„Kad zagrlim sjećanja, u njima je neko, ko više nije tu…U njima sam i ja, onakav kakav nisam više“.
Ko nam to krade drage komšije?
Komšije nam odlaze po nekoj nepoznatoj knjizi čije stranice se usljed bolesti i drugih nedaća smanjuju u svom bivšem kapacitetu i sadržaju i knjiga postaje sve tanja i tanja.
Tako doživljavam vijest o odlasku našeg komšije Dragana(Ljube) Tokića.
Smrt je još jednom pokazala svooje lice i prorijedila nam nekadašnji komšiluk i komšiluke.
Kolo se vrti,ali ostaju sjećanja i uspomene na drage ljude sa kojima smo živjeli na različitim lokacijama našeg grada.
Dragana sam upoznao kroz svoje starije.A stariji su bili moji roditelji te baba Luca Tokić sa svojom djecom:Ljuba,Mila,Tilda,Jela i Ivo.Kako su se naši roditelji poznavali i družili sa njima, tako su i njihova djeca nastavila „zavjete“ svojih predaka.
Baba Luca Tokić je bila decenijama „čuvar“ kule hercega Stjepana sa svojom djecom koja su postepeno „silazila“ u grad svojim poslovima i zadacima.
Svi oni koji su htjeli da posjete tvrđavu zvanu „Grad“, iduči preko Crkvice i „Selina“ ili Prilaza na zaravan oko tvrđave morali su se susretati sa nekim iz obitelji Tokić koji su bili „dobri duhovi“ naših roditelja sa Gožulja,Vodice,Glavice,Žabljaka,Prilaza…
Članovi obitelji Tokić su htjeli da pruže gostoprimstvo onima koji su u proljetne dane posjećivali tvrđavu „Grad“.Zbog velikog uspona vrijednost je bila-čaša vode!I osmijeh,razgovor i dobrodošlica iz srca!Takva je bila i ostala percepcija kada bi se spomenuo bilo ko od navedenih iz „plemena“ Tokića.
U ranom djetinjstvu 60-tih godina „mlađarija“ sa Gožulja je koristila svaki slobodan trenutak da posjeti tvrđavu u čijem okrilju i „srcu“-pored Tabije,bi igrali nogometa „na dva gola“,gdje su nas čekali Ivo Tokić(vitez učiteljskog poziva),Kaže Majić,Tomo i Franjo Majić.Obično bi u mom društvu bili dr.Munib Dalipagić,Omer Mesihović,Agan Dizdarević,Halid Kadragić i drugi.Sva ta druženja s „loftom“ su bila korektna i na zadovoljstvo prisutnih i igre koja se ponavljala svakodnevno tokom zimskih ferija.Naravno bez incidenata.
Tako smo upoznali i Dragana i Davora Tokića(djeca dvije sestre) koji su dolazili također na igralište prilikom posjete svojoj babi Luci.
Kako vrijeme „gradi kule“,tako smo s vremenom svi sišli u Novi grad Ljubuški i nastavili se družiti i igrati u „Partizanu“,na Babovcu,iza Osmogodišnje škole… sa Tokićima pohađajući Osmogodišnju i srednju školu u Ljubuškom.
Buduće godine su donijele redovne ljudske aktivnosti:posao.ženidbe,djeca…
Ali ono što je ostalo u nama je poštovanje i prijateljstvo i roditelja i djece od malih nogu do starosti i definitivnog kraja.
Dragan Tokić je u saobraćaju sa ljudima uvijek pokazivao hercegovačku duhovitost,kreativnost,srdačnost,spontanost,slobodoumnost.To smo uočavali kod njega a u starijim godinama lepršavost,privrženost i naročito lucidnost oko svih događanja kojima smo bili izloženi kao populacija građana Ljubuškog.
Posljednje dvije godine susretali smo se u gradu te razgovarali uz piće,većinom oko Foto-Jozinog dućana.Oduševljavao me svojim duhom,svojom borbom protiv bolesti,svojim optimizmom i svojim opservacijama nakon „pređenog puta“,da mi je ličio na starog Nestora,koji je spoznao svijet i život,društvo i društvene odnose i sve ono čime se „mali čovjek“ zaokuplja u borbi za egzistenciju.Tada sam požalio što nismo imali duže razgovore i razmišljanja o ispovijestima duše…
Već 48 sati duša Dragana Tokića putuje,tražeći mir u boljem svijetu.
Molim sve one koji su ga voljeli da 4.12.2017. godine,ma gdje bili,pomisle na Dragana i osvijetle mu put!
Dragane,bio si velik ispod zvijezda a sad si iznad njih!
Dragane,nedostaješ nam u svemu što je prošlo, u svemu što će doći!
Per aspera ad astra.(Od trnja do zvijezda).
Kemal Mahić