Pričala je jedna pjesma. A njene riječi dođu do svakog mog damara svaki put.Jučer sam je čuo, nisam htio.
Kad su moji roditelji napustili rodni grad, u našoj avliji ostala je trešnja.Jabuke, kruške, šljive, višnje, mušmulje.Svakakvog je voća bilo u našoj avliji, ali trešnja nas dugo nije htjela.Skoro svake godine moj bi otac tražio sadnicu trešnje, svaki put bi mu neko dao garancije da je baš ta prava, za naših zemalja, misleći na tlo, ne na države.
Svaki put bismo pažljivo izabrali mjesto, slušajući savjete različitih stručnjaka.Onda bismo iskopali rupu:ni plitku, ni duboku, već baš kako treba.Dok bismo brat i ja kopali, otac je sa strane razbijao grumenove zemlje da neki veliki ne bi oštetio nježno korijenje mladog drveta.
Zatim bi, opet po savjetu, pripremio đubrivo, taman koliko su mu rekli: ni malo, ni previše.Nana bi proučila prije nego što bismo položili sadnicu u zemlju.Nježno, kao da je riječ o najvećem blagu.Onda bismo rukama oko korijena nanijeli usitnjene zemlje, pa uzeli lopate i zatpali rupu.Malo vode i mnogo ljubavi.Ako Bog da, bit će trešnja.
Ponavljali smo taj postupak skoro svake jeseni.
U proljeće, ili nešto kasnije, uslijedilo bi razočarenje, opet se nije primila.Čini mi se da je meni to najteže padalo.
Dovodili smo i rahmetli Kapu da na divlju trešnju, koju smo našli u našoj šumi, ukalemi izabrani pelcer.Stotine, možda i hiljade voćki u našem kraju Kapo je ukalemio, eno ih i danas daju plod.Sve je Kapo uradio po pravilima, ali jok, ni to nije uspjelo.
A onda,jedne jeseni kad smo već trebali napuštati roditeljski dom,istim postupkom posadili smo trešnju na granici između avlije i bašče.I primila se.Rasla je i stasala, cvjetala i rađala, slatkim i krupnim plodovima.
Godine 1992. to je već bilo veliko, lijepo trešnjino stablo koje je mamilo ljepotom krošnje, ne samo plodovima.Kad sam morao ići, ja sam se pozdravio s roditeljima, bratom, nekoliko prijatelja i s trešnjom.
Više od sedam godina prošlo je od mog odlaska do povratka u rodni grad, mahalu, rodnu kuću, avliju i bašču.U našim kućama su bile useljene četiri porodice, ali me kuće tokom tog prvog boravka nisu zanimale.Jedino što me jeste zanimalo bila je trešnja.
Otrčao sam tamo, na samo nama znanu granicu bašče i avlije, da vidim trešnju.Svi su znali, niko mi nije rekao.Naše trešnje nije bilo.
Kad negdje zasvira:
Još i danas zamiriši trešnja
U proljeće kao davno prije
Jedna trešnja danima daleko
Tamo gdje me već odavno nije…
Meni udari suza.Kako neće, recite mi.I recite mi:Može li tuga biti tolika samo zbog jedne trešnje?
Izvor:Tarik Đođić:“Čuvarkuća“,SA/ZG 2016.
Pripremili:Kemal Mahić i Mithad Muminagić