Posljednjeg ljubuškog kapetana i prvog ljubuškog muselima Sulejman-bega
naslijedio je njegov stariji sin Ali-beg.
Prvi i jedini sultanski dokument u kojem se spominje Ali-beg Kapetanović je berat
sultana Mahmuda II od 16.augusta 1829.godine.Iz berata se saznaje da su sinovi
Sulejman-bega,Ali-beg i Derviš-beg, kupili za 2000 groša na javnoj dražbi u nahiji
Duvno jedan dio mukate ( zakupa ),poslije smrti nekog Mehmed-bega.
U zadarskom arhivu sačuvano je pismo Ali-paše turskom namjesniku datirano 30.oktobra
1843.godine iz kojeg se vidi da je već u mlađim godinama Ali-beg bio sklon
samovoljnom ponašanju.
U toku 1835.godine nastale su značajne promjene u unutrašnjem uređenju i nadležnosti
pojedinih organa vlasti u bosanskom pašaluku.Ukinute su kapetanije i kapetani i
uvedeni muselimi i muselimluci koji su se uglavnom podudarali sa kadilucima.
Raniji kapetani postali su muselimi,ali je njihova vlast tom promjenom bila znatno
uzdrmana.Muselimi su bili dužnosnici bosanskog valije koje je on mogao ,kao
činovnike , postaviti,premjestiti i smijeniti.Za razliku od kapetana,funkcija
muselima nije bila nasljedna,niti je muselim mogao biti na čelu lokalne vojne
formacije.Tako su nekad silni i ponosni kapetani postali obični činovnici
pokrajinske vlade.
Sulejman kapetan imenovan je za ljubuškog muselima 1835.godine i taj položaj je
zadržao do smrti 18.decembra 1848.godine.
Položaj ljubuškog muselima ostao je upražnjen samo pet dana.Bujruldijom od 23.
decembru 1848.godine,Ali-paša je postavio Ali-bega,sina Sulejman-bega,za muselima u
Ljubuškom.Tekst o postavljenju u prevodu vrlo učenog Ljubušaka Munib ef.
Ćerića,objavio je Kasim Gujić 1936. godine :
” Obraćalištu šerijata ljubuškom kadiji ljubaznom efendiji – da mu se poveća
njegovo znanje – i ponosu svojih akrama i drugova Alibegu, koji je sad s
naše strane postavljen muselimom u spomenutom gradu – Bog mu povećao njegov
ugled – i svima prvacima ehalije neka je na znanje :
U spomenutom kotaru bio je muselim Sulejman-beg, on je ovog tekućeg mjeseca 22. dan
(18. decembra) u ponedeljak dovršio propisani životni rok i preselio na onaj svijet,
te je potrebno da se na njegovo mjesto postavi sposoban i ispravan čovjek, koji će
provoditi šerijatske propise,izdavati carske naredbe i vršiti upravne poslove.Stoga
se ovom bujruldijom postavlja za muselima u spomenitom gradu sin umrlog
Sulejmanbega-Alibeg. On je čovjek od posla, vjeran i u svakom pogledu dostojan te
časti : Njegove lijepe osebine i trake zrelosti,iskrenosti i vjernosti odsijevaju na
njegovom čelu.Stoga vi gorespomenuti od sada priznajte Alibega muselimom,
pokoravajte mu se u svim zapovijedima i zabranama, koje su u skladu sa šerijatom i
zakonom, pomažite i podupirite ga svestrano u vršenju šerijatskih propisa i u
provođenju visokih naredaba.
A ti naš muselime – kao što ti u tvojoj prirodi stoji – u svakom pogledu postupaj u
skladu sa Božjim zapovijedima i carskom zadovoljstvu te tako upravljaj povjerenim ti
krajem, štiti i čuvaj od zuluma,nasilja i spletaka silnika – fukaru, nemoćnike i
raju, koja je amanet uzvišenog Boga. U svim carskim poslovima pokaži znakove
vjernosti i požrtvovanosti, a sa stanovnicima lijepo postupaj. Carska je želja da
svi činovnici i službenici sredstvima pribave slobodu i blagostanje i, u tome
nastojte što više možete. U to ime u spomenutom kotaru poslove muselima povjeravam
gorespomenutom časnom Alibegu.
U gradu hercegovačkog okruga Mostaru ovu napisanu bujruldiju izdajem i šaljem i s
Božjom pomoću, kad ova bujruldija stigne, trebate po njoj postupati i čuvati se da
joj ne protuslovite.
27. muharema 1265. (23. decembra 1848).
Čelnici kotara,ranije muselimi,od 1851.godine zvali su se mudiri do 1867.godine,a
otada kajmekami.Ti smišljeno izvedeni prelazi kapetana u muselime 1835.,muselima u
mudire 1851.,a ovih u kajmekame 1867.godine,potpuno su skršili moć bosanskih begova.
Čini se da je Ali-beg kao muselim bio energičniji od svog oca.Samo godinu dana
poslije postavljanja za muselima Ali-beg je tražio od < pretura od Imotskog > da se
poštuju ranije dogovorena pravila na hercegovačko-dalmatinskoj granici,posebno prava
vlasnika i obaveze korisnika za ubirane plodove sa zemlje.Ton pisma je uobičajen,ali
sa primjesom energičnog zahtjeva da se poštuju prava turskih podanika na granici i
vlast muselima.Ali-beg traži da podanici druge države moraju u < turskoj zemlji >
ispunjavati obaveze prema zakonima i pravilima te države :
< Lipa i plemenita pozdrav od mene Ali Bega zabita Glubushkoga Tebi Preturu od
Imoskoga!
Tvoju Knjighu od 20.kolovoza primiosam i razabro shtomi bilixish.Shtosuti kazivali
Poglavari od sella…daim moi Podložnici pitaju za Porez 50 Talira.Znajte dae lax.Mi
nisada vishe nepitamo za Porez nego 90 …a ostali 110…pitamo za czarski gjumruk (
carinu,o.a. ) shto pasu,shumu siku xitto siu i onisu…samnom tako u
V…pogodili.Zato ako hoche unapridak amo prilaziti neka tako daju,akoli neche po
turskoj Zemlji sich ,siat, past, nechemoim nishta ni pitati.Ovo ti imado
odduxnostijavit.
Pisano u Vitini na 22.kolovoza 1849.Tvoj Priatelj Ali Begh.( Pečat )
Stanje na granici tih godina bilo je vrlo napeto.Pored nemira koji su unosili česti
upadi Dalmatinaca na tursko područje,na pomolu je bio i novi oružani sukob Austrije
i Turske.Vojne pripreme u hercegovačkim mjestima u toku 1848. i 1849. godine
izazvale su veliko podozrenje austrijskih vlasti.Njenim austrijskim agentima nije
moglo promaći masovno novačenje,prikupljanje hrane i municije.Ali-beg i njegov brat
bili su na sastanku sa hercegovačkim mutesarifom u Mostaru i od njega dobili tajne
naloge.Na sastanak su pozvani i svi seoski knezovi i glavari zbog veoma važnih
poslova o kojima se nije smjelo govoriti pod prijetnjom smrtne kazne.Proširili su se
glasovi u narodu da su oni,poslije povratka sa sastanka u Mostaru,izjavili < da će
Turci uskoro viditi more od Dalmacije do Zadra >.
Samo koju godinu kasnije Ali-beg postaje svjedok novih burnih događaja.Kad je
1850.godine došao u Bosnu zloglasni Omer-paša Latas da provede reforme,poštedio je
Ljubuški,ali mu je nametnuo velike materijalne obaveze zbog vojnih gubitaka.Po
seraskerovoj naredbi Ljubušaci su morali isporučiti za carsku vojsku 500 oka
masla,200 oka meda,500 ovnova,100 tovara brašna,100 tovara ječma,20 oka pirinča,100
volova za vuču topova i klanje,100 oka lojanih svijeća,150 oka šećera,200 oka
kahve,itd.
Kao i u drugim hercegovačkim mjestima,u Ljubuškom su bila podijeljena mišljenja o
misiji ovog zloglasnog paše-krvnika.Protivnici Omer-paše su jednoga dana istjerali
iz grada svog muselima smatrajući ga pristalicom reformi i < misleći da on zamiće
promine >.Da bi izbjegao sigurnu smrt,Ali-beg je pobjegao iz Vitine prema Duvnu.Pri
polasku je naredio svim knezovima svog kadiluka da mu pošalju po 10 naoružanih ljudi
iz svakog sela.Drugi put,kad su pristalice Omer-paše bile na vlasti,u Sarajevo su
poslale delegaciju da seraskeru izraze lojalnost stanovnika ljubuškog kadiluka.
Početkom 1851.godine Omer-pašu Latasa su u Mostaru dočekali mnogi hercegovački
muselimi.Gujić bilježi narodnu predaju da je neke od njih paša poveo sa sobom,među
njima i ljubuškog muselima Ali-bega.Kad je Omer-paša bio nedaleko od Imotskog ,iziđe
pred njega fra Ilija Skoko,župnik u Gorici i zamoli pašu da mu ostavi ljubuškog
muselima.Paša je od ranije poznavao ovog franjevca i pustio je Ali-bega na
slobodu.Za spašen život Ali-beg se odužio dobrom franjevcu darivanjem zemljišta za
katoličko groblje u Gorici.
Ali-beg je kao i drugi muselimi i prvaci ( paše,begovi,muftije ) morao doći na zbor
u Sarajevo,pokloniti se i poljubiti skut Omer-pašin u znak pokajanja i pokornosti.
Omer-paša je u periodu od juna 1850.godine do polovice januara 1851,godine proveo
novu upravnu podjelu na kajmakamluke ( okružja ) i mudirluke ( kotare ).Tako je
Ali-beg postao prvi ljubuški mudir.
Ne može se reći da je Ali-beg bio sušta suprotnost svome ocu,ali neke značajne
razlike su,po svemu sudeći,postojale.On ,svakako,nije bio popularan ni kod
katolika,ni kod muslimana kao njegov vrlo pobožni i blagi otac.Katolici su se žalili
da je ubirao desetinu dva puta u jednoj godini i da prema njima nije postupao
pravično.Muslimani mu nisu mogli oprostiti nekorektno ponašanje prema Kadi hanumi
Muminagić,koja je jedino zbog njegovog nečovječnog postupka napustila muža,pobjegla
u Dalmaciju,prešla na katolički vjeru i udala se za svog slugu.Kasim Gujić, >
vitinski zet > i odličan poznavalac ove begovske porodice i ovdje do kraja ostaje
nedorečen i zagonetan ne dajući druge detalje o tom nedoličnom Ali-begovom
postupku,niti o dramatičnim obrtima u životu Ljubušanke Kade hanume.
Ali-beg je,čini se,bio u stalnom sukobu sa katoličkim svećenicima.Oni su mu dali
novo prezime < Puzdrić > , aludirajući na njegovu veliku naklonost prema
ženama.Zanimljivo je da su neki neupućeni etnolozi Puzdriće odvajali od Kapetanovića
i ubrajali ih u ugledne ljubuške porodice.
Ali-beg je ostao na položaju ljubuškog mudira skoro sve do kraja života.Pritisci
katolika,uz svesrdnu podršku biskupa , da se smjeni s tog položaja stalno su
jačali,posebno 1858.godine.
U pismu biskupa fra Rafe Barišića od 27.januara 1858.godine upućenom ružičkom
župniku fra Andriji Šaravanji,navodi se da je Paša naredio da se Ali-beg pozove u
Mostar već početkom februara i da 3-4 čovjeka dođu iz Nahije,pa da Pašu uvjere u
zulume što krščani od Ači-bega trpe.Biskup preporučuje župniku da ljudi koji dođu
pred Pašu budu hrabri : > Ako sad puste i budu strašivi Bekiani,neće se do smerti
osloboditi Ali-begova zuluma,niti ću ja ikada za njih više progovoriti jednu
besjedu.Ovako se piše i u druge župe od Bekie .>
O svrgavanju Ali-bega sa položaja mudira 18. marta 1858. godine R. Glavaš piše :
< Čuvena je i još sve svježa uspomena kod hercegovačkog puka, borba, koju je Barišić
bio poduzeo protiv silnomu poduzetniku i nametniku Ali begu P….. iz Vitine.
Proti Ali begu vapila je čitava raja tadašnjega mudriluka ljubuškog, pojedinci i
knezovi ( glavari ), te čitava sela, dolazila su biskupu Barišiću i pašama, na tužbu
proti njemu. Biskup Barišić gorko je osjećao tužno stanje raje, te je se prituživao
kod paša. Tako jednom zgodom ( 28. siečnja 1858 ) pred dva paše, Ferik Dalih pašom i
Vossif Mehmed pašom, o Ali begu reče : ” Njegov zulum ne mogu više kršćani trpiti,
sa svojim zulumom usilovao je mnoge vjerne podanike carske, te su se pod Niemca
povratili. Za Boga ! Ima li i jedan čovjek u svemu carstvu, koji mjesto njega more
biti mudir u Ljubuškom” . Na te rieči Barišića, obećaše paše murafu ( istragu )
povesti proti Ali begu. – Biskup zaključi ovim ri Ali-beg ečima; ” Gospodaru!
kršćanluk ne ima dave (parbe) ni s kim, nego protiv samom Ali begu; on je uzrok
svijuh nasilja, koja kršćanluk u Ljubuškom trpi .
Iztraga se povede proti Ali begu, ali s takovom pristranošću,kakova se samo kod
podkupljenog turskog sudca mogla naći. Do 50 glavara, od Gabele do Livna, sakupilo
se u Mostaru dne 6. veljače 1858. na tužbu proti Ali begu, koje je na veliki medžlis
( vieće ) predvodio sam biskup Barišić i kodžobaša ( zatupnik ) fra Angjeo
Kraljević. Sudac Reis beg podmićen od Ali bega, razvlačio je s parnicom preko mjesec
dana, ne bi li tako, u sred ciče zime, glavarima dodijalo i odustali od tužbe.
Biskup Barišić predbacivao je i paši Vossifu i sudcu Reis begu, to zavlačivanje sa
parnicom.Na ta Barišićeva pridbacivanja i videći, da glavari nikako ne odustaju od
tužbe, pristrani sudac Reis beg morade napokon dne 18. ožujka izreći osudu, po kojoj
se Ali beg istina rješava od toga da povrati, što je sve nepravedeno zakinuo
siromašnoj raji, ali bi ipak svrgnut sa mudirstva.
I tako, ako siromašnom narodu i nije povraćeno, što mu je nepravedno bilo oteto,
ipak imao je bar tu utjehu, da više Ali bega ne vidi mudirom, te kao da si mu s
prsiju preteški kamen svalio. Sami narod, bez biskupa Barišića, ne samo ne bi
uspjeo, da sruši Ali bega, nego bi na se još višu osvetu svalio >.
Nekoliko mjeseci prije smrti 1858.godine Ali-beg je sa svojim pratiocima bio na
hadžu.Kasim Gujić piše da je prije odlaska u Meku, između 1856.i 1858.godine
,sagradio prvu džamiju u Vitini.Do tada su Vitinjani klanjali pod vedrim nebom,na <
sofi >,pored samog vrela Vrioštice.
Učeni Muhamed Mujić se ne slaže s tim i tvrdi da je vitinska podkupolna džamija
sagrađena mnogo ranije.On piše :
<…Mi smo proučavajući ovo pitanje došli do sljedećeg rezultata.Vitina je vrlo
staro naselje ,koje je samim osvajanjem ovog kraja od strane Osmanlija ,zajedno sa
Ljubuškim,postala važna strateška tačka i tvrđava prema zapadu.Tu je postojala
oružana posada i živjelo je nešto stanovništva.Kao i drugdje,gdje su Osmanlije
dolazile i duže se vremena njihove vojske zadržavale,podizali su džamije za potrebe
vojske i samih mještana.Zbog toga bi razumljivo bilo da je u Vitini već od prvih
godina osmanske vlasti u ovom kraju sagrađena džamija…> .
U natpisu na turskom jeziku koji je stajao nad ulazom u džamiju pisalo je da je
obnovljena,a ne sagrađena 1856 godine.Vitinska džamija je jedna od 35 starih džamija
sa kupolom u našim krajevima, izgrađenih u 16.i 17. stoljeću. Džamija nosi ime
Ali-bega vjerovatno zbog toga što je izdržavana od prihoda Kapetanovića vakufa.
Ali-beg je bio oženjen iz čuvene livanjske begovske porodice Atlagića.O toj porodici
i svojoj majci,Mehmed-beg Ljubušak u < Narodnom blagu > piše :
< Bezi Atlagići,to je bila jedna porodica od najstarijih i najglasovitijih bosanskih
sojeva,u kojem plemenu sve do skora bilo je i nalazilo se toliko paša, beglerbega,
alajbega,itd.Od ovog plemena od paša bio je najpošljednji Mehmed-paša Atlagić koji
je poginuo 1807.godine u Srbiji ,pod Loznicom,gdje ga je ubio top pod čadorom
sjedeći. Toga paše unuk,imenom Ali-beg Atlagić,od sve porodice pošljednji je i
jedini potomak, te je i on 1861.godine u Hlivnu na svom imanju umro. Iza njega nije
ostalo muške djece nego samo jedna kći koja se je udala za Abdurahman-bega Firdusa u
istom mjestu. Moja je majka njegova rođena sestra,te je isti meni daidža . Ta
glasovita i stara porodica tako je izumrla.kao što ćemo svi pomrijeti > .
U porodici Atlagića održala se tradicija od njenog postanka da se djeci daje ime
Muhamed ( Mehmed ),što je i Ali-beg poštivao kad je svom prvom sinu dao to ime.
Ali-beg je umro 1858.godine ( na bašlucima njegovog groba isklesana je
1275.hidžretska godina ) i ukopan je pored oca Sulejman-bega,u vitinskom haremu.Iza
sebe je ostavio tri sina:Mehmeda,Ibrahima i Osmana.
HALID SADIKOVIĆ