Mehmed-beg Ljubušak je bio gradonačelnik Sarajeva za osmanske uprave , od jula 1877. do marta 1878. godine , prije Ragiba ef. Čurčića i poslije Mehmed-bega Ćemerlića i za austrougarske , od marta 1893. do aprila 1899. godine , poslije Mustajbega Fadilpašića . * To je jedini slučaj u povijesti Šehera da je neko bio dva puta gradonačelnik i to u dvije države , prvoj na vlasti preko četiri stoljeća i drugoj tek oko 15 godina .
Do dolaska u Sarajevo Ljubušak je već imao petnaestogodišnje iskustvo u vođenju upravnih poslova . Od 1862. do 1865. godine bio je besplatni član kotarskog vijeća ( idare medžlisa ) u Ljubuškom i od 1865. do 1876. godine kajmekam u Stocu , Ljubuškom , Foči i Trebinju .
U jeku hercegovačkog ustanka 1876. godine Ljubušak se zahvalio na dužnosti kajmekama u Trebinju i preselio u Šeher . Poslije razvoda od prve žene iz stolačke porodice Rizvanbegovića , u Sarajevu se ponovo oženio Almas-hanumom , kćerkom Mustafa-paše Babića .
U novoj , sarajevskoj sredini brzo je stekao povjerenje vlasti i sugrađana . U aprilu 1876. godine izabran je za člana velike komisije na čelu sa carskim povjerenikom Hajdar ef. . Komisija je imala zadatak da provede velike reforme u našoj zemlji u skladu sa notom austro-ugarskog ministra grofa Andrassya . Kad se komisija raspala poslije deset mjeseci rada , Mehmed-begu je dodijeljena značajnija funkcija : 27. maja 1877. godine imenovan je za načelnika grada Sarajeva sa mjesečnom platom od 1200 groša . U oktobru 1877. godine biran je za narodnog zastupnika u prvi put sazvani Midhat-pašin parlament ( carevinsko vijeće-medžlisi mebusan ) u Carigradu gdje je ostao oko četiri mjeseca .
Po dolasku u Sarajevo u proljeće 1878. godine Porta je odbila njegov prijedlog da postane mutesarif sa rangom paše , jer ga je bosanski valija Mazhar paša samo formalno predložio za taj čin a u isti mah osumnjačio kao austrijskog čovjeka . Koji dan kasnije Ljubušak je dao ostavku na položaj gradonačelnika Šehera . ( 8 )
Za vrijeme trajanja Berlinskog kongresa ( od 13. juna do 13. jula 1878. godine ) Ljubušak je pokušao da unese života u rad Narodnog odbora . Zalagao se da se Berlinskom Kongresu uputi jedna velika adresa ( predstavka ) za široku autonomiju Bosne . To mu nije uspjelo , jer nije prošao u izboru za predsjednika Narodnog odbora zato što je Hercegovac . ( 9 )
Političke prilike u zemlji poznavao je mnogo šire i sadržajnije od svojih savremenika . Oslanjajući se na bogato iskustvo ( vojevanje na crnogorsko-hercegovačkoj granici u mladim danima , putovanja na istok i zapad , rad na pitanjima granice i pograničnih sporova u komisiji Dževdet paše , umirenje raje u hercegovačkom ustanku 1875. godine , četveromjesečni boravak u Carigradu i učešće u radu prvog turskog parlamenta , rad u komisiji Hajdar ef. ) Mehmed-beg je ukazivao na besciljnost i uzaludnost otpora austro-ugarskom zaposjednuću zemlje . ( 10 )
Takvi politički stavovi uglednog bošnjačkog prvaka izazvali su revolt u Šeheru . Kad je stanje postalo kritično , Mehmed-beg je napustio Sarajevo i sklonio se prvo u Vitinu , zatim u Makarsku , kod prijatelja braće Vuković , gdje je ostao do augusta 1878. godine . U nekim izvorima , nimalo benevolentnim prema Mehmed-begu , navodi se da je otišao u Vrgorac generalu Jovanoviću , izrazio mu svoju lojalnost i izvijestio ga da Ljubušaci neće pružiti nikakav otpor austrougarskoj vojsci . Međutim , ljubuška usmena predaja , objavljeni novinski napisi i stručni radovi o austrougarskom zauzeću ljupkog grada 2. augusta 1878. godine upće ne pominju Mehmed-bega . Ljubušaci su tako postupili i bez Mehmed-begova nagovaranja ; na vrijeme su spriječili haos koji su želili izazvati izbjeglice iz Nikšića i Korjenića i mirno predali ključeve ljupkog grada neuporedivo jačem osvajaču . ( 11 )
Nakon povratka u Sarajevo , uz preporuke i dokazanu lojalnost prema novoj vlasti , Mehmed-beg Ljubušak je do izbora za načelnika grada 1893. godine vršio značajne funkcije i dobijao visoka priznanja . U tom petnaestogodišnjem periodu u Šeheru nije mogao proći nijedan značajniji događaj , a da u njemu na neki način nije sudjelovao Ljubušak .
U prvim mjesecima uprave Monarhija je preduzela akciju da odvoji islamsku vjersku zajednicu od Carigrada . U tom cilju , poslije opsežnih priprema vojne vlasti i uz pomoć fra Grge Martića , upućena je u novembru 1878. godine jedna adresa ( predstavka , izjava ) 58 muslimanskih prvaka austrijskom caru Franji Josipu I . Među potpisnicima je bio i Mehmed-beg Ljubušak ( ” Kapudan zade Muhamed Muhibi ” ) .
Za gradskog vjećnika izabran je 7. decembra 1878. godine s godišnjom platom od 1200 forinti .
U prvoj polovici decembra 1878. godine bila je u Pešti , prva po redu , poklonstvena deputacija iz Bosne da se zahvali Franji Josipu I na okupaciji . Sačinjavali su je posebno odabrani pretstavnici svih vjera , a jedan od predvodnika bio je Mehmed-beg Ljubušak .
Na proslavi srebrenog pira carice i cara u Beču 1879. godine među brojnim odaslanicima bio je i Mehmed-beg Ljubušak . Tom prilikom upoznao se sa biskupom Josipom Jurajem Štrosmajerom s kojim je ostao prijatelj do kraja života . Te godine , 11. augusta , izabran je za počasnog ( začasnog ) vladinog savjetnika i na tom položaju je ostao sve do 1893. godine . U prvim izborima za gradsko vijeće 1884. godine i kasnije biran je za gradskog vjećnika , odnosno zastupnika .
U toku 1880. godine zalagao se da se što prije dogradi željeznička pruga od Zenice do Sarajeva . Naime , brodska pruga koju je 1879. godine izgradila vojska dovedena je samo do Zenice . Željeznička veza sa Brodom bila je , po Ljubušakovoj ocjeni , presudna za razvoj trgovine i obrta u Šeheru . Pruga je izgrađena do 1882. godine , a sjedište uprave željeznice preneseno je iz Dervente u Sarajevo 1884. godine .
U decembru 1881. godine zemaljska vlada je poslala Ljubušaka u buntovnu Hercegovinu da umiri muslimane i odvrati ih od iseljavanju u Tursku , koje je tih godina bilo nepovoljno za režim . Poslije boravka u najnemirnijim mjestima , Mostaru i Nevesinju , Ljubušak je izvijestio vladu o uzrocima nemira naroda i motivima mogućeg masovnijeg iseljavanja muslimana .
Carskom odlukom od 24. augusta 1883. godine dobio je pravo na plemićku titulu s dodatkom ” od Vitine ” umjesto austrijske plemićke titule grofa koju je tražio tri godine ranije u molbi od 29. augusta 1880. godine .
Biran je za člana raznih vladinih komisija ( komisija za provođenje zakona i naredaba 16. januara 1883. , komisija za zemaljska vakufska pitanja 29. marta 1883. , komisija za jezik 1883. godine , komisija za izdavanje tapija na šumska zemljišta 31. maja 1884. , komisija za udžbenik istorije za osnovne škole 1893. ) i odbora ( utemeljiteljski odbor za otvorenje sarajevske Prve gimnazije novembar 1879. , odbor društva za potpomaganje ranjenih vojnika , vojničkih udovica i siročadi juni 1882. , potpredsjednik stalnog odbora Muzejskog društva decembar 1885. , član komisije za pregled rukopisa Treće i Četvrte čitanke za osnovne škole 1886. , član stalnog odbora čitaoničkog društva oktobar 1888. , član sarajevskog školskog odbora-medžlisi mearifa 1890. godine ) . ( 12-16 )
Malo je poznato da je Ljubušak u toku 1879. i 1880. godine , kao osoba od posebnog povjerenja , sudjelovao u opsežnom vladinom istraživanju autentičnog bosanskog grba i zastave . ( 17 )
Na podsticaj zemaljske vlade , bogatih trgovaca i posjednika u Sarajevu je u aprilu 1888. godine osnovana prva dionička banka . Jedan od osnivača bio je Ljubušak . ( 18 )
Ljubušak je bio član komisije za sakupljanje narodnog poetskog blaga Bošnjaka na čelu sa Kostom Hermanom . Nema sumnje da je kao ljubitelj narodne tradicije i sam kazivač junačkih pjesama mnogo pomogao Hermanu oko uređivanja njegove zbirke narodnih pjesama Bošnjaka objavljene 1888. i 1889. godine .*
Kad je 1889. godine pokrenut i danas divljenja vrijedan ” Glasnik zemaljskog muzeja ” , na poziv urednika Koste Hermana na stručnu saradnju i popularizaciju časopisa u narodu , Ljubušak se odazvao jednim skromnim prilogom , želeći da bude jedan od prvih saradnika . ( 19 )
U subotu , prvog augusta 1891. godine otvorena je pruga Sarajevo-Konjic i tako predana željezničkom prometu neposredna veza od Bosanskog Broda do mora . U prvoj zvaničnoj vožnji prugom ” priko Ivana “, za Hercegovce od životnog značaja , pored vladinih prestavnika i urednika političkih listova , sudjelovao je i Ljubušak . ( 20 )
Mehmed-beg Ljubušak je odlikovan u aprilu 1879. godine ordenom krune trećeg razreda , a krajem 1892. godine komturnim nišanom reda Franje Josipa I .
U decembru 1892. godine otputovao je u Beč u jednoj deputaciji zajedno sa direktorom šerijatske sudačke škole i drugim uglednicima da se zahvali Caru na osnivanju šerijatske sudačke škole u Sarajevu iz koje su te godine izišli prvi apsolventi . Tada se Ljubušak u posebnoj ličnoj audijenciji zahvalio Caru i Kralju na dodijeljenom ordenu . O tome ” Bošnjak ” u januaru 1893. godine prenosi iz bečkog lista ” Die Presse ” :
” Među ličnostima , koje su danas ( dne 30. pr. mj. ) primljeni na audijenciju od Njegova Veličanstva cara i kralja , nalazio se također predstavnik jedne od najstarijih plemićkih porodica iz Bosne i Hercegovine , Mehmed-beg Kapetanović . Isti je savjetnik bosanske vlade u Sarajevu , te je došao u Beč , da se Njegovom Veličanstvu u posebnoj audijenciji zahvali za podjeljenje komturnog nišana reda Franje Josipa ” . U dužem razgovoru , na jednu primjedbu cara i kralja , Ljubušak je rekao ; ” Otkada smo pod vladom Vašeg Veličanstva , pišemo knjige . Prije smo se mi Bošnjaci međusobno borili i krv prolijevali “. ( 21 , 22 )
U periodu od 1879. do 1893. godine Ljubušak je objavio više polemičkih članaka o agrarnim odnosima u nas (1879. godine ) , ” Risalei ahlak ” ( ” Pouka o lijepom i ružnom ponašanju ” (1883 ) , ” Šta misle muhamedanci u Bosni ” ( 1886 ) , zatim matično djelo ” Narodno blago ” ( 1887. godine , latinica , 1888. godine , ćirilica) i ” Boj pod Banjomlukom 1737 ” . ( 1888. godine )
Zemaljska vlada odobrila je 1. marta 1893. godine izvršni odbor općinskog zastupstva za grad Sarajevo , a poglavar zemaljske vlade na prijedlog građanskog doglavnika , imenovao je Mehmed-bega Ljubušaka za gradonačelnika . ( 23 )
Poslije polaganja zakletve pred poglavarom zemlje baronom Appel-om i građanskim doglavnikom baronom Kutcher-om , Mehmed-beg je , pored ostalog , rekao : ” Molim da V. Pr. primi moju najdublju zahvalnost povodom mojega imenovanja načelnikom ovog grada . Uvjeravam V. Pr. u moje ime , kao i ispred gradskog zastupstva , da ćemo vazda imati na pameti boljak visoke vlade i ove gradske općine i božjom pomoću svjema silama poduprijeti tako srećno otpočeto djelo oko unapređenja našeg grada . ” ( 24 , 25 )
Mehmed-begu su stigle brojne čestitke iz svih krajeva naše zemlje . Naravno , njegovom uspjehu najviše su se radovali Ljubušaci :” Obavješćeni za vaše dostojno naimenovanje radošću čestitamo i najsrdačnije kličemo : Živio nam rođeni Ljubušak !
Općinsko zastupstvo . “
” Ushićen viješću Vašeg imenovanja čestitam najsrdačnije u ime svoje i ovdašnjeg muhamedanskog građanstva i ponosom kličem : Živio nam dični Ljubušak !
Halid ef. Sadiković , načelnik . “
” Sa velikom radošću čestitamo Vam novo imenovanje za načelništvo glavnog grada Sarajeva . Išćemo od Boga da uzmognete zadovoljiti i narod i vladu . To je za nas veliki ponos , da Vam čestitamo , kao našem pravome zemljaku i dičnom sinu naše otadžbine . Živio !
Bećir-beg Kapetanović , Ibrahim-beg Bušatlija , Hasan aga Dizdarević , Ali ef. Konjhodžić , Hasan ef. Muminagić , Jusuf aga Tančica , Salih aga Konjhodžić , Hasan ef. Bećirović , Mujaga Dizdarević , Mahmud aga Mahić , Ali ef. , imam iz Vitine , Mujaga Dizdarević ihtijar , Agan ef. Alagić , Zaim aga Hadžalić , Salih Dizdarević , Husein Dizdarević , Hafiz ef. Dizdarević , braća Mesihovići , Ahmet aga Mesihović , Ante Babić , glavar iz Vitine , Šaćir aga Dalipagić , Ali aga Bukovac . “
” Primite i od mene najsrdačniju čestitku k imenovanju za gradonačelnika glavnoga grada , a ujedno izraz moga odličnoga velepočitanja . Uz prijateljski pozdrav Vaš odani .
Vlad. tajnik i kot. predstojnik : Dr. Đuro Sladović . ” ( 26 )Ljubušak je imenovan za gradonačelnika Sarajeva i na ponovnim izborima poslije tri godine , tako da je na tom položaju bio oko šest godina
U brojnim zdravicama pred državnim zvaničnicima , znanstvenicima , stranim gostima i na svim javnim skupovima , na sijelima i pri ličnim susretima , Ljubušak nije propuštao da naglasi postignuti napredak svoje zemlje pod austro-ugarskom upravom . U jednoj zdravici je 1894. godine rekao : Grjehota je bila , da je naš za kulturu sposobni bosanski narod tako dugo sam sebi ostavljen bio , dokle nas nije , Bogu hvala , današnja uprava iz sna probudila i sretnijoj budućnosti i napretku u susret povela , što nam ulijeva tvrdu vjeru u naša srca , da ćemo se i mi vrlo brzo među napredne narode primiješati ” . ( 27 )
U maju 1894. godine Ljubušak je u znak zahvalnosti podigao spomenik poginulim seljacima iz okoline Vitine-učesnicima boja na Utvici 1832. godine koji su se borili pod voćstvom njegovog djeda Sulejman-kapetana protiv Osman-bega Manova . ( 28 )
U toku 1895. godine odlikovan je zvijezdom komturnog nišana cara i kralja Franje Josipa I .
U aprilu i maju 1896. godine zajedno sa drugim domaćim dostojanstvenicima i građanima , bio je u poklonstvenoj deputaciji caru i kralju Franji Josipu u Budimpešti . ( 29 )
U julu i augustu 1897. godine u organizaciji sarajevskog turističkog kluba posjetio je međunarodnu izložbu u Briselu na kojoj je naša zemlja doživjela uspjeh . Po povratku kući putnicima je zajednički ministar finansija Kalaj u Beču priredio svečani objed . Poslije Kalajeve zdravice , Ljubušak je rekao : ” Sa radošću opazili smo i uvjerili se svagdje da je naša domovina već mnogo poznata kao zemlja koja mari i ide za napretkom , te da je naša bosanska izložba u Bruselju ( Briselu , o. a. ) najljepša i najsjajnija tačka uopće cijele onamošnje svjetske izložbe . A sa zadovoljstvom vidjeli smo da su naši bosanski proizvodi prokrčili sebi put i u Belgiju , Francusku i Njemačku , te se ja upravo ponosim , što sam u Kolinu na Rajni vidio dobroga hercegovačkoga duhana . ” ( 30 , 31 )
U svojoj kući ( konaku ) na Mustaj-pašinu mejdanu ( i danas na uzgoru , preko puta i u neposrednoj blizini Vjećnice , bez bilo kakvog znaka da je tu živio jedan od vodećih bošnjačkih prvaka ) , Ljubušak je priređivao sijela , svečane objede ( ” fine zijafete ” ) , zakazivao sastanke komisija i prijeme u čast stranih gostiju ( političara , članova delegacija , umjetnika , znanstvenika i pisaca ) . Iz njegovog konaka ( ” gospodski udešene kuće ” kako su je zvali sarajevski novinari ) mogli su se čuti sve do zore pjesme narodnih pjevača , obično iz Hercegovine i zvuci gusala , što tada nije bilo uobičajeno u Šeheru . Ne tako rijetko poslije svečanog objeda u avliju bi se donijeli stolovi i stolice da gosti mogu uživati u muzici bosanskih svirača na šarkijama i narodnim kolima . Tako su gosti iz svih krajeva Monarhije u njegovoj kući imali priliku da vide malu sliku begovskog života i dožive pravu orijentalnu gostoljubivost . Na sijela i svečane objede ne rijetko su bili pozivani njegov brat Ibrahim-beg i amidžić Bećir-beg . ( 32-40 )
U toku dva mandata na položaju načelnika grada Sarajeva Ljubušak je bio veoma aktivan . Zna se da nikad nije mogao mirovati i da je prezirao nerad i nehaj drugih . U dugogodišnjem javnom djelovanju bez prekida pokazivala se na svakom koraku njegova neumorna težnja za radom . Njegov prijatelj Mulabdić 1902. godine piše : ” U dvadesetoj mu godini vidimo ga kao mladića u kolu staraca vijećnika , a u starim mu opet godinama vidimo ga kao najzauzetijeg radnika u najljepše muževno doba , prigeta s perom u ruci , kako na svojim papirićima prikuplja i sređuje svoje blago , svoj dugogodišnji trud . U mladosti svojoj bijaše ozbiljan starac , a u starosti mlad i krepak radnik , da i staru i mladu uzorom bude . “
Ljubušak je kao vladin savjetnik i načelnik grada Sarajeva ima prilike da u brojnim prilikama ispolji vještine izvrsnog govornika . Znao je turski , arapski i perzijski jezik , a po društvenom položaju je od evropskih jezika morao poznavati barem njemački .
Književnik Edhem Mulabdić piše : « Mehmed-beg bijaše u izražavanju svojih misli potpuno vješt i spretan u svom govoru . Njegov je obični govor bez ikakve suvišne natruhe , bez poštapalica , govorio bi polako , ali kao da iz knjige zbori « …» Pa tako on bijaše u svakoj zgodi , gdje je trebalo jednostavno ustati pa govoriti , pozdraviti koga bilo . Ovo je svojstvo rijetko u našeg muslimanskog svijeta , a to je posve razumljivo , jer u nas niti ima zdravica niti prigodnih dočeka , ni pozdrava gdje bi se čovjek uvježbao .
Osobito za načelnikovanja ispadale su mu take prilike i potrebe skoro svaki dan . Silni stranci dolažahu u šeher Sarajevo , a tu je , gdje je trebalo , Mehmed-beg svaki put osvjetlao lice i sebi i svojim sugrađanima . Mnogi je došao iz dalekog svijeta sa svojim mislima , koje ne moraju biti najljepše o nama ; ali kad je vidio i čuo Mehmed-bega , ostavio je te misli o nama u kraj , a odnio sa sobom posve druge « .
Dvije levhe koje je Mehmed-beg izradio za vrijeme mandata načelnika grada odaju vrsnog kaligrafa . Jedna se nalazi u Svrzinoj kući u Sarajevu , posvećena njegovom ličnom ljekaru dr Bajeru , druga u Begovoj džamiji .
Mulabdić veli da je velika rijetkost da ljudi poput Mehmed-bega prepisuju i precrtavaju levhe . On piše : ” Poznatu Sami-pašinu levhu « La ilahe ille-llah , Muhamedun resulul-llah « , donio je iz Carigrada sobom u vrlo malom formatu , pa je nekoliko puta povećavao i izradio pomoću mreže , kako se obično geografske karte povećavaju . Oko jedne je radio čitavu zimu , uvećao je što se dalo više , pa onaj veliki papir razastri u ćošku svom i tu se sav stopi od znoja izvodeći one šare i nakite . A kad je dogotovio , poslao je u Beč , gdje se pozlatom izradila i krasno uokvirila , pa je onda čitava družina hamala donijela s kolodvora u Begovu džamiju gdje i sad stoji na desnom duvaru kao lijepa i dostojna uspomena Mehmed-begova vlastita truda , troška i požrtvovnosti ” . Levha se nalazi na sjeverozapadnom zidu Begove džamije razmjera ( cca 3×2 m ) , urađena pozlatom po staklu , majstorskim dželi sulus stilom arapskog pisma , na crnoj podlozi . Tekst levhe u prevodu glasi :
” On je Bog , nema boga osim Njega , Muhammed je Božji poslanik “. U potpisu levhe stoji : Napisao Mehmed Muhibi godine 1313. ( 1895. / 1896. ) . ( 41 )
Franjo Ksaver Kuhač ( 1834-1911 ) , utemeljitelj hrvatske muzičke folkloristike , u kritičkom osvrtu na ” Narodno blago ” u ” Viencu ” 1887. godine kaže za Ljubušaka da je ” nadaren zdravim razumom , blage ćudi , nepristran u svom radu ,književan , i da je značajan čovjek i vriedan patriota , koji ljubi i brani svoj narod i svoju vjeru” i dalje…” da nije lizavac , niti oportunista , niti lieni i oholi turski aristokrat , kako su to njeki ljudi razglasili , već da je miran , radin , skroman a i uman patriota , koji misli da je bolje u vjerskom pogledu tolerantnim biti , nego jednu vjeroispoviest na drugu huškati i rođenu braću razdvajati , kako to drugdje biva “. ( 42 )
Za Ljubušakova mandata sagrađeni su Vijećnica ( 1892-1894 ) , Zemaljska bolnica ( 1892-1897 ) , električna centrala ( 1894-1895 ) , gradska tržnica ( 1894-1895 ) , reguliran tok Miljacke ( 1886-1897 ) , uvedeni električna rasvjeta ( 1895 ) i tramvaj na električni pogon ( 1895 ) itd. Pored složenih poslova u gradskoj upravi , Ljubušak je uspio u tom periodu objaviti ” Budućnost ili napredak muhamedovaca u Bosni i Hercegovini ( 1893 ) , ” Avdiju ” ( 1894 ) , ” Istočno blago “-Svezak I ( 1896 ) i ” Istočno blago “-Svezak II ( 1897 ) .
U julu 1898. godine pretrpio je moždani udar , a u aprilu 1899. godine zbog bolesti zvanično se povukao sa položaja gradonačelnika Sarajeva .* Drugi gradonačelnik Sarajeva po rođenju iz Ljubuškog bio je Džemal ( po ljubuški ” Đemo ” ) Muminagić od 1967. do 1973. godine . Rođen je 1920. godine u mahali Žabljak , od oca Atifa i majke Afetabe , iz porodice Tančica . Osnovnu školu završio je u rodnom gradu . Studij medicine prekinuo je 1941. godine i stupio u partizane . U ratu je obavljao značajne vojne i političke funkcije , od političkog komesara do general majora . Poslije demobilizacije , od 1959. do 1967. godine bio je direktor “Famosa” .
U njegovom mandatu Šeher je doživio privrednu ekspanziju , sagrađeni su ” Skenderija ” i aerodrom na Butmiru , nogometni klub ” Sarajevo “1967. godine bio je prvak Jugoslavije . Za vrijeme opsade Sarajeva dijelio je ratne strahote sa svojim sugrađanima . Umro je u Sarajevu 2003. godine .* Kosta Herman je uvrstio u svoju knjigu nekoliko narodnih pjesama iz rukopisne zbirke Mehmed-bega Ljubušaka i njegova sina Riza-bega . Jedna od njih , ” Lejla Blaževića “, potiče iz Ljubuškog .HALID SADIKOVIĆ