Prije više godina, baš nekako u ovo jesenje vrijeme, u samo predvečerje pred Općom bibliotekom u Zenici, dolazi visok čovjek sijede kose, malo duže, ali lijepo začešljane u stranu. Prilazi mi, malo povijen u leđima i širi ruke u čiji zagrlja bi moglo makar trojica ovakvih kao što sam ja stati.
Isnam Taljić, književnik i novinar, moj dragi prijatelj, sa kojim sam razmijenio pisama i pisama prije ovog susreta. Prijatelj koji je na svaku moju pjesmu imao malu zamjerku i onda pohvalu i podsticao me da pišem. Koji je moje priče doživljavao kao svoje, iskreno i temeljito ih čitao i komentarisao. Pa bi dodao, onako istiha, da me ne povrijedi: ”Molim te zamijeni ovu riječ, nije bosanska, nađi neku u našem bosanskom jeziku, moreš ti to…”
I tako smo drugovali! Kada sam mu predložio da ostavi osvrt na koricama moje knjige ”Batonove priče” prihvatio je bez riječi i ubrzo mi poslao pismo u kojem između ostalog piše: ”Da nisu istkane iz pripovijedanja o ljudima s pravim imenom i prezimenom, ove priče izgledale bi previše fiktivne i nevjerovatne, ali su, eto, autentične, a Said Šteta ih čitaocima ne nudi kao novinski reporter nego kao pisac reportaže. Jedinstveno literarno svjedočenje iz stvarnog života.“
Isnam Taljić, književnik
Tako je nesebično pokazao kakav je čovjek, koji u svome srcu nosi cijelu Istočnu Bosnu i patnje kroz koje je prošla u prošlom ratu. Rođen u Vlasenici, a Srebrenicu nosi na usnama umjesto osmijeha, u emisiji našeg zajedničkog prijatelja novinara i književnika Bajre Perve, pod nazivom „Je li nam do smijeha?“ naš Isnam Taljić je rekao: „Ja sam čovjek koji se od ‘92 ne smije, ja se uopće ne smijem.“
O pisanju, Isnam Taljić, novinar i književnik, koji je objavio dvadeset dvije knjige, prevedene na više jezika, napisao nebrojeno novinskih članaka i dobio na desetine nagrada, znao je reći „Pronaći pravu mjeru, to je sva mudrost pisanja!“
Kada sam čuo vijest o njegovom preseljenju na onaj bolji, ljepši, pravedniji svijet, svijet kojeg Isnam nije doživio ovdje na dunjaluku, molio sam svog urednika portala Bošnjaci.net, Esada Krcića da provjeri još jednom, nadajući se drugačijoj vijesti. Zatim sam zvao novinara i književnika Bajru Perva u Sarajevo, koji mi potvrdi isto. Javim njegovom dugogodišnjem uredniku „Oslobđenja“ Faruku Midžiću – Midži, koji mi na putu za Bihać odgovori: “Neka je rahmet velikom insanu Isnamu i neka mu se Svevišnji smiluje. Žao mi je ljudine, ali Allahu je bio preči. Svi smo mi na ahiretu – samo čekamo red za kopanje. Napiću se Une i za Tebe i za sebe.“
I ovdje zastajem.
Na državnim televizijama ni slova o Isnamu Taljiću. Zove moj dragi generacijski prijatelj iz Danske i veliki humanista Faruk Jakić, i čudi se. Rekoh mu da je njima važnije kad neka tamo „maca“ gaza po crvenom tepihu. I važnije im je prikazati milionitu reprizu tamo nečijeg „Boljeg života“. Na tim televizijama Valter oslobađa Sarajevo po nebrojeni put, a mi smo sve više zarobljeni u ovom moru učamalosti i sivila.
Ovdje je sve manje mjesta za čovjeka. Zato odlazi čovjek, naš dragi Isnam, na sarajevsko mezarje Vlakovo odnosi na svojim koščatim plećima i dio Bosne, bez koje ćemo teže dočekati sutra.
Dragi moj Isname,
dovu Svemogućem Stvoritelju ću uputiti kasnije u osami svoje sobe, tamo gdje bježim od crvenih tepiha i zapišem ponešto o našoj Bosni, a Boga mi i Hercegovini. Tamo ću poželjeti da se sretnemo u tom svijetu pravednosti. Poželjet ću da u tom svijetu istinskog susretanja, još jednom čujem onu Tvoju rečenicu: “Molim te zamijeni ovu riječ, nije bosanska, nađi neku u našem bosanskom jeziku, moreš ti to…“
Autor: Said Šteta, književnik i novinar