Arsen pjeva,ja pjevušim…
Imao sam prijatelja
U svemu prvaka
Hocete li svjetla
Hocete li mraka
Nismo bili copor
Nismo bili rulja…..
Pocetkom maja 2013.godine navršava se godina dana od odlaska našeg sugradanina,prijatelja i poznanika Mire(Bože i Kose)Paradžika.U trenucima smrti dešavaju se previdi i mnoge nedorecenosti,ali godinu dana poslije sahrane otvorili su se novi vidici i spoznaje koje mogu još jace osvijetliti lik,koji zaslužuje pažnju svih onih s kojima je Miro živio,prijateljevao u školi,na ulici,igralištu,na rijeci i drugim mjestima našega „malega mista“.
Miro se kao djecak zainteresirao za muzicke note i sviranje na muzickim instrumentima.Njegov otac Božo,i sam sklon muzici i pjesmi,našao mu je prvog ucitelja muzike.To je bio Mustafa Ibrulj,“brico“,šef „Brijacke zadruge“ u Ljubuškom,otac našega Hamleta,Enise,Halida i Elbise.Mustafa je imao „umjetnicku dušu“ pa je vodio muzicku grupu koja je u trenucima zanosa i materijalnog siromaštva u Ljubuškom propratila sve praznike i obljetnice ljubuške prošlosti.U isto vrijeme je „uvlacio“ Miru u abecedu muzike i njenu magicnost,vidjevši da ima izvrsnog ucenika.
Porodica Paradžik sa najvećom pastrmkom ikad uhvacenoj iz Studenčice
Nakon Mustafe Ibrulja,Miro je dobio novog ucitelja muzike,koji je stigao u Ljubuški da predaje i organizira muzicku kulturu.Bio je to muzicki pedagog g.Joško Buble iz Makarske.Njegov boravak u Ljubuškom je bio prvorazredni potez Osmogodišnje škole,jer njegovim dolaskom u naš grad,“ucmala“ sredina je živnula i krenula u „gradanske visine“ svojim aktivnostima,nastupima,gostovanjima i s programom „za narod iz naroda.“
Miro je odmah po dolasku g.Buble pokazao zavidno umijece na muzickim instrumentima,posvecenost muzici i njegov muzicki napredak niko više nije mogao zaustaviti.
Dolaskom novog muzickog pedagoga u Ljubuški g.Ante Muse iz Mostara, stvaraju se uvjeti za formiranje autohtonog ljubuškog orkestra iz kojeg pamtimo g.Selaka(saksofon),Abdurahmana-Adru Hadžalica(klarinet),Ðuru Bandura(bubnjevi) i naravno Miru Paradžika(gitara)…
Kasniji muzicki put Mire Paradžika je vec u sferi legende!Miro postaje solista u Simfonijskom orkestru RTV Sarajevo,zajedno s bratom Dragom(klarinet).Miro piše tekstove,komponira i izvodi svoje i tude kompozicije.Osvojio je više nagrada na „Malom šlageru sezone“ od kojih je najpoznatija nagrada za kompoziciju „Kad trava spava“(1974).Glazbenim rijecnikom receno,takta i sluha,filigranskog izvodenja kompozicija,nije nedostajalo u Mirinim muzickim ostvarenjima koja su puna umjetnicke slobode,virtouznosti i univerzalnih poruka „urbi et orbi“ a narocito najmladima-djeci svijeta!
Prepoznajemo Batu Bandura, Antu Biuka-Toncu,Ceric Mirsada,Irenu Corluku….
Jer-Arsen pjeva:
Kad bi svi ljudi na svijetu
Odlucili ruke da spletu
I nikad igru ne završe
Ne prekinu san…
Druga ljubav,pored muzike,za našeg Miru je bio podvodni ribolov.Cesto smo ga susretali oko ljubuškog „nebodera“,gdje je stanovao, kako nosi peraja,masku,vodene naocale i ostali pribor za ronjenje.Na jugoslavenskom nivou,u ovoj disciplini Miro je osvojio „sve što se dalo osvojiti“.Posebna specificnost njegove umješnosti i zdravlja je podatak da bi Miro bez vecih problema zaronio do dubine od 30 metara bez kisika!Mnoge njegove kolege na to nisu mogli ni pomisliti.Na takmicenjima u Crnoj Gori,Neumu,Pelješcu,Istri…Miro je osvajao pojedinacno prva mjesta za sebe,za klub,za reprezentaciju BiH.
Na Pelješcu je rado ronio i skidao „skalpove“ pelješkoj ambroziji-butargi koju mještani nazivaju „zlatna hostija“ i onako usput vadeci iz mora:morske ježeve,morska jaja,kunjke,meduze,a da o ribama i ne govorimo.
Miro sa trofejima
Miro se družio sa ljubuškim ribolovcima Becom,Ljubom Paradžikom,Canom i drugima i onda kada je upecao najvecu i najtežu pastrmku koja je ikada ulovljena u Studencici.
Ljubuški i Sarajevo su bili Mirini gradovi.Pri kraju opsade Sarajeva,Miro se vratio u Ljubuški,nadajuci se da ce zapoceti novi život u svome gradu.Ali,avaj,nije to bio onaj Ljubuški kojeg je Miro ostavio odlazeci u Sarajevo.
Rat je promijenio ljude i ocekivana pažnja koju je Miro ocekivao nije uzvracena.Onda je pocelo „listanje stranica“ porodicne prošlosti.
„Mlin je mljeo“ svakodnevno i donosio stres koji „obara hrastove“.I ovaj „ljubuški hrast“ se srušio nenadno i nenadoknadivo.
Ljubitelj Trebižata,Studencice,Neretve,Krupe,mora i njegovih cudi,njegovog podvodnog svijeta je zaronio trajno!
„Koral je vracen moru“!Cist i neuprljan,kamo i pripada!
Ljubuski orkestar
Ljubuški je 2012.godine ostao bez troje sugradana iz istog razreda ljubuške gimnazije:Višnja Kovac,Alija Šukalic,Miro Paradžik! Višnja i Miro su umrli u Zagrebu u razmaku od nekoliko mjeseci.Zajedno su krenuli na studije u Zagreb i skoro „skupa“ su „pohranjeni“ u njihovom gradu da bi svojim nadgrobnim mramorovima svjedocili o življenju u rodnom gradu,o njihovoj i našoj gimnaziji Ljubuški,o X generaciji ljubuških maturanata…
Kakva ironija naših života!
U islamu postoji vjerovanje da ce svi morati preci sirat-cupriju na putu koji vodi preko pakla(džehenema) da bi se stiglo u raj(dženet).Takoder se vjeruje da se sestra okrece na tom putu jedino kada ugleda brata i nikoga više!Sestra Mire Paradžika prof.Angelina Paradžik u svojoj tugi za bratom oživotvoruje ovo vjerovanje!
Ipak Paradžici se ne daju.Dragin sin Božo Paradžik(1969) je po ocjeni muzickih kriticara prvi kontrabasist svijeta!Kakva cast za „muzicki krug“ Paradžika -Dragu,Angelinu,Miru i Nadu.I ovo saznanje se povezuje s našim gradom-Ljubuškim,iako je Božo roden u Sarajevu!
Volio sam njega
Koliko se može
Sve što nam se zbilo
Pitanje je kože!
Miro sa Plesnim orkestrom RTVSA
Kemal Mahic