Objavljujemo poučan i dirljiv tekst koji je unuk napisao o svojoj rahmetli nani, vrijedi za sve naše nene i majke:
8 godina bez tebe.
Nisi ti bila kao ovi danas, Bog mi je dragi svjedok da nisi. Kao ovi sto puno pricaju, a nista ne kazu. Sto svemu manu nadju. Sto lazne uzore namecu. Sto se u Bozije kvartaju.
Ne, nisi ti nikad bila kao drugi. Ti si malo pricala, a puno toga si, rijetkim rijecima, govorila i jos vise, primjerima svojim, sve oko sebe poducavala. Danas, vise nego ikad, to razumijem. Danas, vise nego ikad tvoje rijeci i tvoje ime cesto spomenem, ruku na srce stavim, Fatihu ti proucim. Da ti Allah dragi dobra djela primi, ibadete da ti ukabuli, boravak u mezaru da ti olaksa, u Dzennet da te bez polaganja racuna uvede. Jer, sve ono sto sam ja, bila si ti. Sve ono sto su moja djeca danas, naucila si me ti.
Ucila si me da je iskrena vjera najvaznija na ovom svijetu. Ona vjera koja kaze da budes dobar covjek, unuk, sin, otac, brat… Vjera koja ti kaze da budes posten covjek, da postujes ljude i komsije, da se svakom s postovanjem obracas. Vjera koja ti kaze da ne lazes i ne varas, da budes vjeran, da ces za sve sto radis na kraju odgovarati, jer sve u zivotu “mozes kako hoces, ali ne mozes dokle hoces” i da zbog toga treba voditi racuna “kako ces Bogu dzevap dati”.
Ucila si me da je porodica najvaznija, da je drzim na okupu, da se pazimo i volimo, u 4 zida da svoje probleme rjesavamo. Da niko ne cuje, da niko ne zna, da usta svoja nama ne ispiraju, da ugled nas nikad ne narusavaju.
Ucila si me da je snaga duha najvaznija, da nikada ne treba odustati, da postoje teska, ali i bolja vremena, da je svaki pocetak tezak. Da trebas biti zahvalan Jedinom i na dobrom i na losem, da treba uspravno i ponosno hodati bez obzira imas li sta jesti, da “obraz ne prodas ni za kakve pare” i da je “bolje umrijeti nego ruku pruziti”. Govorila si; “Sve ce jednog dana doci na svoje mjesto, sine. Ti ces hodati uspravne glave, a oni koji su ti radili zlo ce htjeti da u zemlju propadnu”.
Ucila si me sta znaci sabur i da nakon svake patnje dodje uspjeh ako si ustrajan, da treba raditi i da je “bolje dva puta se od rada prevrnuti, nego jednom od gladi”. Da treba biti ponosan na svoje pretke, da ne treba raditi stvari zbog kojih “ne znas kako ces roditeljima na oci izaci”.
Ucila si me da ne radim nikome ono sto ne zelim da rade meni, da “gledam svoja posla”, “da ne radim stvari zbog kojih ce me savjest peci”, jer zbog savjesti ne mozemo zaspati ni sretno zivjeti (pod uslovom da savjest imamo).
Ucila si me da je nafaka propisana i da ce doci ako budem ucio, radio, vjerovao u Boga i gledao “da me ne stigne tudji hak”. Govorila si mi da je bolje da ja dijelim, nego da cekam da meni dijele. Govorila si mi da Bog daje nafaku, a ne svijet. “Ne daj Boze da ti svijet daje nafaku, sine, ne bi imao sta jesti. Da ti cijeli svijet daje, ne moze ti nadavati ako ti Bog uzme nafaku i da ti cijeli svijet uzima, ne moze ti nauzimati ako ti Bog daje nafaku. Budi, zato, zahvalan Bogu na svemu sto imas”. I u pravu si bila, hiljadu puta su mi pokusali uzeti, nisu uspjeli. Hiljadu puta nisam znao sta cu, a nafaka je dosla odakle se i ne nadam.
Ucila si me da pazim sta radim i “sta ce svijet reci”. Tesko je danas ostati “neokaljan” jer su takva vremena, pa te svako moze “oplesti” za stvari koje nemaju veze s tobom. Vremena u kojem pljuju po tebi, a da nikad nisu stali s tobom i upitali te je li ista od toga istina. Vremena kada su smutnja i laz normalne, a postenje i istina lose osobine. Ali, pokazalo mi se vise puta, da pravi ljudi prepoznaju istinu i cijene sve vrijednosti kojim si me ucila, bez obzira koliko lazi drugi sirili.
Ucila si me da budem “dzometan”, da dijelim koliko i kada mogu. Da mi vrata uvijek budu otvorena za sve koji naidju (i stvarno su tvoja vrata bila uvijek otkljucana, a ljeti sirom otvorena). Da iznesem najbolje sto imam gostima i da uzmem sebi ono sto mi ostane. Da uvijek nesto posadim svojom rukom i da imam “sta ubrati iz basce” jer “vazno je biti dobar domacin.”
Ucila si me da budem skroman, da ne diram tudje, da ne mogu “obruc na dunjaluk staviti” i da je vrjedniji tvoj “minder” od svih vila, auta, zgrada i aviona na ovom svijetu. Da pronadjem svoj mir i da u tom miru, sa svojom porodicom, uzivam u svakom trenutku bez obzira imamo li ista “na sofri” ispred sebe.
Ucila si me da “nisu sve budale jednake” i govorila; “Kada Bog zeli nekoga kazniti, prvo mu pamet oduzme”. Gledam, danas, puno onih kojima je Bog dragi pamet oduzeo, pa prave budale od sebe, a da toga nisu ni svjesni. Vjerovatno si iz tog razloga svaki dan govorila “ne daj Boze od pameti se rastati i nekome muhtac biti”.
Ucila si me da gledam svoja posla, da se ne petljam gdje mi nije mjesto, da se “klonim seljaka” jer ne razmisljam kao oni. Ucila si me i da “ima pravde, pa makar i za Kaldakom” ?, da se “klonim traca” i “bezvezne price”. Pokazala si nam kako i u 97. godini treba ostati vedrog duha, saliti se prvo na svoj, pa onda na tudji racun.
Ucila si me sve sto danas ne uce djecu, mnogo vise od svega sto sam napisao, pa sam danas ono sto jesam. I ne samo mene, ucila si sve koji su te poznavali i zeljeli cuti kad bi, veoma rijetko, progovorila. I ne zato da bi “ispala pametna” i bila popularna, nego da bi nas uputila kao sto su tebe uputili, da bi prenijela bar zrno mudrosti koje si skupljala 97 godina.
I bas zato mi nedostajes svaki dan, draga nano. Odavno me vise ne uce, ne govore mi jednostavne stvari kojim svijet, svaki dan, postaje bolji. Danas mi pricaju komplikovane price u kojim nema pouke ni mudrosti, govore da tradicionalne vrijednosti nisu dobar putokaz u danasnjem svijetu i da se prilagodim. A ja, opet, kontam i ucim svoju djecu da nam se drugacije, od onog sto si me ti ucila, ne isplati. Mozda isplati na ovom prolaznom svijetu, ali “valja Bogu dzevap dati” na onom svijetu.
Neka ti je vjecni rahmet draga moja nano i hvala ti za sve.
Napisao Ejub Kučuk (preneseno sa Facebook)