Svaki put sa dolaskom ljeta, naš grad, kao i svaki drugi u BiH, posjećuje dijaspora. Ljudi koji su rođeni ovdje ili su im familije ovdje a njihovo mjesto boravka je negdje drugo. Po bijelom svijetu rasuti, bježeći od rata, granata, ubijanja ili bježeći od siromaštva ili straha za vlastuitu budućnost i budućnost svoje djece.
Tako i moja mati svakog ljeta stidljivo pita ne želeći da joj se na licu vidi koliko joj nedostaje stariji sin:
- Šta misliš kad bi mogao Dragan doći?
- Ne znam mama još, neki dan smo se čuli, ne zna ni on još kada će, nešto mi reče možda u septembru…
- Ma hajde jest’ malo kraći dan ali šta fali, lijep je i septembar.
Rekla bi to i odlutala mislima vjerovatno na kalendar, računajući koliko još dana ima do septembra, šta sve mora kupiti da pripremi doček. Siguran sam da je za tu priliku uštedila nešto novca od svoje male penzije, otkidajući sebi od usta, da svog sina dočeka kako treba i da mu pripremi sva ona jela koja on voli.
A ja bih u sebi psovao rat i svo ono zlo koje nas rastavi. Dvadesetčetiri godine kako moj brat živi na nekom drugom mjestu. Sjećam se kao sada jednog avgustovskog dana 1992 godine kada je rekao:
- Buraz mi idemo vani, platiću ne znam šta, svakako smo izgubili sve, stan na Dobrinji, Mario ima samo 8 mjeseci, ne znam šta će jesti dijete….a i ovaj rat prokleti…nisam ja za ovo.
- Šta ćeš buraz moj, hajde neka vam je sa srećom. Ja ću ostati, pa vidjećemo. Ko zna, možda ovo ludilo brzo prestane?
- Ja ne mogu više buraz. Jednostavno ne mogu.
Zagrlili smo se tu na sred ulice i pozdravili. Vjerovantno smo obojica u svojim glavama računali da se rastajemo na nekoliko dana…pa eto možda i mjeseci ako ovo ludilo potraje.
Nismo ni sanjali da će rat trajati još skoro 4 godine. I da će nas rastaviti i naredne 24.
Bio sam možda i malo ljut što ide. Što ostavlja svoj grad. Svoju raju. Poslije sam shvatio da je svojim odlaskom i nama spasio živote. Da smo preživjeli zahvaljujući novcu i paketima koje nam je slao. Jer mi „miješani“ nismo baš bili dobrodošli nigdje u to doba. Jednom sveštenom licu nisu bile dovoljne moja krštenica i to baš iz te crkve, moja potvrda prve pričesti i krizmanja. Tražio je i vjenčani list za paket hrane. A mi smo samo onaj iz Opštine. Draganov novac i paketi su nam pomogali sačuvati dostojanstvo i ponos. Da bar jedno vrijeme ne opstajemo zbog nečije sadake. Sadake onoga koji se pitao ko može dobiti hranu a ko ne?
Iako će ove godine moj brat doći tek u septembru, već sada znam šta će se dešavati. Uskoro će mama početi da iz temelja sređuje kući, da pere prozore, da pere zavjese, da mene zove da joj te zavjese zakačim na karnižu, da svaki put kad dobije penziju kupi po nešto što će sama od sebe zaštekati na dnu špajza da ima kad sin dođe. Ispitivaće me beskrajno o jelima koje Pajo voli da vidi da nije šta zaboravila slučajno( jedino ga ona na svijetu zove Pajo).
Krajem avgusta će već početi da pravi suhe kolače i da ih sa ljubavlju pakuje u plastične kutije. Neke za pojesti a neke da ponese u Italiju. Rekao joj je Dragan da ima nekog druga koji strašno voli njene lokume. Napraviće i njemu jednu kutiju.
A onda će jednoj predvečerja, kao i svaki put doći Dragan. Umoran od 13 sati vožnje, umoran od ceste i autoputeva i mati će ga zagrliti i dugo ljubiti. Taj prvi susret je uvijek najteži. Kad nekoga viđaš stalno imaš i stalne teme za razgovor. Ovako, nismo se vidjeli tako dugo, nismo pričali, povjeravali se jedan drugom, tražili savjet jedan od drugog a te prve minute su najgore.
- Kako si putovao buraz?
- Ma ‘nako vala, ubila me ova vrućina u putu.
- Je li bila gužva?
- Ma ono mi je od Zagreba do Slavonskog Broda najgore. Dosadan put.
- Jašta je i meni je tuda najmrže voziti. Ubi ona ravnica u glavu.
A u sebi razmišljam, halo bolan brat, brat…kakav put jadan ne bio? Kakva gužva bolan? Zagrli ga i ne puštaj!!!!
Mati bi upijala svaku njegovu riječ. Slušala ga i svako malo bi ga svojim rukama pomazila po kosi, po licu, kao da bude sigurna da je zaista tu.
Tih desetak dana mama je najsretnija žena na svijetu. Tih dana nema ni visok pritisak, tih dana je ništa ne guši, ništa je ne boli. Tih dana se ustaje i prije šest da Paji napravi kafu i da njih dvoje malo mahalaju. Da napravi sva moguća jela koja je Pajo poželio. Tih dana usplahirena svim prodavačicama koje to još ne znaju pokazuje svog starijeg sina. Tih dana se iz našeg stana čuje samo glasan smijeh moga brata i naše mame. Tih dana joj možeš reći šta god hoćeš, nikada se neće naljutiti. Jer tih dana ništa ne može poremetiti njenu sreću.
A onda će opet doći dan polaska. U suprotnom smjeru. I tuga na rastanku. Suze. I siguran sam da svaki put u sebi pomisli….nagledaj ga se dovoljno…ko zna hoćeš li doživjeti sljedeći put?
A Dragan će opet voziti nazad tih 13 sati. Vraćajući se u svoj dom.
Gotovo sam siguran da svoj godišnji odmor može provesti i na Havajima i da bi ga jeftinije došlo nego ovaj boravak u Sarajevu. A opet, on kao i većina naših ljudi dođe kući. Gledajući iz vlastite perspektive, uvijek mislimo da je nama teže i gore. Ali samo oni znaju kako je zapravo tamo. Gdje god da žive. I da, uvijek se pitamo kako je nama koji ostajemo? A kako je njemu? Kada odlazi iz doma u kojem je rođen. Iz roditeljskog doma koji je prepunog uspomena. I dok gleda kako mu mašemo siguran sam da i on pomisli – Bože, hoću li ih sve zateći i idući put?
Mene je jednom Dragan vodao sat vremena po Riminiju. Da mi pokaže jedno dvorište. U kojem je bor koji miriše. Miriše onako kao što mirišu naši borovi.
Taj dan kad Dragan ode, ja ću boraviti malo duže kod mame. Nastojeći bar malo popuniti tu prazninu.
Prepričavajući sa mamom svaki trenutak u proteklih 10 dana. A ona će onako samo ponekad nabaciti kako ga je ostala željna…
Prokleti rat. 24 godine moj brat nije tu. Nemoguće je u deset dana ispričati godinu. Nemoguće je u 10 dana zagrliti brata tako često kako bih ga grlio 365 dana. Hej stariji brat? Moj idol u svemu. Volio sam više naslijediti njegovu texas jaknu nego da mi roditelji novu kupe.
Svaki put kad dođem kod mame stoji jedan fildžan. On je uvijek tu na stolu. I kafa u džezvi poklopljena tanjurićem. Moja mati svaki dan tu kafu napravi. I bude tu ako neko od nas naleti iznenada. I tako godinama.
Mjesecima poslije, kad god nazovem mamu da je pitam šta treba da joj kupim odgovor je uvijek isti:
- Ne treba sine ništa. Kupio je meni Pajo svega. Ne znam ni kad ću pojesti sve ono!
A ja ponekad sjednem, zapalim tu nesretnu cigaretu koje se odričem već godinama i razmišljam. Kako mi ponekad nedostaje moj stariji brat. Moj buraz.
A onda pomislim, moj brat je otišao zbog rata. A hoću li i ja jednog dana kao što čeka moja majka, čekati i svoju djecu? Svoje unuke?
Koje će možda odavde otjerati mir. Mir. Beznađe. Strah za budućnost. Hoće li i moja djeca jednog dana otići tražeći bolje uslove za život. Ili tražeći samo solidan i koliko-toliko stabilan život.
Zato gospodo, vi koji obećavate, vi koji nas lažete, vi koji nas vodite, dobro razmislite šta radite. 21 godine nakon rata niko ne bi trebao da ide iz ove najljepše zemlje na svijetu. Iz ovog najljepšeg grada. I ne samo Sarajeva nego i drugih gradova u BiH. Da ostavlja svoj dom. Svoje roditelje. Svoje uspomene. Svoja dvorošta i svoje avlije. Škole i parkove.
Ako ode…krivica je samo i isključivo vaša. Jer je svaka vaša riječ bila laž!
Jer ste brinuli samo za svoju djecu.
A obećali ste da će i naša djeca biti kao vaša.
Nekoliko generacija je već unesrećeno.
Nemojte nam unesrećiti i sljedeće generacije!
Zvonimir Nikolić (Tačno.net)