Ekskluzivno za ljubušaci.com
Roman “Odluka”, koji je već odavno u prodaji će u narednom periodu, u dijelovima biti objavljen u ovoj kolumni. Smatram da je to najmanje što mogu za svoj voljeni grad, i posebno Ljubušake rasute širom svijeta. Odlomke podijelite, pratite i pišite komentare. Svi koji žele u svojoj kućnoj biblioteci da imaju roman “Odluka”, mogu isti i naručiti preko moje facebook stranice “Sokak Sreće”. Svakako, preporučite stranicu svojim prijateljima, posebno Ljubušacima. Dragi moji, u “Sokaku” svakodnevno objavljujem svoje tekstove; citate, misli, te poeme. Čast mi je i zadovoljstvo što se svojim pisanje i na ovaj način mogu predstaviti široj čitalačkoj publici. Ovaj portal ima autorska prava na objavljivanje dijelova romana. Za svako prenošenje na druge portale, u bilo kojem obliku, osim uz link ljubušaci.com, treba od administratora tražiti posebno odobrenje.
Srdačno vaš, Admir Delalić ©
© https://94.130.237.80/plesk-site-preview/ljubusaci.com/https/94.130.237.80
Roman “Odluka” – nastavak, 2. dio:
Cipele
Dolazili su efendiji Asimu ljudi sa svih strana zbog svojih potreba. Neki su dolazili po savjet, drugi zbog zdravstvenih problema, a treći zbog iscrpljujućih teoloških rasprava. Ja sam mu išao iz jednog jedinog razloga – meni je s efendijom bilo lijepo. Pokazivao je veliko strpljenje i sposobnost da sasluša ljude. Nikada moj uvaženi efendija nije nastojao da pobijedi u raspravi. Zbog njegove jednostavnosti imao sam osjećaj nevjerovatne bliskosti i poštovanja prema njemu.
Hadži Asimov sin Abdullah došao je sa studija na kratki odmor. Donio je Abdullah jedne lijepe cipele, nove novcate, koje nisu mogle efendiji, a koje su se meni mnogo sviđale. Rekao sam efendiji da ću, ako mogu, uzeti cipele sebi, a da ću novac donijeti tek sutradan. On se samo blago nasmijao i rekao ovako: “Dobro, moj sinko. Može, ali ćeš ti napisati na papir, pred svjedokom, da si uzeo cipele i da ćeš sutra donijeti pare.” Začuđen takvim odgovorom, upitao sam efendiju zašto se baš tako mora uraditi. Odgovorio mi je u stilu velikog šerijatskog stručnjaka i učitelja: “Ako bih ja tebi dao cipele, a ti meni, iz nekog razloga, ne bi donio pare, bio bih na šteti. Šteta se ne čini ni sebi ni drugome. Ako dogovorimo cijenu cipela i ona se zapiše, ne postoji mogućnost da neko od nas kaže ono što nije istina. Kako možemo znati da ti ili ja nećemo umrijeti ili izgubiti pamet do sutra? Islamski propisi i učenje zatvaraju mogućnost svih nesporazuma među ljudima. Nije to pitanje nepovjerenja, već osiguravanja i zatvaranja vrata svim nesuglasicama.”
Ešekija
Hadži Asim-efendija je volio šalu. Imao je razumijevanja za moje dječije nestašluke, koje je često nazivao ešekijom. Jednom sam kazao efendiji da bi možda bilo dobro da u rezervoar naše gožuljske česme naspemo limuntosa ili neki drugi hemijski proizvod od kojeg bi voda dobila drugi okus. Upitao me je zbog čega bi to bilo dobro uraditi. U šali sam mu rekao da bi ljudi tada vjerovatno pohrlili u džamiju, čudom se čudeći mubarek vodi s naše česme. Hadži Asim-efendija se na to nasmijao i rekao: “E, to ti je, Azame, prava ešekija.” Upitao sam šta je ešekija. Efendija mi reče da je to riječ turskog porijekla i da “ešek” znači “magarac”, pa, prema tome, ešekija znači “magareština”.
Kao dječak nisam u tolikoj mjeri poznavao edeb (norme ponašanja) prema učenijim. Te norme se uveliko razlikuju od običnih zapadnjačkih manira i odnosa koji se njeguju. Pred alimom (učenjakom) se ne govori bez potrebe, ne pretjeruje se sa šalom, postavljaju se pitanja koja imaju smisla i odgovor se strpljivo čeka. Moj efendija poučavao je čak tada, kada sam bio samo nezreli i brbljivi mladić željan znanja.
Džemat koji je okupio Asim-efendija u našoj gožuljskoj džamiji kao da je oživio naselje, donio zvuk ezana, osvijetlio kandiljima prostor ispod munare zanesenim mladićima i djevojkama. Često, kada bih prolazio pored Fejzine kafane, ispred koje su sjedili Ljubušaci iz skoro svih dijelova grada, bilo bi mi postavljeno pitanje: “Hoćeš li to u džamiju? Nema ti efendije u džamiji.” Iako je to pitanje bila samo šala, ja bih ponosno odgovorio: “Ne idem ja u džamiju zbog efendije!” Još kao dječaka efendija Asim me je naučio da se u džamiju ide samo zbog Allaha, dž.š., a ne zbog neke prolazne ovosvjetske koristi. To je za mene suština islamskog učenja.
Kaže se da veličinu ljudi vidimo onda kada opraštaju ljudima kada su u mogućnosti da ih prekore ili kazne. Efendija je jedan od tih ljudi. Život nam daje najljepše pouke, iz kojih možemo mnogo naučiti i koje nas čine onim što jesmo. Davne 1997. godine do mene je na jednom sijelu došla vijest da je hadži Asim preselio na ahiret. Bio sam uvjeren da je to istina jer se radilo o dosta ozbiljnom društvu. Odjednom, kroz svijest mi prođe misao da sam, na nagovor drugih ljudi, jednom u gožuljskoj džamiji učinio nešto nažao hadži Asim-efendiji. Bilo mi je vrlo teško jer sam imao osjećaj da sam počinio veliku grešku. Uznemiren i tužan, otišao sam kući. Sutradan sam čuo drugačiju vijest: da to nije istina, da je hadži efendija živ i zdrav. Zbog toga sam bio izuzetno sretan, ali i zabrinut jer od efendije ni nakon mnogo vremena ne zatražih halala. Sjeo sam u taksi i zaputio se u Bugojno, gdje je u to vrijeme stanovao hadži Asim-efendija. Dok je automobil grabio prema halalu do mog dragog Asim-efendije, razmišljao sam o nečemu što se dogodilo prije više godina.
Asim-efendija je prilikom ulaska u džamiju jače zatvarao vrata i taj zvuk bi se prolomio kroz rezonantnu gožuljsku džamiju. Neki od džematlija prigovarali su zbog toga, ali niko mu to nije mogao otvoreno reći. Budući da sam bio najmlađi među njima, bio sam dobra prilika da se to efendiji ipak stavi do znanja. Znao sam šta ću uraditi. Na jednom od namaza pričekao sam da se sve džematlije okupe na namazu, zajedno s Asim-efendijom. Ušao sam u džamiju i snažno udario vratima. Tada sam taj svoj postupak doživio kao trijumf pravde.
Automobil je i dalje naprosto gutao asfalt pod sobom, a ja sam postao sitan, postiđen i ogorčen zbog svoje mladalačke magareštine. Ne znam koliko smo putovali jer je za mene vrijeme stalo; stalno sam čuo udarac teških džamijskih vrata o starinske tamnozelene štokove.
Stigli smo u Bugojno. Došao sam pred njegovu kuću, stupio pred vrata očekujući da se nakon kucanja pojavi hadži Asim-efendija. Izišao je. Nazvao sam selam, rukovao se s njim i zagrlio ga. Odmah sam, prije poziva u kuću, upitao efendiju hoće li mi moći nešto halaliti. Ispričao sam mu sve kako je bilo. On me je blago gledao i kroz smiješak i specifičnu gestikulaciju rekao: “Halalim ti, jer, ako meni Allah, dž.š., oprosti što sam lupao vratima, onda će i tebi oprostiti što si ti zalupio vratima.” Njegov odgovor me je naprosto ostavio bez daha. Pomirio je krajnosti naših postupaka, a posebno moje nepromišljenosti. Zbog njegovog odgovora bio sam izuzetno sretan i zadovoljan. Pozvao nas je u kuću i proveli smo lijepo poslijepodne u razgovoru.
“Eto, babo, uspio si dobiti halala na vrijeme. Nego, reci mi o čemu ste pričali to poslijepodne? Mora da je bilo vrlo zanimljivo.”
“Da, bilo je i šale i prisjećanja na jedan smiješan događaj jednog mujezina u gožuljskoj džamiji. To je bila dobra prilika da se našalim na svoj račun. Možeš pretpostaviti o kome je riječ”, šaljivo doda Azam…
Nekada je Ljubuški imao mladog mujezina koji je mnogo volio učiti ezan. Poseban adet bilo je učenje ezana s munare gožuljske džamije. Možda se mujezin ponekad i razmetao lijepim glasom dok bi ispod munare džadom šetale djevojke ili dok bi dolazile po hladnu vodu do nadaleko poznate vode Gožulja i Vodice.
Bio je vreo ljetni dan. Hercegovačko sunce skoro da je topilo asfalt u podnevski vakat.
Popeo se mujezin uskim stepenicama munare do šerefe, okrenuo se prema kibli, proučio euzu i bismillu, iz punih pluća započeo s “Allahu ekber, Allahu ekber!” Odjednom, ničim najavljen, ispod munare se prolomi reski i podrugljivi glas magarca zavezanog za staru halku, koja je nekada služila obližnjoj napuštenoj tabačkoj radnji i magazi. Mujezin je nastavio dalje, ali u trenutku kada je počeo s druga dva ezanska tekbira, magareći avaz nadjača mujezinovo melodično učenje ezana. Magarac bi prestajao s revanjem samo kad bi mujezin prekinuo s ezanom zbog obaveznih pauza.
Stajao je mujezin na munari, mal, neznatan… polahko je nestajao. Nestao je njegov lijep glas. Nestao je i poneki skriveni pogled na djevojke u šetnji. Razmetanje mujezinu posta najveći luksuz, a ezan, u trenutku, nešto što mora prekinuti i sići s munare. Pomislio je: “Zemljo, otvori se i progutaj me”, uz osjećaj sramote kojoj nije bila ravna nijedna druga bruka. Ipak, nastavio je s učenjem ezana hrabro, iako magarac nije prestajao, osim kada bi mujezin napravio pauzu.
Primijetio je da magarac želi nadjačati ezan, kao da je na neki čudan način izišao na mejdan mujezinu, s pitanjem ko će u toj nedogovorenoj borbi pobijediti.
Izučio je ezan, spustio se niz krivudave stepenice i sjeo u džamijsku sofu na kojoj su sjedili i imam džamije te nekoliko džematlija. Potpuno slomljen, skoro uplakan, mujezin reče efendiji: “Dragi moj efendija, šta sam ja Uzvišenom Allahu zgriješio?” Efendija je nakon proučene Fatihe samo potrao lice i teškim korakom ušao u džamiju, a mujezin osta bez odgovora. Možda je mujezinu i to bio odgovor. Allah zna!
Prošlo je tri dana, a mujezinu nije bilo ni na kraj pameti da uči ezan. Smatrao je da za to ima sposobnijih od njega. Mnogo se korio i ispitivao je svoje stanje; možda je napravio neke greške ili je pak počinio težak grijeh. Začudo, u međuvremenu niko od džematlija nije spominjao ovaj događaj. Treći dan, mujezinov ahbab Hasan kroz smiješak reče: “A, je l’, šta ti uradi onom magarcu?” Držeći to kao neku šalu, odgovorio mu je: “A znaš li ti šta je magarac uradio meni?” Hasan reče: “Pa dobro, a jesi li čuo da je danas magarac krepo?” Mujezin je ostao bez riječi, a kandilji kao da zasvijetliše, iako je bio dan, da mu osvijetle put prema gore, uz uske stepenice, za neke nove, još ljepše ezane…
“Eto, tako je bilo, sinko moj. Baš prava magareština i iskušenje…”
Usadio mi je Asim-efendija ljubav prema učenju ezana. Imali smo običaj izvlačiti šibicu koji će sretnik učiti ezan. Naša gožuljska džamija bila je prepoznatljiva upravo po tome – živom ezanu s mujezinom na munari.
Prije odlaska iz Ljubuškog, 1993. godine, otišao sam do gožuljske džamije i učio dovu u njoj ovim riječima: “Uzvišeni Allahu, sačuvaj ovu Tvoju kuću zbog onih koji su u njoj, iskreno, samo zbog Tebe, ibadet činili.” Tog dana sam zaplakao, u džamiji, na sedždi, za tim starim džamijskim zidovima koje ostavljam. Kroz sjećanje su mi prošli svi trenuci provedeni u džamiji s Asim-efendijom. Moji nestašluci, zapitkivanja, teške mes'ele (pitanja) kada bi on razgovarao sa starijima, a ja se pravio da sve to shvatam. Bajrami, mevludi, ramazani, sijela, top s tabije i moje nestrpljivo čekanje da dođe vakat ezanu. Sve što sam prošao u tom društvu taj dan, u tom trenutku dobilo je svoj pečat. Nikada se više to ponoviti neće. Plakao sam i za Asim-efendijom; zbog toga što je on srastao sa svojim mihrabom, svojim džematom, s nama – svojim džematlijama, koje je istinski volio i cijenio. Uz nas je i njegov život dobio smisao, radio je posao imama koji je njegovom životu i radu dao novi polet i značaj. On me je naučio da džamiju volim kao kuću svoju. Nisam zaplakao zbog svoje kuće. Nisam se ni okrenuo za njom. Ali jesam za džamijom. Tada, tog dana, ustvari, zaplakao sam za svim onim što me je Asim-efendija naučio: da volim vjeru, ljude, poslušnost Bogu. U toj džamiji, gdje sam odrastao i učio. Mjestu gdje sam našao i imao drugog dostojnog babu po pitanju vjere.
Riječi su preslabe da bi sve to vjerodostojno opisale. Na dan odlaska iz Ljubuškog, te teške 1993. godine, shvatio sam čemu nas je poučio Asim-efendija – pronaći sebe i cijeniti druge ljude. Džamija i zikr je gdje god odeš, pa makar to bilo na goloj ledini. Naučio nas je hrabrosti, ljudskosti, toleranciji i duhovnosti. Čitav život je učenje i stepenice iskušenja, tako nam je govorio i poučavao nas naš imam Asim-efendija.
Dosta toga sam već i zaboravio. Neke stranice u mome dnevniku ne postoje. Prazne stranice koje su, umjesto da ih popuni i ispiše ljubav, istrgli mržnja, bijeg i loši ljudi. Praznina je dobra kao zaštita mog zamišljenog svijeta, u kojem su ljudi ipak dobri. Vrijeme u kojem dobre ljude nazivaju naivnim, a lukave snalažljivim moram preživjeti. Zbog boljih vremena i dobrih ljudi.
Vidio sam toliko tužnih lica da više nikada na svoje lice osmijeh ne stavim. Neka govore o bolu, druga o čežnji. Neka lica govore o nemoći i bespomoćnosti. Takva lica su najljepša – očišćena suzama i ukrašena svijetlim očima. Neka lica očima najviše govore, zatvorena u šutnju svoje stvarnosti. Iza pogleda ugledam blisku dušu, koja želi samo na trenutak da bude sretna. Zbog toga nikada ne bih prestao nositi osmijeh na svome licu. Ali i ja sam kao i drugi ljudi, ponekad domaćin tuge i rijetki gost sreće.