Ne, nije šešeljevcima bio naročit problem ubiti čovjeka, pogotovo ako je taj čovjek Srbin i ne odriče se ljudskosti; pogotovo ako mu je bitnije biti čovjek nego Srbin.
Piše: Dragan Bursać
Nije ovo priča o Vojislavu Šešelju. Ne zaslužuje on bilo kakvu ljudsku priču.
Ovo je priča o Đoki Stevanoviću, Srbinu iz okoline Brčkog. Iz Gornjih Dubravica.
Ovo je priča o čovjeku, ljudstvu, zločinu nad ljudima.
O zločinu za koji niko nikada nije odgovarao.
Moralni princip jači od smrti
Đoko se početkom rata 1992. vratio iz Slovenije u svoju nedovršenu kuću u Gornjim Dubravicama. Bio je dobar čovjek. Lokalni SDS zamolio ga je da bude na čelu partije u selu. Dok se situacija “ne smiri”.
Stevanović nije čekao da se situacija “smiri”. Išao je sam od sela do sela, od većinski bošnjačkih Šatrovića do hrvatskih Donjih Dubravica i u razgovoru sa lokalnim stanovništvom pokušavao da miri ljude i spašava što se spasiti može.
Ali, psi rata bili su moćniji. Krajem aprila i početkom maja, prije tačno 26 godina, srpske paravojne formacije spalile su mostove u Brčkom i formirale logor Luka.
I tu počinje priča. Bošnjaci i Hrvati na teritoriji Brčkog ostali su u četničkom obruču. A ostati u četničkom obruču značilo je sigurnu smrt. Smail Ribić, sekretar Stranke demokratske akcije Opštine Brčko, koji je u tom trenutku bio u Šatrovićima, zamolio je Stevanovića da ga prebaci preko granice ne bi li se dočepao slobodne teritorije, a onda nekako pokušao da dođe do porodice u Njemačkoj.
Đoko je pristao. Ribić mu nije bio prijatelj nego poznanik. Ali, kada ste čovjek, onda osjećate ljudsku dužnost da pomognete čovjeku. I budete uz njega. Do kraja.
U vrelom posavskom vazduhu sa početka maja 1992. mogla se osjetiti smrt. Punktu koji su držali šešeljevci prišao je automobil sa dvojicom ljudi. Đoko i Smail. Znojavi dlanovi, sparan dan, olovno nebo i neke ptice. Legitimisanje je bilo samo uvertira u ono što je slijedilo.
Koliko košta srBstvo?
Šešeljevcima je samo bilo čudno što se jedan Srbin vozi sa “balijom” u istom automobilu. Još kad su saznali da je riječ o Stevanoviću, istom onom koji je umjesto noža zadužio dobru volju, pa miri ljude u selima, a da pomaže jednom “baliji” iz SDA, presuda je bila gotovo ispisana u memljivoj izmaglici ponad Brčkog.
Obojica su odvedena u policijsku stanicu i onda je počela golgota. Đoko i Smail su posađeni na dvije stolice, okrenuti leđima jedan od drugog i zavezani istim lisicama. Od Đoke je traženo, gotovo biblijski, da se “odrekne” Smaila i zauzvrat će biti oslobođen. Valjda se tako kupovalo srBstvo. Ne, Stevanović je doveo čovjeka. Sa čovjekom će izaći ili na slobodu ili ući u vječni život.
Smail i Đoko su onako ruku pod ruku do besvijesti prebijani, na kap vode održavani u životu da bi tortura mogla da se nastavi. A nastavljala se i trajala dva dana u lokalnoj policijskoj stanici.
I mogli su ih tući do Sudnjeg dana; ljudskost se nije dala istjerati.
“Ko te j..e kad nećeš?”, bile su riječi policajca, koji ih šalje dalje.
Tako svezane, izubijane i ponižene sproveli su u zloglasni logor Luka.
A to je značilo smrt. I smrt je stigla. U vidu Šešeljevih ubica.
Šutnja kao cijena herojstva u srpskom narodu
Novinar Amer Tikveša mnogo godina kasnije razgovarao je sa Edhemom Ribićem, jednim od rijetkih svjedoka Đokinog ubistva koji je bio spreman svjedočiti:
“Jedno poslijepodne došli su ljudi koji su se predstavili kao pripadnici Šešeljeve stranke. Psovali su Đoki srpsku majku i ubili su ga pištoljem ispred nas, pucali su mu u čelo, da bi se isti ti ljudi poslije ponoći vratili i ubili Smaila.”
Tako su to radili Šešeljevi ađutanti. Mjerne jedinice srBstva. Nije bio problem ubiti čovjeka. Ne, nije šešeljevcima bio naročit problem ubiti čovjeka, pogotovo ako je taj čovjek Srbin i ne odriče se ljudskosti. Pogotovo ako mu je bitnije biti čovjek nego Srbin. A takav je Đoko bio. Ogledni primjer za odstrel.
Iza sebe je Stevanović ostavio dvoje djece, ženu, oca, majku, rodbinu i izabrao smrt sa Smailom, čovjekom.
Logor Luka progutao je tijela približno 400 ljudi. Nesrba i jednog Đoku Stevanovića. Đokina majka je sve vrijeme govorila da je ponosna na sina, da bi se samo sažalila nad ubicama uz poruku da će ih Bog kazniti, ali da se kazna ne prenosi na djecu im.
Đokina familija je danas zaboravljena i od Boga i od naroda i od SDS-a i od SDA. Bog visoko, a SDS i SDA imaju prečeg posla. Za razliku od Smaila i Đoke, umjesto da mire, oni zavađaju narod i kao da priželjkuju 1992. godinu.
A Za Đoku se ne zna! Kao što su mu i ubice nepoznate.
O Stevanoviću nema igranog filma, djeca o njemu ne uče kao o heroju naroda srpskog. Jer, to ne biva u entitetu gdje se slave ratni zločini. Nema ni primisli da se nagradi i nahrani ljudskost.
A Šešelj i šešeljevci? Jednako kao što je Šešelj danas slobodan čovjek i nezakoniti skupštinski poslanik u Srbiji, jednako kao što nikada nije odgovarao za zločine u Bosni i Hercegovini, eto tako ni njegovi psi rata nisu odgovarali za logor Luka, za stotine ubijenih samo na jednom mjestu, pa, na koncu, i za junaka naše priče, koji je zbog date riječi otišao u smrt sa Smailom Ribićem.
Srpska reality zvijezda zla
Šešelj i njegovo krvavo naslijeđe bili su priča za uveseljavanje bolesne i dijabolične svjetine, gladne smrti. Šešelj, na pola puta između populiste i sadiste i dan-danas, doduše, u kapacitetu rijaliti zvijezde, uveseljava narodne mase, potpuno nesvjesne zla koje se širi oko tog čovjeka.
Ali, nije to ono najperverznije.
Presuđeni ratni zločinac, koji je ovih dana dobio kaznu od deset godina robije za podstrekavanje na zločine u Hrtkovcima i koji nikada nije odgovarao za gore pobrojana zla, e taj čovjek u slobodno vrijeme drži predavanja studentima banjalučkog Pravnog fakulteta, koji idu organizovano, o trošku entiteta, u posjetu zločincu.
Tako, umjesto da se napravi ekskurzija i posjeti grob Đoke Stevanovića, čovjeka koji je stao ispred Šešeljevih hordi da bi zaštitio brata svog, koji se samo drugačije zove, umjesto da studenti odaju počast čovjeku mira klanjaju se i dan-danas monstrumu rata.