A ta pjesma govori upravo o tome – o gubitku doma. O gubitku prava da se u životu bude sretan na bosanski način. Zato taj čovjek neki što mi uze sve nije ništa drugo nego metafora rata, ljudsko otjelotvorenje sudbine, koja, po nekom nepisanom lirskom pravilu, u ovdašnjoj pjesmi uvijek odigra ključnu rolu onda kada od sretnog čovjeka treba napraviti totalnog luzera. U protivnom, ne samo da ne bi bilo pjesme, nego ne bi bilo ni Bosne, a s njom, bogme, ni Hercegovine.
Da tamo negdje početkom ovog milenija, jedan sarajevski narodnjački kantautor nije napisao pjesmu „Skitnica“, mostarska sića – ona koja je početkom devedesetih godina prošloga vijeka sticajem ratnih okolnosti stigla u grad i, protivno svojoj volji, u njemu do danas ostala – nikada ne bi dobila pjesmu koja tako savršeno opisuje njenu identitarno-zavičajnu rascijepljenost. Eto, to mi je palo na pamet dok sam se onomad vraćao kući, u kasni sat, smoren ljetnom omarom i, u prolazu, sasvim slučajno, čuo kako se iz jedne prepune prigradske kafane u gluhu noć sručuje unjkavi muški falset: „Ovo je moja kuća, živio sam tu / Ovo je moja draga volio sam nju…“.
Kantautoru je ime Armin Šaković, a kafanskom pjevaču koji je njegovu pjesmu te noći otpjevao imena ne znam, niti je ono važno. Ono što, pak, jeste važno to je način na koji pjesma sublimira neka od temeljnih iskustava savremenog bosanskohercegovačkog čovjeka – iskustva rata, nesreće i lutalaštva, a da o njima, zapravo, uopće ne govori. Zato je to pjesma onog Mostara koji je nastao u ratu, bježeći od noža, s glavom na ramenima kao jedinim zalogom za kakvu-takvu budućnost. A ta budućnost, na kraju se ispostavilo, i nije život, nego vrijeme koje se mora potrošiti jer druge nema i jer je u ovoj zemlji, valjda, oduvijek tako. Kao da na taj rastrgani, izvlašćeni grad misli i Andrićev Alihodža, kada kaže: „Oči gledaju, usta govore, čovjek traje, ali života, pravog života, nema više“.
No, da bi se pjesmu uopće moglo razumjeti u tom ključu, potrebno je, prije svega, razumjeti ovdašnju kulturu i tu, u globalnom kontekstu, atipičnu privrženost našeg čovjeka, Bosanca ili Hercegovca, sasvim svejedno, mjestu u kojem je rođen – svom, dakle, domu. Arhetipski primjer bosanskog doma obično je kakva suhozidina u kojoj se čovjek rodi, odraste, izrodi djecu, ostari i onda ga jednog maglovitog novembarskog jutra, preko praga, kojeg je svake godine lakirao štiteći izanđalo drvo od vlage i crva, iznesu radnici nekog lokalnog pokopnog preduzeća. Tako u ovoj zemlji žive i umiru sretni ljudi. Sve mimo toga zlo je i nesreća. Zato bi, recimo, bilo nemoguće Šakovićevu pjesmu prevesti na neki drugi jezik, jer u nju stane i ono što u riječi nikako ne može.
A ta pjesma govori upravo o tome – o gubitku doma. O gubitku prava da se u životu bude sretan na bosanski način. Zato taj čovjek neki što mi uze sve nije ništa drugo nego metafora rata, ljudsko otjelotvorenje sudbine, koja, po nekom nepisanom lirskom pravilu, u ovdašnjoj pjesmi uvijek odigra ključnu rolu onda kada od sretnog čovjeka treba napraviti totalnog luzera. U protivnom, ne samo da ne bi bilo pjesme, nego ne bi bilo ni Bosne, a s njom, bogme, ni Hercegovine.
„Skitnica“ je, dakle, pjesma onog Mostara koji već godinama svoju životnu funkciju ispunjava crnčeći na gradilištima, rovareći ispod podignute haube kakvog Opel Kadeta iz osamdeset šeste ili skupljajući željezo, bakar i PET ambalažu, onog Mostara koji u trenucima večernjeg odmora pije pivo iz dvoguze flaše dok iz susjedne sobe dopire dječiji plač, onog, koji radnike lokalnog pogrebnog preduzeća već godinama iščekuje u svojim nezavršenim, na brzinu sklepanim kućercima što mirišu po prženom ulju i sasušenoj kadulji, nasađenim sve jedan na drugi, od Zalika, preko Mazoljica i Šehovine, pa do Tekije, Opina, Gnojnica i Ortiješa. U njoj je njegova bol vješto zakamuflirana općim mjestima jeftine narodnjačke lirike i može je oćutati samo onaj čiji je doživljaj života utemeljen na iskustvu izbjeglice. Zato je taj ojađeni i protjerani Mostar može čuti i prepoznati kao svoju vlastitu. U njegovoj semantici, pjesma je to o povratku u izgubljeni zavičaj. O onom što je trebalo biti, ali, eto, nikada nije, jer je, otkako je svijeta i vijeka, čovjeku suđeno da, prije svega, pati.
Stalno mi se, od te vrele ljetne večeri, u glavi premotava taj pitki narodnjački refren, skoro da me noću budi taj nepodnošljivo banalni vibrato kojemu u pjesmi pripada sve, ali mu u stvarnosti ne pripada ništa – ni kuća u kojoj je nekada živio, ni draga koju je nekada volio. Imam prijatelje, izbjeglice iz Gacka, koji uz njeg redovno piju i banče, jer ih vraća u ono Gacko koje već odavno ne postoji nigdje osim u njihovim uspomenama. Valjda zato u tom glasu prepoznajem onaj Mostar koji strogom centru grada i danas prilazi s osjećanjem nelagode i kristalno jasnom sviješću da tu ne pripada.
Osamdesetih godina prošloga vijeka, dok je i u pjesmi i u životu još sve moglo biti drugačije, taj je priprosti ruralni svijet, ni ne sluteći da će jednoga dana postati Mostar iz naše priče, u grad dolazio obično po nuždi – da prodaje sir iz mijeha ili vodi djecu na vakcinaciju – a ako bi sezonski pazar bio dobar, i iz ćejfa – bilo da gleda Veležove utakmice ili, pak, odlazi na koncerte tadašnjih zvijezda folk estrade poput Lepe Brene i Miroslava Ilića. Za te ljude, ovaj grad je bio velik i važan koliko i za one koji su u njemu živjeli, ali ga ponajviše zbog potcjenjivačkog odnosa gradske buržoazije, nikada nisu prestali osjećati kao nesvoj, kao životnu nužnost koja mora postojati samo da bi snishodljive i nafrakane gradske gospođe svakoga jutra mogle kupiti kilu kajmaka i pola kile zeleni. Eto, taj Mostar je u ratu popljačkan, popaljen i protjeran, pa danas u pust i napušten zavičaj odlazi u dane vikenda, kad zašute građevinske mašine i zatvore se stanice za otkup željeza, a žena u dugoj, pokućnoj haljini skine veš sa štrika i, prije nego uđe u razdrndano auto, nekoliko puta provjeri da li je dva puta okrenula ključ u ulaznoj bravi.
Svi ti subotnji i nedjeljni odlasci u rodnu grudu s vremenom su postali neka vrsta kolektivnog, porodičnog rituala. To su, na neki način, i duhovna putovanja, prave male sedmične hidžre, koje svoj lirski vrhunac dožive u nekom ejdetskom času kada, recimo, zbunjeni klinac sa zadnjeg sjedišta priupita zamišljenog oca „Gdje ‘vo idemo, tata?“, a on, ne znajući šta da mu odgovori, nevoljko promrlja „Niđe“. Onaj ko to nije doživio, taj ni ne može znati da je „Skitnica“, prije svega, pjesma koja govori o bolu raseljene mostarske siće.
Ako je pjesma, po defaultu, oblik umjetnosti i ako je jedna od temeljnih funkcija umjetnosti da liječi rane, onda je Šakovićev šlager s početka milenija dokaz da je to moguće i u onim muzičkim formama koje baštine narodnjačko naslijeđe i kafanski folklor. Tako je barem ovdje, u ovom gradu gdje i pjesma i ljudska egzistencija još uvijek počivaju na žalu za izgubljenim životom.
Tacno.net, Elvedin Nezirovic