Objavljeno: utorak, 18 Novembar 2008
Ništa nije nagovještavalo na belaj.Tako dolazi “nenadna” i odnosi najdraže, nanosi
veliku bol i štete. Zato i postoji kletva nastala u narodu “ubila te nenadna”. U
zoru 6.januara 1962 godine “nenadna” je posjetila Gožulj,Žabljak,Ljubuški u obliku
zemljotresa.Do tada nismo znali šta znači riječ zemljotres i njegove posljedice.Bilo je zimsko doba. Stanovali smo na Crkvici-Gožulj. Pošto je bilo hladno, u
noći 5 na 6 januara 1962 godine, spavali smo u jednoj sobi,sa
roditeljima,sestra i autor ovih redova.Jedna peć ili šporet nije bio
dovoljan,da zagrije sve prostorije u kući.Tačno u o6 sati i pet minuta
osjetila se tutnjava,koja je dolazila iz utrobe zemlje.Bila je zaglušujuća
i uznemirujuća.Zemlja je počela podrhtavati sve jače.Roditelji su skočili
na noge,što smo slijedili sestra i ja.Otac je stao između vrata,zaštićen
okvirom ,ne dozvoljavajući da izađemo na hodnik.Majka je u panici
vikala:”Haso,otvori vrata…otvori…Panika je bivala sve veća.Zemlja je i
dalje podrhtavala.Na hodniku kuće padala je
klačarda,kamenje,crijep.Zidovi kuće unutra i vani su se deformisali,dobili
“stomake”.Otac je konačno otvorio vrata i hitro smo izašli pred
kuću,”goli” i “bosi”.Još je bio mrak.Kiša je rominjala.
Kada smo izašli vani,pogledali smo preko puta na Butorovicu i brda ispod
starog Grada.U tom momentu se “odvaljuje” jedna velika stijena i u
sudaru sa drugom,koja je bila položena na nižem nivou,formira veliku
buktinju koja osvjetljava hladno,zimsko jutro.Pomislili smo gdje će se
zaustaviti ova ogromna stijena,koja je pošla prema Gožulju?Nešto dalje
“odvaljuje” se i druga stijena koja kreće na svoj “pomahnitali” put
prema kućama na Gožulju!Kada se konačno zemlja “smirila”,otišli smo do
komšije Rezaka Dizdarevića i vidjeli ogromnu stijenu koja je zastala na
balkonu,pored spavaće sobe!Druga velika gromada se zaustavila u dvorištu
kuće Safe Mahića.Slično je bilo na Prilozu,Žabljaku…
Svi smo bili uplašeni.Bojali smo se noći,da se katastrofa ne
ponovi.”Prodrmane” su stare kuće.One su i bez potresa bile dotrajale i
ruševne.Nije se isplatilo obnavljati kuće,koje je već vrijeme nagrizlo.Na
ionako tešku socijalnu situaciju žitelja Gožulja i,Žabljaka,Priloza,nakon
potresa,potrebe za sanacijom kuća tražila su nova sredstva,kojih nije bilo.
Naša porodica je odlučila odseliti.Štete na kući su bile
nepopravljive.Doselili smo se na Stuba u blizini majkine braće.Otac nije
mogao zaboraviti rodnu kuću,pa je skoro svakog dana poslije podne išao na
Gožulj da bude “svoj na svome”.Međutim 70-tih godina,čini katastrofalnu
grešku i prodaje kuću svojoj rođaki,koji obnavljaju “našu” kuću i koju
njihovi potomci koriste i danas.
Ostala su samo sjećanja.Ona su memorisana u onoj “ljepšoj” polovini mozga. Tu
su pohranjene slike nezaborava!To su slike “ćoška” Memišage i Hatidže
Mahić,slike pogleda koji doseže do Metokita,slike
kostile,murve,masline,šipaka,platana,smokvi,kamena,pećina,zambaka…Ostale su
siluete majke i oca,naših dragih komšija,slike djetinstva koje je “stalo”
ovim zemljotresom.
Trideset godina kasnije i druge komšije će napustiti svoje kuće na
Gožulju i Žabljaku.Ovog puta o tome je odlučivao čovjek i društveni
odnosi.Kako bilo da bilo,ma ko bio uzrok,rezultat je katastrofalan i
poznat-na Gožulju i Žabljaku nema njegovih autohtonih žitelja:nema
Gožuljana,nema Žabljačana!
Kemal Mahic prof.
