučadi
, s balkona maše, baš kao u kakvoj lijepoj bajci… Jer Norveška i jest bajkovita
zemlja, nije ona bez razloga i zvanično najbolja zemlja na svijetu, zemlja u kojoj
je najbolje živjeti…
No, od sebe ne možeš pobjeći, te tako i ja… I na taj sam naime dan, dok sve se
živo veseli, sve ove godine uglavnom mislio na ono što sam izgubio. Mislio sam
recimo na taj sad već davno zapisani razgovor između “datere” i “pape”, mislio na
lijepu djevojčicu, sad već djevojku, koja vesela ulazi u kuću i govori “sutra je
sotene maj, sutra nema škole…” Sve sam ovo vrijeme mislio na riječi njezina
čudnovata jezika, na to kako će “direktor holati tale”, i kako će “sangati svi”, i
“rajsati flag”… I kako ona pita: “Hoćeš li i ti s nama, papa?” Mislio sam zapravo
kako odgovoriti na upit toga njezina jezika, i uglavnom dolazio do zaključka da na
taj upit i nemam pravoga odgovora. I kako je taj jezik (taj “bosanski na norveški
način”) u međuvremenu postao naš zvanični jezik ovdje na sjeveru kontinenta. I kako
se sad svaki put zabezeknem kad neko, iznenada (kao da te ljupko pljusne), ovdje
progovori jezikom koji još razumijem, kojim smo nekad došli ovamo…
Je li onda čudno da sam sve ove godine taj norveški 17. maj dovodio i u vezu s
oduševljenim glasom, tamo s početka devedesetih, jedne bosanske majke: “Ma evo mogu
razumjeti da mi je bolji od norveške djece u matematici, ali ne ide mi u glavu da je
od njih bolji i u norveškom! Zlato mamino!” Gledao sam u nju oduševljeno-zaibrećenu
i, bićem cijelim, osjećao kako me prožimaju različiti osjećaji, osjećaj krivice
ispomiješan s osjećajem stida, i razočaranja, i jasno osjećao kako doživljavam
katarzu nemoći. Skoro isto kao ono onda dolje, odakle smo došli, i gdje su mi i dan
i noć govorili ko sam; da svoj sam na svomu tek kad nema me u rodu svojemu…
Ma ne, o tome nema smisla više govoriti, petnaest godina je prošlo, a dotad je, ako
ništa drugo, bar osnovnu trebalo završiti školu (osnovnu školu življenja u tuđini),
i u srednju valjda krenuti, a i na one škole više najozbiljnije misliti… Nego,
“papa”, sutra je “sotene maj”, te se lijepo i ti umunduri, zastavicu u ruke, glavu
gore i osmijeh na lice, pa u “tog”, na tog Karla Johana. Druge ti nema. Gdje svi
Norvežani tu i mali Mujo.
Munib Delalić