Nakon teške i duge bolesti naš Asim Mesihović(1946-2018) se oprostio od nas.
Međutim,mi nismo od njega, jer je teško mnoštvu prihvatiti odlazak oca,supruga,brata,prijatelja… i drage osobe koja je zračila znanjem,mudrošću,ljepotom, ljubavlju,plemenitošću,radinošću i svim drugim vrijednostima „odabranih“ na ovome svijetu.
Autor se podsjeća trenutaka njegovog školovanja, njegove razigrane mladosti i učevnosti.
Mi iz Ljubuškog,kada bi pomenuli riječ „Vitina“ imali smo većinom percepciju lika „rođenog“ Asima,kojeg smo zamišljali među klupama u učionici,među knjigama u biblioteci,uz ibrik na Vrioštici,sa učenicima i kolegama i kolegicama iz čitave Hercegovine,Mostara,Ljubuškog i na kraju kao poljoprivrednika na njivi,na svojoj,na „plemenitoj“…
Međutim,90-tih godina,uoči agresije na Bosnu i Hercegovinu,počeo je „pakao“ za Asima u mjestu koje je on najviše volio na svijetu.Na redu je 1991/1992.godine bilo spinovanje od susjeda,kolega,bivših učenika onoga koji je bio najizrasili predstavnik svoga naroda u Vitini.Stariji ljudi bi spinovanje preveli riječju „potvaranje“(„šta me bolan potvaraš…)“ ili „izvrtanje“ realnosti.
U najmanju ruku Asim je postao „izdajnik“.Masovna histerija je odvela Asima sa familijom u Njemačku gdje je proveo „izbjegličke dane“.
Po završetku rata (1992-1995),Asim se vratio u Vitinu i postao poljoprivrednik.
Živio je izolirano uzgajajući kavade,tikve,patlidžane,raštiku,majdonos,bostan,karpuze.grožđe,šipke itd.E to je bila ljubav,koju je on poklanjao svome povrću i voću koje mu je uzvraćalo kvalitetom i kvantitetom,u što su se mogli uvjeriti rijetki koji su ga posjećivali,jer je poklanjao musafirima svojih ruku djelo.
Pošto je bio uskraćen za dijalog Asim je „razgovarao“ sa svojim voćem i povrćem.Ko će znati šta su „trave“ i „voćke“ govorile Asimu u cjeodnevnom druženju koje je trajalo godinama?
Svakodnevni stresovi su razbuktali bolest sa kojom se Asim herojski borio.A onda je nastupila „mors liberatrix“(smrt osloboditeljka)…
Nepravedno je da se Asim toliko mučio i da je otišao iz života, jer je on oličavao život u najboljem smislu te riječi.
Čudno je reći da govorim(o) o Asimu u prošlom vremenu.
On je otišao,ali njegov neizbrisivi trag je ostao među Mesihovićima,Dizdarevićima,Mujkićima,Kapetanovićima,Ključaninima,Maksićima,Fazlićima,Hodžićima i drugim časnim ljudima…
Zamišljam da rah.Asim Mesihović lebdi iznad nas,iznad Vitine i da u isto vrijeme svijetli kao krijesnica i kao putokaz svojoj Nadi,Amiru,Azri i Anidi,svojoj braći Aliji i Asafu,svojim sestrama Asifi i Atiji,a da ga čeka prelijepa sestra Azra…
Neka ove riječi budu „nešto protiv zaborava“.
Kemal Mahić