Kategorija: Munib Delalic
Objavljeno ponedjeljak, 19 Januar 2009 20:50
Klikova: 1125
Umrla je Zenka, Zenka Ćeško, moj blizak rod. Duboku je starost doživjela, valjda
najdublju u našoj bližoj familiji. Bila je lahka osoba, blaga i mehka, svima nama
draga. Naša Zenkija. Njezin je život cijela jedna priča, i to velika. Razmišljajući
o njoj, nedavno, dok je još u životu bila, zapisao sam:
Priča o Zenki nije obična priča.
Ili jest? Ne znam, nije lako znati.
Ovako: Do rata Zenka imala dvoje;
a onda došao rat, i ubio joj oboje;
u taj isti crni čas taj isti rat ubio
od djevera joj četvero, a od muževe
sestre jedno, malu Fizu, moju tetku
nesuđenu, koja je Zenki i od majčina
brata kćer. Eno ih u Zorbinovcu, u
starom haremu, svi u jednom grobu
leže. Zenka preživjela taj rat, iako
ranjena, i ona s onom pobijenom
dječicom bila, dječicu čuvala; a i još
jedan rat je ona preživjela, onaj
nedavni, što ga zovu ratom
bratoubilačkim.
Iznosim gole činjenice, jer jedino one
ne lažu, koje dalje kažu da je svijetu
Zenka u međuvremenu podarila još
troje, Bebu, Ćapeta i Nećka, koje dobro
znam, zajedno smo rasli. Činjenice isto
tako kažu da je Zenkina majka mome djedu,
čije ime nosim ja, sestra, a Zenkin
muž našoj Jiši, Munibaginci, očevoj majci
brat. A još kad bih kazao da su Zenka i
moja majka od dva brata djeca, rekli bi
da pretjerujem, a nisam, jer činjenice
ne znaju drukčije nego tako kako
jest. Zenka je dakle moj
najbliži rod, i to ne samo s jedne strane.
Nekad sam na osnovu tih golih činjenica
mislio da je Zenka lijepi izuzetak koji bi
svako mogao potvrditi pravilo. Sad pak
počesto pomislim da je ona lijepo pravilo
koje poništava svaki izuzetak.
Ne znam, nije ni lako znati. Znam samo
da mi svaki put bude toplo oko srca, kad
kažem: Zenka. I da me u isti čas zaboli,
jako, kao evo sada, pomislivši da sve
prolazi, nestaje, i u zaborav pada.
I da nam druge nema.