Proteklih dana pojavio se treći roman našeg Zvonimira(Mile) Mikulića zvanog „Đono“.
Početkom 2014.godine Zvonimir je objavio prvi roman pod naslovom „Iza vrata“.
Godinu dana kasnije(2015) objavljuje drugi roman pod naslovom „Glavom o zid“.
Tekuće godine 2017.godine pojavljuje se treći roman „Kutak kod Kralja“ a u izdanju HKD Napredak-Ljubuški i u tiražu 1000 primjeraka.
Zvonimir Mikulić rođen je u Mostaru 1961. godine.Osnovnu školu i Gimnaziju završio je u Ljubuškom, a diplomirao je na Fakultetu građevinskih znanosti Sveučilišta u Zagrebu.
Zaposlen je u projektnom uredu kao projektankt konstrukcija a uporedo se bavi književnim radom.
Piše kratke priče i romane.
„Kutak kod Kralja“ je roman potpuno drugačiji od predhodnih romana.U nekoliko priča upoznajemo glavne protagoniste kojima je zajedničko tek jedno-odredište putovanja.Potpuno stranci, na proputovanju za Međugorje, zakleli su se u isto vrijeme na istom mjestu, u restoranu „Kutak kod Kralja“.Od tog trenutka životni putevi im se nerazmrsivo isprepliću…“
Iz recenzije Mirjane Bošnjak:HODOČASNICI NA SAJMIŠTU SAMOTNIH SUDBINA
Smrt nam može doći iznenada i u najprivlačnijem izdanju,kao mladenka pod velom…To neka nam bude uvod u priču i ujedno upozorenje koje se iščitava iz najnovijeg romana Zvonimira Mikulića Đone.
Zanimljive je strukture – paralelne priče koje se slijevaju u jednu u završnoj točki pripovjedanja.Tu točku predstavlja to posljednje mjesto radnje –Kutak kod Kralja, restoran.
Kada se osam sudbina sasvim slučajno(ako to može.makar i u priči,biti) nađu u tom restoranu, može početi zajednička priča.Tko su ti ljudi?U nečemu neshvaćeni, u drugome i sami nedorečeni.Kao lica koja čekaju autora drame da bi njihov život uozbiljio i usmjerio prema nekom cilju(samo što je ovaj put osam lica).Dakle, to je osam hodočasnika na sajmištu samotnih sudbina.Hodočaste novom životu,novoj prilici,novoj priči(ali ne samo tome).
(…)Ukoliko ovaj tekst čitate nakon što ste pročitali(kako bi valjda bio i red) dat ću si slobodu za zaključak da se možemo smatrati počešćenima još jednom knjigom Zvonimira Mikulića.Njegove književne ponude uživamo punim estetskim receptorima teksta i dobar osjećaj nakon čitanja još dugo traje…“
Iz recenzije Borisa Brkića:PRIJE PUTA RUKU SI DAMO
„Ima junaka romana koji su bez imena, a čovjek bez imena,kažu, ne postoji.U početku Kutka naslućujemo da će sukob oko viška imena(od viška povijesti, kažu, i viška zla koji iz njega proizilazi odavno bolujemo) naopako završiti.Kralj,kralji,Knežević,Conte,Carev sastali su se u mitskom prostoru u kojem ljudi više vjeruju u vođu,gurua i monarha nego što oni vjeruju u ljude – nekako suprotno od Isusa, a opet dovoljno slično.Ma sve je to self-righteous suicide, rekao bi cinik.Imaš i mogućnost izbora: hoćeš li ime na grobu, na spomeniku ili da ti posmrtni ostatci budu kraj vlastitim rukama podignutog spomenika.
(…) Zvonimir izbjegava zamke ovako postavljenog sižea – tešku prohodnost i zamršenost radnje, a iskorištava njegove prednosti – velik broj likova, braće i sestara po progonstvu, koji dolaze iz različitih društvenih miljea, što mu osigurava zanimljivost i angažiranost.Isto tako, nema onog neumoljivog osjećaja gubitka(relativnog) zanosa iz Uvoda, žudnje za narativom koji je sav incipit.
S odmakom od olovnih godina u kojem skoro nijedan lik iz Kutka ne može uživati, razmišljam o tome „kako se volio sam te i prije nego što sam te upoznao“ pretvorilo u“ bilo je lakše voljeti te iz daljine.“Opet vlakovi i autobusi, ali ne Specijalni.Kad razmišljam o vama,stari ratnici(pogotovo o tebi,Krešo),vidim da moje vrijeme nije slavno.
www.ljubusaci .com čestitaju našem Đoni-Zvonimiru Mikuliću izlazak trećeg romana sa željom da nastavi sa pisanim tragovima iz naše „žlibine“!
Ih,kao bi se radovao naš Mile Mikulić romanima svoga Đone!
Kemal Mahić
