Zamke i zablude u nacionalnom izjašnjavanju

esaddurakovic

Izbjegavanje vlastitog nacionalnog imena ima veoma važne reperkusije i u pogledu povijesti, a ne samo suvremenosti. Pod povijesnim imenom BOŠNJACI, ta etnicka zajednica je ostvarila odredene rezultate, kreirala je odredenu povijest, i odricuci se toga imena ja bih se odrekao i te povijesti. A šta smo mi bez povijesti? Obezlicena amorfna masa koja, buduci bez povijesti, nema ni buducnosti, i stoga je – kao dezorijentirana – vrlo podatna istrebljivackim pohodima

Prije svega, valja imati u vidu da je tokom niza decenija Bošnjacima bilo oduzeto njihovo nacionalno ime (Bošnjak), pa su bili prisiljeni da se izjašnjavaju na više nacina (kakva “velikodušnost”!). Tako su neki postali Muslimani u etnickom smislu, što nikada i nigdje u svijetu nije zabilježeno, jer je to svuda oznaka za vjersku pripadnost; da se izjašnjavaju kao Srbi ili Hrvati, ili – kao neopredijeljeni… Šta znaci biti neopredijeljen u nacionalnom smislu?! To je narocito individualno i kolektivno poniženje (dakle, ti si NIŠTA!); to je marginalizacija ili izopcenje pa tako i zlostavljanje narocite vrste koje se nad Bošnjacima vršilo decenijama, u kome su odrastale generacije. No, mnogi su radije pristajali da se izjašnjavaju i kao neopredijeljeni nego da budu ono što zapravo nisu (Srbi ili Hrvati). Takvo ponašanje prema jednom narodu tokom duga vremena stvorilo je veliki kompleks u vezi sa osjecanjem samobitnosti i osviještenosti, održavalo je njihov osjecaj marginalizacije i nesigurnosti. Dotle drugi narodi s kojima su živjeli u istoj zajednici (paradoks: u zajednici u kojoj je neravnopravnost na taj bitni nacin institucionalizirana) nisu imali nikakvih problema ili dilema u vezi sa osjecanjem i izražavanjem nacionalnog identiteta, štaviše – neki su ga doveli do najvišeg izraza supremacije a katkad i do pogubnih oblika antagonog nacionalizma.

Kao nastavak te duge prakse poricanja bošnjackog nacionalnog imena, otupljivanja svijesti o nacionalnom identitetu, izvršena je i nedavna trostrana agresija – sa elementima genocida – na Bosnu i Hercegovinu, tacnije na Bošnjake, jer agresori, kao i današnji bosanskohercegovacki secesionisti/iredentisti, znaju da nema BiH bez Bošnjaka, niti može biti ovdje Bošnjaka bez BiH. Rijec je, dakle, o kontinuiranju iste ideje/cilja: Bošnjake je trebalo djelomicno eliminirati i dezorijentirati oduzimanjem njihovog nacionalnog imena, potom ih ratom i genocidom djelomicno pobiti i jednim dijelom ih protjerati. Iz toga proizlazi – ocigledno je – da su Bošnjaci ovdje konstantna povijesna meta. Predstojeci popis stanovništva nastoji se, s nekih strana i perfidnim sredstvima, uvesti u taj krajnje negativan kontekst: treba ih zbuniti kako da se izjašnjavaju, zato da bi ih bilo što je moguce manje, a isti cilj imala je agresija. Za to se pripremao konfuzan popisni materijal, dok istovremeno djeluju spomenuti “misionari”. Bilo bi idealno kada bi naše društvo/država pocivalo na principima gradanske države – tada broj pojedinih naroda ne bi bio važan kao što jest u faktickom slucaju. Medutim, medunarodna zajednica je konstruirala državu tako da funkcionira na principima etnickih zajednica (njihove brojnosti) i stoga je nastavljacima agresije važno smanjiti broj Bošnjaka što je moguce više. Dakle, citav povijesni kontekst i naša krajnje ružna državno-politicka stvarnost ukazuju na to da nije rijec o obicnom popisu stanovništva. Potpuno je nejasno kako to nije svakome jasno. No, ovom prilikom želim ukazati na još neke važne aspekte bošnjacke djelomicne smetenosti, ili neosviještenosti, u vezi sa izražavanjem nacionalnog identiteta.

1. Najprije se zdravom razumu namece pitanje: Kakav je to covjek, uopce, koji ni dan-danas ne zna koje je nacije, koji ne zna kako da se izjasni u tom pogledu, pa tumara izmedu lažnih (podmetnutih) dilema je li Bošnjak, Musliman, Bosanac, Hercegovac… Naprosto je nenormalno da neki ljudi ne znaju kojoj naciji pripadaju, odnosno kako se ona zove.

2. Bježanjem od povijesnog nacionalnog imena (Bošnjak), mnogi pokušavaju – na potpuno pogrešan nacin – “izraziti” svoj navodni internacionalizam, kosmopolitizam, navodnu svijest o nadnacionalnom, tacnije – o anacionalnom kao vrlini. I to je posljedica kompleksa koji je ljudima dugo nametan. Svi narodi u modernom, civiliziranom svijetu, s ponosom isticu svoj nacionalitet, znajuci da to nema nikakve negativne veze s njihovim internacionalizmom, naprotiv: nacionalnosti grade internacionalizam. Treba najprije jasno izraziti svoju (autenticnu) nacionalnu opredijeljenost i osviještenost da bi covjek mogao postati internacionalist. Oni Bošnjaci koji su smeteni u tom pogledu forsiraju svoj navodni internacionalizam kao anacionalnost na lokalnoj razini, izjašnjavanjem kao Bosanac i sl., ne znajuci da je to oznaka pripadnosti državi, a da ta država – nažalost i gle paradoksa! – funkcionira upravo po kljucu etnickoga. Takvim izražavanjem anacionalnosti pokazuju koliko, zapravo, ne shvacaju suštinu stvari, te da su i logicki i politicki inferiorni u datom kontekstu i konstelacijama.

3. U vezi s nacionalnim izjašnjavanjem, potrebno je posvetiti pažnju sljedecem mehanizmu koji je vrlo složen a neumoljivo je zakonomjeran. Naime, uvijek se ukazuje na to kako je nacionalno izjašnjavanje individualni cin, izraz slobodne volje i osjecanja. To jest tacno. Stoga se ne smije vršiti prisila. Medutim, iza toga ima nešto fundamentalno važno, i zato je potrebno tumaciti posljedice tako slobodno izražene volje. Naime, mi funkcioniramo kao društvo, pa se i cin slobodne volje ogranicava potrebama društva/zajednice u kojoj ostvarujemo svoja individualna i kolektivna prava. Drugim rijecima, svojim izjašnjavanjem o nacionalnoj pripadnosti, ja, ti, on – kao zbir/društvo slobodnih individua – sudbinski utjecemo na ostvarivanje individualnih i kolektivnih prava drugih (onih prava koja se realiziraju u društveno-politickoj zajednici u svim njenim sferama), dakle i na prava svoje djece, roditelja, svih svojih sunarodnika. To je stoga što zajednica, voljom konstruktora Daytona, funkcionira na principu etnickoga. Skup individua cini društvo, i stoga je pogrešno misliti kako se moje izjašnjavanje tice samo mene: ono se tice i mene, ali i svih mojih, kao i cijele zajednice. Dakle, nacionalno izjašnjavanje u popisu stanovništva nije proizvoljan, neobavezujuci individualni cin, vec je to cin krajnje odgovornosti prema svima onima s kojima/medu kojima, kao u društvu, ostvarujem svoja prava i obaveze. Shvatiti to izjašnjavanje kao sasvim neobavezujucu slobodnu volju, znaci izraziti društvenu nezrelost i politicku neosviještenost u realno postojecim konstelacijama, i znaci pristanak na fatalne manipulacije koje – danas i ovdje – vode ka potpunoj marginalizaciji jedne etnicke zajednice kao društvenog konstituenta i relevantnog politickog subjekta.

4. Izbjegavanje vlastitog nacionalnog imena ima veoma važne reperkusije i u pogledu povijesti, a ne samo suvremenosti. Pod povijesnim imenom BOŠNJACI, ta etnicka zajednica je ostvarila odredene rezultate, kreirala je odredenu povijest, i odricuci se toga imena ja bih se odrekao i te povijesti. A šta smo mi bez povijesti? Obezlicena amorfna masa koja, buduci bez povijesti, nema ni buducnosti, i stoga je – kao dezorijentirana – vrlo podatna istrebljivackim pohodima.

5. Najzad odricanje od toga imena u povijesti i sadašnjosti (to ime i svi rezultati vezani za njega jesu fakticko stanje!) i prihvacanjem nekog drugog imena, ja bih izvršio narocitu vrstu krivotvorenja (izdavao bih se za ono što u stvari nisam); bio bih covjek bez samopoštovanja, koji stoga ne može racunati na to da ga poštuju drugi.

6. U aktualnim tumacenjima važnosti ovoga popisa, uglavnom se naglašavaju njegove tri komponente kao jednako važne – nacionalnost: Bošnjak, jezik: bosanski, buduci da se on cesto a neutemeljeno nastoji osporavati; vjeroispovijest: musliman. U ovome izjednacavanju prioriteta, sugerira se povlacenje znaka jednakosti izmedu pripadnosti bošnjackoj naciji i vjeri islamu, odnosno, i u krajnjem – povlaci se znak jednakosti izmedu nacionalnog i vjerskog a to jest pogrešno i može biti kontraproduktivno, jer treba uvažavati cinjenicu da ima Bošnjaka koji uopce nisu vjernici. Uostalom, tokom proteklih nepunih dvadesetak godina razvijana je upravo ta tendencija poistovjecivanja nacionalnog i vjerskog, što ide u prilog brojnim faktorima (i onim agresijskim) da se Bošnjaci svedu u gabarite vjerske zajednice. Stoga je važno akcentirati – u datim okolnostima kao izuzetne faktore politickog subjektiviteta – nacionalnu pripadnost (Bošnjak) i jezik (bosanski), a vjeroispovijest, naravno, ostaje stvar najvišeg izraza važne ali nepoliticne intime.

                                                                                                 ***

Pravilno, vjerodostojno nacionalno izjašnjavanje u popisu stanovništva treba da bude zaista slobodno, što znaci bez bilo koje vrste zbunjivanja naroda i bez krivotvorenja. Jedino tako rezultati mogu biti realni, i ne na štetu bilo ciju. Stoga i Bošnjaci mogu biti samo Bošnjaci: takvim izjašnjavanjem, oni trgaju onaj kontinuitet o kome sa na pocetku govorio kao o metodi njihove marginalizacije ili istrebljenja; na taj nacin uvažavaju vlastitu povijest ostvarenu pod tim imenom; ispoljavaju odgovornost prema najbližima; na taj nacin izražavaju samopoštovanje i samosvijest…

Nema nijednog razumskog razloga da budu bilo šta osim ono što jesu – Bošnjaci.

(Oslobodjenje)

1150 Posjeta 1 Posjeta danas