Objavljeno 17. januara 2010
Kada stane s Tobom,u Ljubuškom,ne osvrće se,ne “vrti” se,gleda Te u oči,nije kao
“jagnje na ražnju”.Ne gleda okolo hoće li naići tajnik “nečega”,koji bi mogao podcrtati njeno ime u nekim papirima za “moj obračun sa njima”.
Ako joj kažeš da dođe u Tvoj dom,doći će i neće se okretati da bi vidjela “znatiželjnike”,kojima ne
odgovara tolerancija i prijateljstvo između raznorodnih.Ako imaš problem dobićeš
podršku ili barem put da ne lutaš.Tako postupa Štefica (Dugandžić) Galić.
Nećemo o Neđi,o ratu.Ali moramo reći da u svome gradu,u komunikaciji,očekujemo
blagost i susretljivost naših sugrađana.Ima divnih primjera,koji ohrabruju, ali
najljepši nam pruža žena,sestra,majka-Štefica.
Odakle njoj ljubav,pažnja,širokogrudnost?Obično se kaže da sve potiče iz porodice pa
onda od okruženja u kome rasteš i sa kim se družiš.Neđo je bio sretan kada je imao
takvu suprugu(uzgred,mislim da i sada Neđo miriše makove “snene i crvene”).Uskladili
su iskonsku ljubav.Osim ove ljubavi pojavila se ljubav prema
poeziji,književnosti,umjetnosti(slikarstvo i fotografija).Umjetnost je oplemenila
njihovo biće i srca.A kada to voliš onda i postupaš u skladu sa
stihovima,mislima,sentencama.Pa voliš Jesenjina(kćerka
Maša),Majakovskog,Lorku,Kranjčevića,Tina Ujevića…
Kada je gledaš,vidiš pahuljicu.Iskričavu i nježnu.Svjetli u tami.Iz
krhkog tijela izvire snaga i ritam.Snaga da vodi svoju djecu,da
pomaže ljudima,da se druži.i da iz Ograđeničkog đulistana izraste
ljubuška ruža,đulbešećer,mirisna i slatka,puna bodlji za one koji
ne vole cvijeće.
Prepoznajemo ružu koja nam miriše!
Prepoznajemo “male stvari s velikom ljubavlju”!
Prepoznajemo ljepotu u oku Štefice!
Našoj Štefici “poklanjam” stihove Žaka Prevera koji simbilišu uspomene:
U V E L O L I Š Ć E
Željela bih da se uvijek sjećaš
Sretnih dana naše ljubavi
Tada je život bio mnogo ljepši
I sunce blistavije bilo no danas
Uvelo lišće slaže se po zemlji
A ja te još nisam zaboravila
Uvelo lišće slaže se po zemlji
K o naša tuga i uspomene
Hladan vjetar odnosi ih
Zajedno sve u noć zaborava
A vidiš ja nisam zaboravila
Pjesmu koju si mi pjevao
Ta je pjesma slična nama
I tebi koji si me volio
I meni koja sam te voljela
Živjeli smo zajedno
Ti koji si me volio
I ja koja sam te voljela
Ali život razdvaja one
One koji su se mnogo voljeli
O sasvim polako i bez šuma
More briše tragove po pijesku
Korake razišlih se ljubavnika.
Štefice, ma rodila Te majka!
Kemal Mahić
