Pamtim kvartove svoga grada.Svaki za sebe je bio karakteristican,obiljezen pecatom proslosti,navikama i ljudima koji su voljeli i ostajali tamo gdje su rodjeni,tu u mahalama,tom nizu,kratkih uzanih isprepletenih,kaldrmisanih ulicica.
Ko nije poznavao mahalu,tesko bi pronalazio izlaz.Vrtio bi se u krug i opet bi dolazio na isto.
Vrtio bi se u krug i opet bi dolazio na isto.Drvene ograde,nakrivljene zubom vremena,vise su propustale nego branile prolaz kroz dvorista u kojima su zbijene jedna uz drugu,cucale kuce koje kao da je jedna te ista ruka pravila.Kucni brojevi nisu postojali.Raspoznavale su se po nadimku ukucana,a postar bi ionako malo poste,ostavljao u zajednicku kutiju usred mahale.
U proljece,kao i s jeseni,kuce bi se naveliko spremale.Prala bi se prostirka,ograde bi se danima sarenile,a miris kreca bi se sirio okolinom.Svi zajedno i svi u isto vrijeme.
U dvoristima bi se pila svakodnevna kahva,svracale bi komsije,kao da se bogzna otkad nisu vidjele.Kao umorni,od dugog hodanja s rukama na ledjima,muskarci bi setali jednim te istim sokakom,prenopsili i ponavljali vijesti i novosti po nekoliko puta u toku dana.
I opet bi,kao svi,bili iznenadjeni i vazni zato sto je vijest upravo prvo do njih dosla.A onda opet razlog za kahvu,bezbroj nejednakih fildzana sa znakom mjeseca i zvijezde-dobrodoslica.
U sumrak,kuce se nisu nikada zakljucavale,palile bi se petrolejke i,kroz male duguljaste prozore s veselim zavjesama,sve je zracilo mirom i zadovoljstvom.I srecom sto se zivi,sto se dijeli,postuje i dariva.
Tada bi u predvecerja zapocinjala nasa igra.Poznavali smo svaku polomljenu ogradu,tajne prolaze precicom,nadimke i vrste pasa,sva skrovista.U mahali,nikada nismo bili otjerani.Ona je svojim posebnim svijetom i navikama pripadala i nama.Na otvorenim prozorima hladili bi se veliki crni kruhovi napukle kore.Svaka mahala imala je i svoju dzamiju,zelene munare,dvorisne cesme,a na drvenim klupama selamili su se muskarci,pripremali se za molitvu.
Stojeci po strani,gledala bi tanane figure zena obucenih u dimije i pokrivene zarom.Smjernog pogleda pristizale su sokacima pred dzamiju.U tisini bi zauzimale mjesto u odvojenim prostorijama i predavale se ucenju i klanjanju.Trenutak bi postajao vjecnost,ljepota zivljenja,vjera,nesluceni mir.
A kada bi dosli dana Ramazana,sve bi poprimilo svecano ruho.Okolinom bi se razlijegali povici i prva javljanja da su upaljeni kandilji na obliznjoj dzamiji.Kandilji su svijetlili kao znakovi vjecne slobode,vjecnog mira i postovanja svoje i tudje vjere.A onda bi zapocele vecere koje bi se tokom dana strpljivo i dugo pripremale.Uz bajram,bi pocinjala darivanja,prastanja,osjetilo bi se zadovoljstvo zbog nove obuce i odjece,zajednickih iftara i vecera,a djeca bi dobivala sitne novcice.
Sjecam se da nigdje kao tamo,i kao nekada,nism osjecala hod tog nevidljivog zivota i zvukova u tople ljetne veceri.Kako su smo neodoljivo mirisale procvale lipe.Kako su se naglo budila proljeca s bijelim beharom.I lavez pasa i uski sokaci,polomljene ograde,bose noge u rosnoj travi,gdje smo tada i tako mlade trazile djetelinu sa cetiri lista.Sjecam se nasih snova i mastanja,nasih pustih obecanja da cemo se jednog dana opet naci svi zajedno,na istom mjestu,u istom sokaku.I obecanja da cemo postati ono sto smo tada tako iskreni,naivno zeljeli i vjerovali.
Danas,ovdje u tudjini,zavlada ponekad osjecaj imitacije zivota,bespuca,u glavi odzvanjaju zvuci zatvaranja prozorskih kapaka,cak i na visinama sivih nebodera koji strse u tamnu noc.
A tako je malo svjetla.
I cesto naidju nesanica,zatim tesko budjenje,ukljesteni nemir,nalete strepnje i zaljenje za mahalama.Za mnogobrojnim dzamijama sa saznanjem da ih vise nema.Sravnjene rukom mrznje i zla,ugasenih svjetala kandilja.
Cinjenica je da sve to pripada proslosti,ali na nasu srecu nikada zaboravu.
Izvor:PRICE(zbirka)
Asima Smajic Simka je rodjena 1941.godine u staroj carsiji Mejdan u Banjoj Luci.Po struci je ekonomista.Godine 1992. napusta Banja Luku i odlazi u Francusku.Tu ostaje i tu i danas zivi.Objavljena djela:“Deveta zelja rijeke“,“Nemesis“,“Dunja“.