Sjećanja opominju i bole.Priča bi ovako mogla početi.Imala sam sina jedinca.A on je imao 17 godina.Odveli su ga i ubili.Sada imam samo sjećanje i mezar koji obilazim.Pa ipak,sretna sam što mogu na mezar da mu dođem,što mogu da mu dovu izmolim, mada mislim da mu i ne treba, nije imao kad zgriješiti.Bio je nevin poput rose…
Priča je mogla i ovako početi.Živjeli smo sretni i zadovoljni što jedno drugo imamo, što se volimo i razumijemo, što imamo djecu, plod ljubavi naše, utjehu našu i potporu u starosti.Živjelo se lijepo, istina ne u izobilju, ali ugodno.Djeca su išla u školu, on je radio, ja sam se brinula o kući, o djeci.Priuštila se i vikendica, išlo se na izlete, na more, ponekad i u inostranstvo.A onda su zatrubile ratne trube, zatutnjali tenkovi, sve se zakoturalo i zamrsilo u krvavi čvor.Čvor se nije mogao odmrsiti do plaćanjem danka u krvi.Smrt,smrt,smrt i samo smrt.Smrt u redu za hljeb,smrt u redu za vodu,smrt na zelenoj pijaci, smrt na glavnoj ulici, smrt na padinama naših brda i planina, smrt na igralištima i po fabrikama.Smrt kao zalog za život.I ON je položio svoj život.Pao je na Žuči.I ništa više nije bilo kao što je bilo.U snove mi dolazi, pita kako nam je, za djecu pita, jesu li čestita, za babu i majku pita.I ja mu sve po redu kazujem.Tako se sita ispričam…
Priča bi mogla da počne i ovako:Imala sam najboljeg oca na svijetu.Svukud me vodio, na ramenima nosio, igračke mi je i haljinice s posebnom ljubavi birao, trudio se da mi ugodi, da me razveseli, da me nasmije.Čitao mi slikovnice pred spavanje,uspavljivao bajkom o Snježani i sedam patuljaka, noću me pokrivao, nadnosio se nad mene kad zaspim da vidi osmjehujem li se u snu i pogađao što sanjam.Vodio me na sladoled s prvim proljetnim suncem,vozio se sa mnom u voziću u Pionirskoj dolini.Bila sam sretno dijete osjećala sam se sigurno u čvrstom zagrljaju mog oca.Njegove ruke,čvrste kao planina, bile su istovremeno najnježnije ruke na svijetu.Jednoga jutra, ne znam tačno kada,otišao je i prolazili su dani i prolaze godine a on se vratio nije.Dolazili su neki tuđi ljudi, i prijatelji, i rodbina, jedni su šutjeli, jedni su plakali, ali NJEGA nije bilo.Rekli su mi da je otišao daleko, daleeeko, na cvjetna polja gdje ćemo se jednoga dana ponovo naći.Kad je to „jednoga dana“,pitala sam uporno.Odgovarali su:jednoga dana.Jedna stolica za stolom je uvijek prazna.Nedostaje mi moj veliki otac,sada možda i više nego prije.
Priča mi mogla i obrnuto početi…Imao sam majku kao anđela dobru…Ili:Pet sam sinova imala i sve ih dušmani pobiše…Šta će majka ojađena do moliti se dragom Bogu da i nju uzme kako bi opet zajedno bili.Dok može,obilaziti će nišane, a onda…
Priča bi mogla imati različite početke i sadržaje, ali uvijek jedan isti kraj – smrt,pogibiju,ubistvo.Nema sretnog kralja u ovim pričama.I teško ih je ispričati,jer su strašnije i od najstrašnijih.Neki su odvedeni silom i ubijeni, neki su se hrabro borili, branili svoje kuće porodice po svaku cijenu, branili zemlju svoju i narod svoj i časno pali na tom putu.Puno je priča ispričano.Nisu još svi ni sahranjeni kao ljudi.
Ima tu tragedija koje nadilaze Šekspirove.Ima tu bolova većih od onih Lirovih za izgubljenom Kordelijom.Ima tu ljubavi za stotine Romea i Julija, ima većih tuga i patnji od onih Hamletovih.Ispričane priče treba prepričavati, da se ne zaborave.Velike tragedije traže i velike pisce da ih uobliče, u priču pretvore, kako bi bile trajan spomenik svim poginulim,ubijenim, ojađenim, povrijeđenim, jer sjećanja bole i opominju.
Izvor:JUTRA MIRIŠU NA VAS,SA 2008.
*Tanja Vlatković,IIId,Peta gimnazija,Sarajevo(izbor dječijih radova)