NAPOMENA: Salim(Mustafe) Ćerić(1918-1987) je 1968.godine objavio knjigu „Muslimani srpskohrvatskog jezika“ u Sarajevu u izdanju „Svjetlosti“.Ova knjiga je izazvala kontraverzne komentare u ondašnjoj javnosti i „oštro“ dočekana od vladajuće oligarhije.Salim Ćerić je bio komandant 16. muslimanske brigade ali ni to nije bilo dovoljno da bi se pogledi i stavovi „šestog naroda“ u okviru SFRJ prihvatili kao „ravnopravnog naroda“ u postojećoj državi.Nakon objavljivanja knjige, Salim je zatražio osnivanje Muslimanske matice(što su već imali i drugi narodi), reviziju udžbenika iz jezika,književnosti,historije,geografije itd. Ali su svi prijedlozi odbijeni 1971.godine.Četnički kadrovi obučeni u „komunistička odijela“ su dezavuirali Ćerićevo djelo i nastavili pripremati buduće agresije.Iako građanin Sarajeva,razočaran ponašanjem vladajućih elita,Salim se odlučuje da u slučaju smrti bude pokopan ondje gdje je i rođen-u Ljubuškom,pored rodbine u Zorbinovcu!(K.M.)
Donosimo izvod iz pomenutog djela:“Muslimani srpskohrvatskog jezika“
(…) Politika asimilacije Muslimana nije dala nikakve stvarne rezultate.Muslimani su je shvatili kao pritisak na njihovu kulturu i način života i odupirali joj se raspoloživim sredstvima.
Među samim Muslimanima akciju asimilacije vodila su kulturno-prosvjetna društva „Gajret“ i „Narodna uzdanica“.Poznavajući dobro osjećanja masa,,ljudi koji su stajali na čelu ovih društava djelovali su oprezno,ograničavajući se na dokazivanje srpskog,odnosno hrvatskog porijekla Muslimana.
Što se tiče muslimanskih masa, one su se na apele da se opredjele na srpsku,odnosno hrvatsku narodnost,reagovale od prilike ovako:“Hvala vam komšije,vi ste vrlo ljubazni,svakako ćemo doći k vama, ali se malo strpite“, a što je u stvari značilo—„Samo se vi otimajte o nas, to znači da smo vam potrebni, a mi ćemo gledati svoga posla“.Ako se je neki državni činovnik i izjasnio kao Srbin ili Hrvat, svi su znali da je to zbog neke nužde ili računice, pa su ga razumjeli i nisu mu ni zamjerili.Čak je to i opravdavano stavom:“Neka svuda naših,oni će nas štititi“.sa izjašnjavanjem se nije ništa promijenilo ni u životu ni u shvatanju opredijeljenog.Nešto je češće kontaktirao sa lokalnim srpskim ili hrvatskim političarima,koji su preko njega računali da prošire svoj uticaj među ostalim Muslimanima,a posebno da dobiju što više njihovih glasova na izborima.Inače je „opredjeljeni“ i dalje živio isključivo među Muslimanima,a opredjeljenje se osjećalo samo po tome što je društveno radio ili plaćao članarinu „Gajretu“, odnosno „Narodnoj uzdanici“.
Ni školovanje omladine pomoću sredstava ovih društava nije dalo očekivane rezultate.U datim uslovima ono je objektivno osmišljavalo svijest inteligencije o jedinstvenosti položaja Muslimana, jer je ona bila u stanju da kritički posmatra tekuće društvene odnose.
Govoreći 30-tih godina o uticaju „Gajreta“ kao masovnog,srpski orijentisanog kulturnog pokreta,Šćepan Grđić kaže:“Vidjeli smo da je prije rata u „Gajretu“ članarina iznosila 26% od svih prihoda.Iza oslobođenja ona je još manja…i iznosi 4,25 % prihoda.Po tome se vidi da iza oslobođenja „Gajret“ ima proporcionalno samo jednu šestinu rasprostranjenosti svoje predratne u narodu,a ni prije rata nije bio zahvatio korijena.““Ni jedna humana i prosvjetna institucija BiH,a možda ni sve skupa zajedno,nisu dobile toliko od države koliko on“.
U opredjeljivanju pojedinaca za hrvatsku narodnost bilo je više entuzijazma, jer su oni vjerovali da će u savezništvu sa hrvatskim nacionalističkim pokretom izboriti za Muslimane bolje uslove od postojećih.
O društvenoj promašenosti tadanje politike asimilacije govori podatak da su se Muslimani odrasli u srpskim sredinama pretežno opredjeljivali za hrvatsku narodnost i obrnuto.
Već smo rekli da se ogromna većina muslimanskih javnih radnika, u prilikama koje su nastale poslije 1918.godine,ujedinila i odlučila da zajednički djeluje.To se odnosi i na najveći broj onih koji su se prije rata orijentisali na podršku srpskom nacionalizmu.Razlike između onoga što je proklamovano u vrijeme kada je trebalo rušiti A-U,i onoga što je rađeno kada je taj cilj postignut,razočarale su te ljude.
Sličan proces se nastavio i kasnije,naročito među onim Muslimanima koji su i neposredno poslije rata ostali na pozicijama srpskog nacionalizma i koji su nastavili djelovanje kroz društvo „Gajret“.Suočeni sa nedosljednošću i neiskrenošću protagonista asimilacije,sa atmosferom raspaljivanja umjesto smirivanja suprotnosti,nemoćni da ma šta ozbiljnije postignu u svojim nastojanjima,mnogi od njih se „hlade“ u svome oduševljavanju.
Već je uvodnik „Gajretove spomenice“ o 25-godišnjici postojanja društva 1928.g. prožet neslaganjem sa vladajućim objašnjenjem prošlosti.Mustafa Mulalić svojom knjigom „Orijent na Zapadu“ 1936.g. pokušava da pobudi raspoloženje kod srpskih nacionalista za drukčiji odnos prema Muslimanima.A Šukrija Kurtović,jedan od najoduševljenijih srpskih nacionalista među Muslimanima iz perioda prije I svjetskog rata,u svome članku „Poturči se plahi i lakomi“ 1941.g.,i to u „Gajretovom kalendaru“,ogorčeno se obara na vladajuće teze o porijeklu Muslimana.
U uvodniku toga istog kalendara prof. Husein Brkić kaže:
„Misle ljudi da je dovoljno da koji partijski prvak iskaže svoju plemensku orijentaciju…pa je tim odmah riješeno nacionalizovanje muslimana.Naravno,mnogo je lakše praviti takve zaključke,nego li ozbiljno sagledati zapreke nacionalizovanju muslimana.To je zato jer je svakome jasno da za muslimansko plemensko orijentisanje neće i ne može biti privlačno sve dotle dok je ono protkano
skroz vjerskim elementima;dok god je samo dobar katolik i dobar Hrvat,i samo dobar pravoslavac dobar Srbin,dotle će postojati zapreke plemenskom orijentisanju muslimana“.
To,u stvari,pokazuje da je rukovodstvo „Gajreta“ ocijenilo asimilatorsku aktivnost bezuspješnom.
Izvor:Salim Ćerić-Muslimani srpskohrvatskog jezika,SA 1968.