Za naše majke
što nas naučiše kako bol se pod rebrima nosi
ko dukat na prsluku izvrnutom
I dah zaustavlja u prsima
kad oduzima se sve ono što nikad nam pripasti neće
a lude nam glave usanjaše na jastucima mekim
Pa ispiremo veš na ruke
pod hladnom vodom
ne bi li i srce zaledile
I iglom prikrivamo drhtaj prstiju
dok tugu kao konac ušivam
u goblene što poslije će godinama blijedeti na našim
zidovima
I brzim,žustrim, teškim pokretima
u tijesto od hljeba umijesimo i zvuk koji nam srce
bubnja u ušima
i posmatramo kako se po njemu hvata smeđa tvrda
kora dok se peče
pomislivši na to srce što se više i ne čuje da tuče
Ptice i lišće i sunce umiru u našem prozoru
dok ga trljamo zgužvanim novinskim papirom
da bude što čišći, što čišći
kao da ga nema
I još samo da naučimo iz njega iščistiti
i taj odraz iz kojeg nas gleda njeno lice
dok drhtavom rukom prekriva usne
i bježe riječi
Proći će, kćeri, proći će
ARSENAL
Koje je to oružje kojim raspolažeš?
Otupjeli nož?
Slomljeno koplje?
Tvoja ruka je preslaba za mač!
I na koga bi ga na kraju trebalo potegnuti?
Čije to glave lete
u tvom krvavom pohodu da izbjegneš očaj?
Umorna
odbaciš sve to
I onda
plač
plač
plač
Senka Marić je rođena u Mostaru 1972. godine.Objavila je dvije knjige poezije:Odavde do nigdje, 1997.,i To su samo riječi,2005 godine.Piše poeziju i prozu,te se bavi i esejistikom i književnim prevođenjem.Dobitnik je nagrade „Viteškinja poezije“ 2013,g,,te prve nagrade Zija Dizdarević 2000.godine.
Članica je Društva pisaca i PEN Centra Bosne i Hercegovine.
Izvor:Senka Marić:“Do smrti naredne“,Planjax,Tešanj 2016.
Izbor:Kemal Mahić