Govornik
Govor je vrlina koja se usavršava u šutnji i samoći.
Živio nekada davno jedan mladić koji je želio da zna lijepo pričati. U svom silnom nastojanju da obogati svoj rječnik svaki dan je pamtio po jednu lijepu riječ. Za hiljadu dana i hiljadu noći naučio je hiljadu gizdavih riječi, ali mu nikako nije polazilo za rukom da od tih riječi sastavi neku lijepu i sadržajnu rečenicu koja bi ga svrstala u red izuzetnih govornika. U to vrijeme mnogo se vodilo računa o govoru i rječitosti. To je često značilo i biti prihvaćen, imati društveni status i ugled.
Mladić je shvatio da nikako ne može lijepo pričati. Svaka nova naučena riječ samo bi stvarala zbrku u njegovoj glavi. Tužan i slomljen, odlučio je da napusti ljude jer, takav, nije znao ni da razgovara u društvu pa su ga ljudi počeli izbjegavati i smatrati ga grubim i neuljudnim.
Svega mu je bilo preko glave. Smotao je u zavežljaj sve što mu je trebalo te se pozdravio s ono malo prijatelja koje je zadržao i koji su ga prihvatali iz čistog sažaljenja. Napustio je svoje selo uz sljedeće riječi: “Ostavljam te, selo moje, tebe, u kojem je moj jezik ko odrezan, a moja pamet ravna tek rođenu djetetu. Eto vam, silni govornici i virtuozi govora, uživajte u svojim riječima i u tome što me nema među vama, i što me više nikada neće biti!” Rekavši to, zaputi se u brdoviti pustinjski predio, daleko od sela, gdje su se nalazile davno napuštene pećine.
Mladić je odabrao život pustinjaka, svakako nikome nije imao ništa lijepo da kaže. Nije on to ni mogao. Počeo je razmišljati o tome kako će konačno staviti lance šutnje na ionako nekoristan jezik. Onu svoju knjigu lijepih riječi ostavio je u selu. Nije ih se želio više ni sjećati. Šutnju je odabrao kao jedini izbor i put.
Našao je prostranu, ali hladnu pećinu. Naložio je vatru i sjeo da jede ono malo hrane što je ponio. Skoro da je plakao od tuge i samoće.
Noć je već padala, a njeno bi nastupanje naglasila samo poneka sova ili spretni šišmiš, koji bi zalupetao krilima tražeći izlaza u potrazi za hranom. “Eto, to je moj život”, pomisli. “Ovdje sam završio. Opet, možda je ovako i najbolje; mogu pričati sam sa sobom. Više mi je postalo svejedno šta će ljudi o meni reći. I ko su ljudi ustvari? Samo neko kome treba udovoljiti i učiniti ga sretnim. Gdje su sada ti ljudi, da oni tako postupe prema meni? Džaba onim silnim oratorima i mudracima lijepe riječi kada evo ovdje, u ovoj samotinji, sjedim sam i čekam, ko zna šta. Najprije će biti da je to smrt. Možda me pojede neki pustinjski ris. Dobro bi to bilo, bilo bi neke koristi od mene.”
Noć je prestigla dan. Nenaviknut na svoj novi dom, mladić je izišao pred pećinu i gledao u zvijezdu Sjevernjaču, koja je treperila i označavala svoju stranu neba. “Ti, zvijezdo, imaš svoju ulogu, moreplovci se upravljaju prema tebi, a šta ću ja, koja je moja svrha? Ni meni od mene nema nikakve koristi, a kamoli drugim ljudima. Ni sebi ne mogu biti putokaz, kako ću onda drugome? Bože, daj svrhu mom postojanju, ne dozvoli da obična zvijezda bude smislenija od mene. Ja sam zalutao, dok ona, u tami, pokazuje put i pravac u noćima bez oblaka. Nad mojim životom se navukoše oblaci neznanja i bespomoćnosti.”
Dok je o svemu tome razmišljao, štapom je po pijesku crtao neke čudne oblike, kradući tako od preduge noći dio vremena i nalazeći čudni smisao u tom besmislenom poslu.
Kad je podigao glavu, ugleda blagu svjetlost u podnožju pećine. Začudi se i trznu. Najprije pomisli da je neko krenuo da ga traži bojeći se za njegov život, ali onda utvrdi: “Teško da može biti to, jer – kome trebam i ko to mene voli? Nisam u stanju ni lijepe riječi pokloniti. Ovakvi kao ja ljudima i ne trebaju”, mislio je mladić.
Hitro nađe put i krenu prema svjetlosti. Prišao je i vidio nekog čovjeka kako sjedi za vatrom i dugim debelim štapom sređuje žar. Kao da je nešto pjevušio u sebi. Možda je to bio pustinjski vjetar koji je donosio svježi zrak s daleke rijeke? Prišao je bliže. Bio je to neki starac. Sivi ogrtač na njegovim plećima pokrivao je mršava ramena. Na glavi je imao nespretno smotanu kapu, a oko kape komad kože, koja je držala na mjestu njegovo pokrivalo za glavu. “Mora da je neki pustinjak”, pomisli. “Evo moje sudbine i mog puta, ovako ću i sam izgledati.”
Prišao je starcu i uljudno ga pozdravio. Starac je podigao glavu te mu poželio dobrodošlicu. Reče mu: “Trebao si pripaziti na onaj kamen na koji si se maloprije spotaknuo. Zašto žuriš, što je tvoje sigurno ti neće pobjeći? Misliš li da neko može spriječiti vjetar da dođe gdje treba? Dobro mi došao, mladiću. Izvoli, sjedi”, ljubazno reče starac. Začuđen njegovim riječima o kamenu i vjetru, mladić polahko sjede na jedan kamen u blizini starca. “Kako je to mogao znati?!”, pomisli. “Kako je mogao čuti bilo šta od vjetra koji je šibao suhi pustinjski pijesak noseći prašinu naokolo i stvarajući novi pejzaž?”
“Vidim da si tek došao iz naselja”, reče starac. “Šta te natjeralo da dođeš ovamo gdje vlada samoća, gdje vuci traže svog plijena a samoća ubija?” Mladić je šutio, nije želio ništa reći. Baš nijedne jedine riječi. Zar nije sam sebi obećao da ništa više neće pričati? “I ovo je neko iskušenje”, pomisli. “Zar da i ovdje, u ovoj nedođiji, moram pričati? Tek sada shvatam koliko sam bio upravu što sam otišao od ljudi. Ali kako otići od njih zastalno? Ko će znati, možda mi sami sebe proganjamo, nemoćni da sebe bolje shvatimo.”
“Ti mora da si neki mudar mladić”, kroz smiješak reče starac zagledan u daljinu. “Šutnja je mudrost, rekli su oni razboriti. Ali nije svaka šutnja mudrost. Nije mudrost da šutiš, a pun si riječi koje kao nabujala rijeka žele izići iz svog korita. Riječi su plod srca. To bi makar trebale biti.” Mladić je i dalje šutio, ali osjećao je upravo ono što je starac rekao: da je pun riječi koje traže izlaz, koje žele da se pokažu.
Čudio se tom susretu i starčevim riječima. “Ko je ovaj neznani čovjek? Šta hoće od mene kad mi upućuje one riječi? Da zna moju muku i patnju, sam bi otišao od mene, ne želeći da remetim njegovu tišinu i mir, koje je očigledno našao. Svaki njegov pokret govori o njegovoj prisebnosti”, razmišljao je mladić.
“Mladiću”, nastavi starac, “jesi li ikada slušao kako vjetar pjeva? Možeš li razumjeti samoću mlade lisice u pustinji dok štekće dozivajući majku? Slušaš li prirodu? Znam da ti je teško ovo shvatiti – oni koji nauče slušati, nadati se, znat će lijepo i pričati. Ali ne svakako slušati, već smiriti svoj um i srce za ono što nam se kazuje. Vidiš, tačno mogu znati koji vjetar donosi kakvo vrijeme. Naučio sam slušati vjetar. Šta misliš, koga je lakše slušati: ljude ili vjetar? Koga je lakše razumjeti?
Ali ljudi moraju govoriti da bi se pokazale nutrine. Značaj rečenog nije toliko važan kao ono čime je govor motivisan. Slično je i s vjetrom. Ako vjetar šalje kišu, to je važan vjetar, ali bilo bi dobro da takav vjetar znamo razlikovati od onoga koji šalje žestoku pustinjsku oluju. Ljudi su, mladiću, kao pustinje. Samo ih život srca može učiniti živim pod vjetrom Božije milosti koji donosi kišu lijepih riječi.”
“Zaista čudnovato. Ništa mu nisam rekao, a on mi daje odgovor. Šta bi tek bilo kada bih mu kazao šta se meni dogodilo? Možda bih od toga imao koristi, ili bi mi makar bilo lakše. Ipak, on je neki pustinjak: ma šta loše ili krivo rekao, on to nikome neće moći kazati”, mislio je mladić. Potom je ispričao starcu sve kako je bilo, iznoseći svu tugu i jad svoje nesreće. Starac je sve pažljivo slušao, gledajući u njega bez ijednog treptaja oka. Nije ga nijednim gestom sažalijevao niti ga je korio. Ničim nije pokazao nestrpljenje. Samo je, kao što se vjetar osluškuje, tražio izvor tih riječi nesretnog mladića koji je konačno otvorio srce.
Kad je saslušao ono što mladić ima reći, starac zahvali na iskrenosti i reče: “Mnogo je onih što govore zbog govora, a ne zbog onoga što riječi znače i šta se njima želi postići. Zato riječi često ne dolaze do onih kojima su upućene. Ljepota riječi nalazi se u gledanju u vlastito srce, koje je izvor Božije ljepote i uzrok da riječi dođu na jezik. Božijih riječi ne može nestati ako ima motiva za njihovo izricanje. Nije cilj govorništvo, već istina. Budi iskren u onome što govoriš. Pusti um. Njegovo je da umuje, ali srce razumije i dozvolu jeziku daje. Zar misliš da se lijep govor može naučiti iz knjiga? Ne, to je zabluda. Knjige nauče naš um da postoje lijepe riječi. Srce slaže riječi po tajnom receptu, kojeg pravi govornik nije ni svjestan. Oni koji najbolje govore znaju slušati i sebe i druge. Osluškuju i čekaju na pragu svojih srca da poteče riječ vrednija od zlata i slađa od meda. Eto, mladiću, to je rješenje za tvoj problem. Sada se možemo rastati. Večeras bi vjetar mogao svirati posebnu muziku, tako dragu mojim ušima i srcu da čak i disanje zaustavljam.”
“Hvala ti, o izvoru mudrosti moje. Ti si kao kiša Božije milosti za neplodnu pustinju moje duše. Ti si usred moje pustinje iskopao bunar znanja i mudrosti. Sada znam šta je govor i šta mi je raditi”, reče veselo mladić, a potom krenu nazad u selo i poče naglas govoriti: “O topli vjetre, odnesi moj glas u selo moje i okupi sve moje prijatelje i neprijatelje. Želim im reći da sam iskopao bunar iz kojeg kao žedan vadim riječi milosti i dobrote. Nisu važne riječi, već bunar. S bunarom nemam ništa, on je Božiji dar, i molim Boga da me, žednog, dovede do njega. Želim iz njega napojiti žedne, osvježiti umorne i razgaliti potrebite. Dođite svi. Reći ću vam najljepše riječi, od kojih srca oživljavaju, a umovi se rasprše u svijet mašte, gdje Bog pokazuje istinska značenja riječi. Dođite svi, da radost svoju podijelim s vama i da vam kažem da vaše nastojanje da lijepo govorite nije ništa drugo do čežnja za Vlasnikom sve ljepote ovog i budućeg svijeta. Posebno vama govornicima, i vama ću reći: dovoljno sam slušao vas. Sada je moje srce bogatije za ne znam koliko riječi. Dođite i uzmite jer neće i ne može nestati”, naglas je govorio ne stideći se nijedne riječi.
Došao je u svoje selo i stao na mjesto gdje je seoski poglavar držao govor pred neke godišnje svečanosti i blagdane. Ljudi su već uveliko bili u svojim kućama. Mladić napuni pluća zrakom i povika iz sveg glasa: “Dođite, prijatelji moji. Dođite i poslušajte šta vam imam reći. Večeras je iz pustinje došao neki drugi ja, ostavivši prazne, beživotne riječi. Večeras sam i umro i oživio, na bunaru jednog pustinjaka, koji mi ukaza na bogatstvo koje ne prestaje i na riječi koje vjetar milosti donosi na moje srce i jezik. Neće vam trebati knjige da biste me razumjeli; ponesite samo srca kao korita za riječi i dobro poslušajte šta ću vam reći.”
Već skoro zaspali seljani počeše se okupljati oko njega, začuđeni njegovom hrabrošću, koja se graničila s ludošću. Svi su znali da nikada nije bio vješt s lijepim riječima, sada se to promijenilo. Svi su željeli čuti šta ima reći; i staro i mlado, žene i djeca, čak su i hromi starci izvirivali kroz svoje prozore čudeći se mladiću i odmahujući glavama. U posebnu grupu se okupiše vrli i poštovani govornici, koji su, kao mudraci, već smišljali kako da mladića ponize i vrate ga na zemlju poniznosti.
Mladić poče sa svojom besjedom: “Vi, koji spavate u kućama svog mišljenja, koje su samo izvana sigurne, živite u ruševinama koje gradite na samoljublju i riječima kojim podržavate jedni druge gradeći kuću samo ovog svijeta. Mi smo nešto mnogo više od lijepih riječi, komplimenata i manira kojima iskazujemo poštovanje jedni drugima. Naše kuće života Uzvišeni je izgradio iznutra prema vani, a ne obrnuto. Srce prvo zakuca u tijelu čovjeka, ono je prvo u stvaranju Božijem. Jezik ne bi trebao biti prvi. Važno je da riječi idu od srca i prema srcu. Nemojte me milovati riječima, bolje i iskren udarac, već lažno dodvoravanje kojim samo želite priskrbiti nešto od prolaznosti ovog svijeta. Bolja je jedna noć u pustinji gdje ćeš osluhnuti svoje srce nego čitav život u gradu punom ljudi koji će biti tvoj zastor od Boga. Mi smo zastori sami sebi. Istina je najljepša riječ na ovom svijetu. Ljubav je ukrašava, a milost povezuje. Vrijeme praznih riječi i fraza postalo je naša navika. Njime mjerimo prolaznost, zaboravljajući vječnost. Bolje jedna istinita riječ, nego rijeka lažnih, makar formalno i bile istina. Moje riječi proizvod su nadahnuća i višeg cilja, a ne dokazivanja. Riječi ukrašavaju život i pomažu istini da ostane čista od lažnog govora. Svaka moja riječ ostaje zapisana u vječnosti i biva dokazom da sam govorio. U vremenu loših riječi treba govoriti lijepe i istinite. Njihov je cilj istina. Istina je ljepota, a ljepota je istinita koju čak i nepismen može razumjeti. Eto, dragi moji, rekoh vam. Sada odoh u pustinju, po još lijepih riječi, na svoj bunar, gdje je dovoljno milosti i za one koji šute i za one koji žele govoriti i slušati. Hvala vam i ostajte mi dobro. Molit ću Boga da dođete na svoja vrela, jer samo na njima možemo biti istinski sretni i zadovoljni.”
Masa ljudi se tiho razmakla i on laganim korakom krenu u svoju zemlju sigurnosti. Govornici su s poštovanjem pognuli glave. Jedan od njih mu je onako u prolazu preko leđa prebacio svoj ogrtač, koji je označavao status visoko uglednog čovjeka, koji je došao i zaslužio mjesto onog koji govori i koji se sluša…
Bibliotekar je završio svoju priču gledajući Mustafu. Nastala je potpuna tišina u ionako mirnoj zgradi biblioteke. Šutnja koja je nastala značila je samo jedno. Utisak pod kojim je ostao Mustafa dovoljno je govorio koliko su mu se dopale priča i njena pouka.
- Poštovani gospodine, ne znam šta bih rekao. Ostao sam bez riječi. To je naprosto fantastična priča. Da, teško je naći svoj bunar lijepih riječi, to je posao za čitav život… Možete li, molim Vas, i meni odvojiti primjerak knjige koju upravo čitate?
- Mladi prijatelju – reče bibliotekar – drago mi je što ti se dopala priča iz ove knjige. Naravno da mogu. Evo, uzmi odmah ovu moju, nastavit ću s čitanjem iz druge, koju imam na polici.
- Sada bih morao poći. Imam još nekih obaveza u gradu, a i moj stari otac bi se mogao zabrinuti što me još nema. Hvala Vam na razgovoru.
- Bio bi red da se predstavim. Ja sam Idriz – reče bibliotekar i pruži ruku. – Od danas me više ne moraš persirati.
- Dobro, Idrize, hvala ti. Drago mi je što smo imali priliku da se i lično upoznamo. Hvala ti na lijepom druženju – reče Mustafa zadovoljno uzvrativši čvrstim stiskom ruke.
- Dođi opet – reče Idriz dok je njegov novi prijatelj odlazio.
Mustafa je stigao kući. Njegov otac je, kao i obično, sjedio u hladovini loze koja je već davala svoje prve plodove.
- Es-selamu alejkum, babo, evo stigao sam – reče.
- Alejkumu selam, sine, baš se pitam gdje si dosad. Dodaj mi one lijekove i čašu vode.
- Evo odmah ću – spremno odgovori Mustafa ulazeći u kuhinju uredne prizemne kuće, koja je, pored stana u gradu, za Azama postala mirno utočište i mjesto gdje će dočekati svoje posljednje trenutke.
- Moj sine, nešto sam razmišljao o smrti. Često o tome razmišljam u posljednje vrijeme.
- Zašto razmišljaš o smrti? – upita ga Mustafa. – Zar to neće samo povećati tvoj strah od nje? Mislim da nema potrebe da se pretjerano brineš, živjet ćeš ti još dugo, ako Bog da – ohrabrivao ga je Mustafa.
“Sinko moj, ljudi se po svojoj prirodi plaše smrti, ali nije moguće govoriti o životu bez smrti. Da bi majka rodila svoje čedo, jedan dio nje mora umrijeti, do granice žrtvovanja vlastitog života. Kada nekog u životu mnogo volimo, tako rado kažemo: I život bih dao za njega, ili za nju. Niko ne spominje umiranje, ali ono se podrazumijeva. Šta je život nego stalno žrtvovanje i lagano umiranje. Nije to stvar izbora, već usud, i čaša iz koje svaki dan pijemo, kap po kap… do trenutka kada ovaj svijet više ne bude mjesto za nas.
Svi koji nešto žele obavezno žrtvuju dio sebe. Učenik žrtvuje svoje vrijeme učeći da bi umrlo neznanje. Biznismen žrtvuje svoj novac i strah od rizika da bi profitirao – ubija strah od rizika. Pobožnjak žrtvuje vlastite stavove u korist Božijih naređenja; umrla su njegova vlastita promišljanja i nepokornost. Radnik žrtvuje svoju lijenost da bi osigurao svoju porodicu poštenim radom; kod njega je umrla lijenost zbog prioriteta života njegove porodice. Svi tako rado koristimo smrt za dobrobit života, ne razmišljajući o povezanosti ovih suprotnosti. Kažu da je spoznaja i mudrost preko upoznavanja dvojnosti.
Jedno od najinteresantnijih čuda jesu san i spavanje. Ljudi vole spavati, ali ne vole umirati. Možda ćeš upitati šta je zajedničko spavanju i umiranju? Spavanje nije voljna radnja niti je nešto što je naučeno. Od naše volje ne zavisi ni to kada ćemo se probuditi. Kažemo da smo nešto lijepo sanjali i ponekad nam bude žao zbog buđenja. U snu doživljavamo nemoguće, možemo osjetiti čak i mirise, iako čulo mirisa u snu ne može biti prisutno zbog njegove potpuno vanjske funkcije. Čovjek se ne sastoji samo od duše i tijela, kako mnogi pogrešno misle. Postoji dimenzija ruha – fino duhovno biće od svjetlosti koje je nalik nama i po kojem smo mi živi. Ovaj ruh odlazi u toku spavanja i odvaja se od tijela u trenutku smrti, ali tad bez povratka. Kako se život u čovjeku starenjem polahko gasi, on sve snažnije može osjetiti duhovno. Tako se osjećam, sine. Blizu je kraj.
Ljudi ne vole umiranje, ali vole spavanje. Kako možemo biti sigurni da ćemo se kada zaspimo i probuditi, odnosno da će doći odredba Allaha, dž.š., da se probudimo? Čovjek nema vlasti nad spavanjem ni nad procesom odvajanja ruha od tijela. Razmišljam o tome kako mi ljudi volimo spavanje zbog te dimenzije bliskosti povratka Gospodaru. Zbog toga kažemo da je san najbliži smrti. Daj mi, Uzvišeni Allahu, da kada dođe moj smrtni čas, da to bude s Tvojim zadovoljstvom i da moj povratak Tebi bude obilježen svjesnošću o Tebi”, podižući ruke prema nebu dovrši svoju misao.
“Amin! Ima još života pred tobom”, smirujućim tonom reče Mustafa. “Imaš ti meni još dosta toga reći, još mi dosta savjeta trebaš dati. Nemoj misliti o tome. A sad mi, ako možeš, ispričaj još neki događaj iz tvoje mladosti.”
“Eh, sine moj, mogu ti ispričati kako sam imao jednu pticu…”
Nije to bila obična ptica, kao što su štiglići, slavuji, kanarinci, papagaji. Imao sam malog pupavca. Odgajao sam ga još od prvog nježnog paperja i široko otvorenog kljuna da dobije svoju nafaku iz moje ruke. Prolazili su mjeseci i on je porastao u lijepu i simpatičnu pticu.
Mala šarena ptica obilježila je moje djetinjstvo. Kao dječak sam postao prepoznatljiv po svome sivom i ćubastom pupavcu, kojem sam dao ime Hudhud. Moj Hudhud je svuda letio za mnom, uzimao bi hranu iz moje ruke i s povjerenjem sjedao na staru gredu u mutfaku, koji je bio njegovo sklonište od bure, kiše i ptica grabljivica. Hudhud je bio slobodan da leti kuda želi, ali bi se uvijek vraćao meni i slijetao na moje rame nestašno mašući krilima. Bili smo prijatelji. Istinski prijatelji. Nudio sam mu slobodu, hranu i sklonište.
Bio sam njegov Sulejman. Maštao sam ponekad o tome da znam govor ptica. Šta li mi je sve Hudhud mogao reći? Možda o mojoj kraljici, udaljenom kraljevstvu, ili o mjestu gdje su ljudi kao ptice, slobodni i dragi nebeskim visinama. On je meni pružao mnogo više, moj mali, dragi Hudhud.
Moj mlađi brat je jednog proljetnog jutra pustio pupavca iz mutfaka. Više se nije vratio. Odabrao je: nisam bio prisutan, a zov slobode je uvijek jači. Možda je našao svoju pticu. Možda je pjevao o svom ljudskom prijatelju, o svom Sulejmanu.
Znaš, sine, volim ptice, ta lepršava stvorenja koja je Bog učinio savršenim znakom slobode i samostalnosti. One su simbol čistog oslanjanja na Allaha, dž.š., i sigurnog pouzdanja u Njegovu milost. Ljudski duh ima osobine ptice i ne može se zarobiti u kafez tjelesnosti. Kao ptica, i duša može da pati zatvorena u nepoimanje budućeg svijeta. Zatvorena ptica zapjeva slobodi i onome što ponekad naslućuje – vječni život, potpunu slobodu, let i ljepotu. Ptice su simbol duše i zbog toga volim ptice, koje samo Bog drži i hrani u nebeskim prostranstvima.
Da su ljudi kao golubovi, ili barem kao laste, znali bi gdje je njihov dom. Kad bi znali gdje se više i ljepše voli, nedostajanje bi znali cijeniti kao znak ljubavi i na krilima voljenja pohrlili bi gdje samo ljubav pod svojim krilom može ugrijati čovjeka, tražeći ptice pogledom u zraku.
“Lijepo je ovo što si mi ispričao”, reče Mustafa nakon što Azam dovrši svoje sjećanje. “Posebno mi je zanimljivo ovo o golubovima: da su ljudi golubovi, ili barem kao laste, znali bi gdje je njihov dom.
Babo moj, želim ti reći da sam već odavno ostao bez djevojke. Ne znam kako, ali mi više jednostavno ne možemo skupa. To ne mogu objasniti. Pomišljao sam da ona ima drugoga ili da je greška u meni. Nikako ne mogu shvatiti šta se događa”, reče tužnim glasom, očekujući bilo kakav odgovor od svoga oca, kojem inače nije volio govoriti o ovakvim stvarima, što iz poštovanja što zbog očeve starosti i bolesti koja je već uveliko narušila njegovo zdravlje.
“Ljubav ti je, sine, oštar policajac. Ne pita šta si skrivio ni koje si granice prešao. Poslije zatvori insana u hapsanu, odakle mu nema izlaza; preostaje mu samo da voli. Može se osloboditi jedino ako prizna i kaže: ‘Hej, ljudi, ja volim, jesam, kriv sam. Ako je to moja greška, onda me pustite, ali mi samo ljubav ne zatvarajte. Ona je previše slobodna da tamniči u samoći zidova vlastitih strahova.’ Zato dobro gledaj kome ćeš pružiti ruke, jer, ako zavoliš, a ljubav ne dostigneš, tvoja ljubav će biti tvoj tamničar, a zatvor nemogućnost da zavoliš nekog drugog.”
“Oštar policajac?”, pomisli Mustafa. “Šta mi je rekao? Kao da se šali na moj račun upoređujući ljubav s policajcem koji sve radi po zakonu. Možda ljubav ima svoje zakone…” S čuđenjem je gledao svog starog oca, koji je polahko krenuo u kuću da obavi akšam-namaz.
Mustafa se spremio i krenuo u grad, da malo razbistri misli poslije neobičnog dana u biblioteci i još neobičnijih razgovora s Idrizom i Azamom. Nije mu bilo važno što je počela padati kiša. Uzeo je kišobran i iskoračio u noć. “Možda je i bolje”, pomisli, “večeras neće biti mnogo ljudi u gradu. Obično je tako kada je kišovito.”