U narodnim predajama u Hercegovini jedino je preko pet stoljeća ostao i traje herceg Stjepan. Jedino njega nije,kao sve druge hercegovačke vladare, prekrio veo zaborava, zasigurno zbog njegove čudesne i velike ljubavi prema jednoj strankinji. O toj ljubavi pisali su mnogi, sa više ili manje uspjeha, rijetko na osnovu pouzdanih povjesnih izvora . Moguće je da se u narodnim predajama prvom Hercegovcu pripisuje i ono što je pripadalo drugim velikašima.
Ljubuški je dobio ime po ljubi, ljubuši, hercegovoj milosnici, prelijepoj Talijanki, koju je sudba donijela u zavičaj kršnog Hercegovca. Pri Hercegu je bilo sve: pamet, fizička ljepota, vlast, novac, bogatstvo, pravičnost.
To je,bez sumnje,bio čovjek posebnog kova,> čedo svoga vremena >,veliki ratnik i političar, ali izrazito slab na žene. Herceg se uspješno nosio sa lukavim Dubrovčanima, osionom bosanskom vlastelom, agresivnim i moćnim Osmanlijama, ali ne i sa pripadnicama ljepšeg pola. Neko je rekao da svaki čovjek najviše voli dvije zemlje,svoju i Italiju. To se može u potpunosti potvrditi i u životu Hercegovom. Strastveno je volio Italijanku, iz Italije su mu stizali pribori za jelo i drugi predmeti izuzetne izrade i ljepote,čak i srebrne orgulje koje je tada malo ko imao od evropskih vladara.
U zemlju Hercegovu su često dolazili talijanski trgovci,posebno Mlečani i Fiorentinci.S tim trgovcima došla je i jedna prekrasna Fiorentinka koju Herceg,pored zakonite žene Jelene,uze sebi za ljubu.Da bi se s njom mogao neometano sastajati,podiže joj grad daleko od Blagaja i dvorske kamarile ,na brdu Butorovica,kojem narod dade ime po njegovoj ljubuši.
O toj prelijepoj ženi,ne zna se mnogo.Zna se da je zavadila Hercega sa sinom Vladislavom i ženom Jelenom,da je bila uzrok rata sa Dubrovnikom i da ju je Herceg volio i štitio sve do njene smrti.Ne zna se njeno pravo ime,niti pravo porijeklo.Po jednima ime joj je bilo Jelisaveta,po drugim Elizabeta,Cecilija,po narodnoj predaji,Libuša,Ljubuša,Ljuba.Svi su je prisvajali sebi,svom narodu ili svom kraju,od ozbiljnih povjesničara do seoskih pripovjedača.Kažu da je došla iz Firence,ali ima pisaca koji tvrde da je bila Mlečanka.Susrela se sa Hercegom 1448.godine ili malo ranije,rodila mu je dva sina.Umrla je na porođaju u nepoznatom mjestu 1459.godine i za grob joj se ne zna,kao ni za Hercegov.
Herceg i njegova Ljubuša, < lijepa licem i obrazom,no hrđava glasa,nevaljalica i raskalašena >, bili su stoljećima predmet živog interesa povjesničara i pisaca.
Svi se slažu da je Talijanka je bila < femme de bonne composition >, < una donna fiorentina di bella forma,ma molto graziosa e lasciva >,a razilaze se u svemu ostalom.Ta razilaženja Poparić prikazuje ovako:
…> Njeki vele da to bijaše propala jedna žena; drugi, da bijaše žena jednog trgovca fiorentinskoga,koji je trgovao u onih krajevih,liepa nad svimi drugimi,uglađena i obdarena velikom duhovitošću,pa da se silno dojmila Hercega,koji bijaše lako zaljubive naravi,te dok je na nju oko bacio,u isti čas je zaboravio i ljubav i dužnosti prema svojoj ženi ; drugi opet da bijaše Mletčanka, i baš vjerenica Hercegova sina Vladislava.Dubrovački pisci također su nesuglasni : jedni tvrde da je Herceg ugrabio vjerenicu svome sinu,i to upravo na dan svatbe;drugi ponavljaju u glavnom što kazaše grčki pisci,drže ju za Fiorentinku,te dodaju, da kada Hercegova žena nije mogla dalje da trpi toliku uvredu,da je pobjegla tajno sa sinom Vladislavom;drugi opet dodaje,da je Vladislav javno u dubrovačkom Vieću pripovjedio,kako mu je otac oteo vjerenicu >…
U jednoj izuzetno rijetkoj knjizi,tiskanoj u Firenci 1551.godine samo u nekoliko primjeraka (jedan se nalazi u u c.kr. dvorskoj knjižnici u Beču ),u vijestima o padu Hercegovine,stoji :..
> Kad je vojvoda bio već u godinama ,ne obazirući se baš osobito na sina,a jošte manje na nevjestu,uzme za priložnicu bludnicu jednu i dovede je u dvore.Doznavši to sin i nevjesta potuže se na to ocu,ali se on,koji je bio obikao raditi sve po svojoj glavi,ne obazre na njihove riječi,nego je radio sve to gore…>
Palavestra je zabilježio jednu jezgrovitu narodnu predaju od hercegovačkog kazivača Mate Miškovića – Miška iz sela Duži kod Neuma (1889 ) : > Herceg Stjepan htio je da ženi sina,pa mu poš'o po nevjestu.Naš'o je tamo neđe.Te kad su se vraćali kući svatovi,u Imotskom prvi put vidio snahu,tamo konake činili.Pa budi na konaku u Ljubuškom,tu je oteo od sina,ne dao je sinu,pa se mjesto prozvalo Ljubuški.Bio opak,ne dao je sinu…>.
Otmicu < ljube mlade > Gundulić navodi u osmom pjevanju <Osmana>:
…<Prvi poče ko njekada
od hercega od Stjepana
ugrabi se ljuba mlada
ka mu sinu bješe dana>….
U pripovjetci <Parapko> Sijarić majstorski izražava ogorčenje i bijes nesuđenog mladoženje :
<… Otac moj Stjepan i majka moja Libuša čekali su snahu…>…>A kada je vidio koliko je lijepa,i da žensko stvorenje ljepše od nje nikad zemljom Humskom nije hodilo,on je-taj moj otac,herceg od svetog Save,imenom Stjepan,promijenio u glavi pamet,a u srcu osjećaj,i moju je nevjestu,a svoju snahu,uzeo da ljubi i grli kao što se ljubi i grli ljubavnica…>
. Pjesnik Jusuf Tanović u < Tanahnoj Latinki > duboko zadire u intimu mlade Firentinke i Hercega u poznim godinama.Mladi herceg ,sin Hercegov,doveo je < mladu > iz Mletaka i nije očekivao da će se ona toliko dopasti njegovom ocu,kao i nesuđeni svekar njoj Kad je to spoznao,jedino mu je preostalo da pobjegne sa dvora i da zatraži pomoć sultana :
<Našao ju herceg u zlatu i svili,
U palači krupnoj u duždevom gradu,
Gdje se tiho more dokrada i mili,
I gondole njišu u sjeni i hladu.
Poveo je sobom preko sinjeg mora,
I prič'o joj mnogo o kamenu sivom,
O brdima golim kod njegova dvora,
O hercegu starom.veselom i živom.
Dočeko ih starac raskriljenih ruku
I privuk'o sebi nevjestu,pa sina.
Što osjeti,starče,strast i kakvu muku?
Zar sramotno hoćeš ženu tvog domina?
U očima njenim plamsala požuda
I svekru se nekud osjetila blizu.
<Šta je meni tužnoj,jesam li ja luda?
I ja da sam zrno u sramotnom nizu>.
Kad to spozn'o herceg pobježe iz dvora,
I namoli pašu silnoga sultana,
Da podigne vojsku preko onih gora,
Gdje je žena sina,očeva-dragana.
Osim izuzetne ljepote,narodna predaja ističe i druge osobine ličnosti nesuđene snahe Hercegove.Imala je potpunu vlast i nad sinom Hercegovim i tražila je od njega da sagradi novi grad,ali se odustalo od toga kad se narod pobunio:
< Bio nekakav latinski car, pa imao veoma lijepu kćer,o kojoj se pričalo na sve strane.Čuje za nju i sin Hercega Stjepana i ode da je vidi.Kad se vratio,odmah reče ocu da je prosi,on hoće ili samo nju ili nikoju drugu.Odvraćao ga otac i govorio mu ,da mu dvoje nije drago u nje :jedno što je Latinka,a drugo što je tako odveć lijepa.Bolje i slijepa,nego odveć lijepa.Nije sin šćeo ni da čuje o kojoj drugoj i otac ne imade kud,nego popusti.
Pošto je došla snaha u Hercegovu zemlju,pazio je starac što je ljepše mogao za hator sina.A ona bila neka silna i ponosita i sve mislila ,što god se njoj na volju ne učini,da je to što se mora,a ne što se hoće.Pa nije htjela da zarezuje ni starog Hercega, ni ikoga drugog.
A domaćin joj puštao sve na volju pileći samo u nju i umiljavajući joj se.Kud god je išla,vodila je sa sobom hrtove i nosila jednu pletenu kandžiju,pa je putem,gdje god je koga sretala,psovala i bila,ako je gonio od sebe nasrtljivu paščad.Još je bila pogane ćudi i nije mogla nigdje da čuje ,kako plače malo dijete,nego je odmah tu zvala dželate,da dijete uhvate i ubiju.
Dodijao zulum narodu i on se jednoga dana diže starom hercegu,da mu se potuži.Začudi se starac kad ču tolike tužioce i bi mu veoma žao na svoju snahu.Zovnu je i reče joj da to ne valja i da to više nikad ne radi.A ona,brza na jeziku,odgovori Hercegu:>Hoću,tako mi je volja!>.Razljuti se on na to i udari joj sile po obrazu i istjera je iz sobe.Kad ona dođe svom domaćinu sva zaplakana,upita je on,što joj je bilo,a ona reče da je Herceg htjeo da je osramoti pa se ona nije dala i on je stoga udario.Planu joj domaćin i ode odmah iz kuće,da kupi vojsku protiv oca.Na jednoj strani brda poče graditi grad protiv očeva grada,a kad mu narod i Herceg ne dadoše,on se odmah diže u Tursku da otuda dovede pomoć i potjera oca… <
Narodna priča se završava tužno.Herceg,nekada silni vladar i ratnik,mudri političar,neodoljivi zavodnik,gubi bitke sa snahom,sinom i lukavim Dubrovčanima koji mu oteše silno blago..
.> Zaplaka Herceg kad viđe toliku prevaru,pa uzdahnu: Snaha mi uze sina,a zlato prijatelji.I ne gledajući više nikoga skoči u more >
Da se narodna predaja i historiografija čestu nađu na zajedničkom kolosjeku ,potvrdio je poznati povjesničar Ćirković. Predano tragajući za svakim dokumentom koji bi mogao biti u vezi sa Hercegom, našao je rukopis hronike Talijana Brolja da Lavelo . Brolja,ratnik i pustolov, savremenik zbivanja, u hronici je naveo niz detalja iz burnog perioda hercegovačke i dubrovačke prošlosti 1451. i 1452. godine. Upravo u vrijeme događanja te čudesne ljubavi i početka rata Brolja je kao vojnik bio u službi Dubrovnika skoro godinu dana u Stonu ili na bojištu, povremeno i u dolini Neretve uz Hercegova sina Vladislava. Tek krajem juna 1452.godine Brolja je napustio naše krajeve i krenuo u Sijenu.
Talijanski hroničar živo i neposredno iznosi ljubavnu priču. Ona se,po tvrđenju učenog Ćirkovića, lijepo uklapa u sliku realnih zbivanja.
Jedna mlada lijepa Sijenjanka, rđavog vladanja, odbjegla je sa nekim svojim sugrađaninom u Firencu. Tamo su se nastanili u gostionici koju je držala neka gospođa Mea. Mladić se,kad mu je ponestalo para, vratio u svoj grad, a ljepotica je ostala kod krčmarice. Gazdarica ju je rado zadržala jer je sticala prihode podvodeći je < dostojnim ljudima koji su imali da potroše <, kako kaže Brolja. Dok su tako išli poslovi preduzimljive gazdarice, stigla su u Firencu dvojica poslanika vojvode Stjepana iz Bosne zvanog Herceg (< del duca Stefano di Bossina nominato Erzego >), da prodaju neko srebro i kupe zlatom vezene tkanine, velur i druge stvari. Gazdarici se učinilo da su to ljudi koji umiju da troše, pa je djevojku udesila da izgleda < kao boginja >, pustila glas da je to kći jednog vlastelina, koja se kod nje tajno sklonila, i upoznala je sa poslanicima radi poznate svrhe. Bosancima se djevojka, kad su je vidjeli, učinila čudesna ,t e su došli na misao da je nekako dobiju i odvedu sinu Hercegovom, da bi od njega dobili nagradu. Poveli su pregovore sa gospođom Meom, koja je izjavila da bi joj bilo vrlo drago da njena štićenica nekuda ode kako bi izbjegla opasnost od svojih, koji su velika gospoda. Ipak nije mogla da odgovori prije nego što čuje mišljenje same djevojke. Kako je gazdarica želila da zna šta će biti sa djevojkom, poslanici su je potpuno posvetili u svoj plan. Mea je potom ubijedila djevojku da pođe i sporazumjela se sa poslanicima da dobije 25 dukata, pa da pusti da odvedu njenu štićenicu u Bosnu.
U Bosni je,međutim , čim su stigli poslanici sa lijepom Sijenjankom, došlo do zapleta, koji poslanici nisu predvidjeli upuštajući se u avanturu. Čim je, naime herceg Stefan vidio djevojku, bio je toliko očaran njome da nije pristao da je sin uzme i zadržao je za sebe. Sin, kome se djevojka takođe veoma dopala, jako se razljutio na oca, pa je među njima došlo do teških riječi. Otac se toliko zaljubio da je to bila sramota, kaže Brolja, i , iz ljubomore, bacio sina u zatvor i držao ga nekoliko dana dok ga vlastela nije izmolila i oslobodila. I žena hercegova, vlastelinka sa kojom je imao dva sina, bila je nezadovoljna, ali dok je Vladislav bio obuzet strašću prema djevojci, žena je još više bila puna gnjeva prema njoj.
Po pojedinostima iz hronike učeni Ćirković zaključuje da se lijepa Talijanka pojavila na dvoru hercegovom svakako 1448.godine, ako ne i nešto ranije kada su bile jake veze Hercegove sa Italijom, posebno Firencom. Herceg ju je držao u poštovanju, bogato odjevenu i tražio da joj se ukazuju počasti.
Za mladu Firentinku poznati češki muzikolog Ludvik Kuba veli da je bila < lahka, raskošna ljepotica <, <svećenica ljubavi > . Jednom su je mletački trgovci poveli sa sobom radi svoje zabave kad su krenuli uz Neretvu do Hercegove zemlje.Kuba dalje priča: > Herceg je odavno slušao o čarima i duhovitosti firentinske dame,pa je zatražio da mu je pokažu.Uvjerio se u osnovanost priče i zadržao ju je za sebe.Skupo ga je koštala.Njegova supruga,zajedno sa sinom,od stida je tajno pobjegla u Dubrovnik,a Herceg je tražio od Dubrovnika da mu je vrate.Kad ga nisu poslušali,krenuo je protiv njih,na šta je sin krenuo protiv oca.Dvije godine trajali su sukobi.Herceg je toliko pustošio dubrovačko područje da su Dubrovčani raspisali nagradu od 15.000 dukata za onoga ko bi mu skinuo glavu <.
Kuba navodi da je Herceg s najvećom ljubaznošću odbio zahtjev posebnog papinog zaslanika da ostavi Fiorentinku.
Svaki Hercegov grad imao je posebno značenje,a po tom i naziv. U Blagaju je bio dvor u kome se čuvalo blago ,iz Sokola je Herceg volio ići u lov ili ga je grad svojim položajem potsjećao na gordog sokola, u Ključu su, vjerovatno, bili pohranjeni ključevi hercegovih gradova ili je u blizini grada tekla “voda koja ključa”. U Ljubuškom je živjela njegova ljubuša za koju je sagradio zamak na Butorovici sa divnim vidikom na veliku, gustu šumu i razlivenu rijeku ponornicu.
Halid Sadiković
ljubusaci.com, 14.12.2008