Pornopravda

vildana selimbegovic

Sveti sinod Srpske pravoslavne crkve, po nekim najavama, trebao bi se sastati vec ove sedmice sa samo jednim ciljem: okoncati pornoaferu koja potresa Crkvu ponajviše zahvaljujuci nespornom angažmanu episkopa zvornicko-tuzlanskog Vasilija Kacavende. I dok mediji s obje strane Drine nagadaju hoce li vladika u (ne)zasluženu penziju, odnosno hoce li protiv njega biti poveden crkveno-sudski postupak ili ce pak uspjeti da, zahvaljujuci svojim nesumnjivo dobrim politickim vezama, produži bolovanje “zbog zdravstvenih problema” kako bi se, kad se strasti smire, nekažnjeno povukao, ostali akteri ovog seks-skandala, iako i sami (bivši) sveštenici i kaluderi novinarima priznaju, naravno u povjerenju, kako se boje za vlastite živote. Šikaniranja, uvrede i ostale pratece aranžmane, vec uobicajene za one koji progovore o tabu-temama, vec su iskusili.

Kompletan skandal ima sve one elemente neophodne za tako popularne televizijske sapunice: seks, ucjene, mito, urote, tajne filmove koji na raznim tržištima dosežu cifre od 100.000 maraka, škakljive scene, visoke dužnosnike, gay-populaciju, uhapšene i osumnjicene… Pa ipak (još) nije rijec o sapunici, i dalje se ober javno govori o pornofilmu ciji su dijelovi nastali u vladicanskom dvoru, onom istom koji je svojedobno, ne bez ponosa, nazivan srpskim versajem. I i dalje se govori o Ðavoljem vladiki, onom istom koji je godine ratne proveo kao najbliži suborac Radovana Karadžica i Ratka Mladica, koji je blagosiljao zlocin(c)e i koji je potom godine poratne proveo šepureci se u Medureligijskom vijecu. Iz vremena te njegove mirovne misije ostala su dva nezaboravna detalja: prekršajna kazna Sarajliji koji ga je, pred Sabornom crkvom na Bašcaršiji, verbalno uvrijedio kada je došao na sjednicu MRV-a i vec pominjani vladicanski dvor, taj srpski versaj o kome je upecatljivo svjedocio Lazar Manojlovic, jedan od rijetkih koji nije pristao na dnevno-politicko pamcenje i koji se nije libio ni javno protestirati zbog Kacavendinih (ne)djela. Kolega Manojlovic je tako zaradio javne vladicine prijetnje smrcu i pozive na linc, a Kacavenda utješne rijeci svojih kolega iz MRV-a koje su mu na koncu dodijelile i Zahvalnicu za doprinos medureligijskom dijalogu.

Bilo je to vec vrijeme kada je seks-afera uveliko tresla pravoslavnu Crkvu, odnosno nakon što je Sveti sinod – kako je nedavno objelodanjeno – pogledao sporni film, a Ðavolji vladika se povukao zbog “zdravstvenih razloga”. Šuškalo se o vladicinim sklonostima i u doba kada je prijetio kolegi Manojlovicu. Bio je januar 2006. kada Manojlovic, tada clan Helsinškog odbora i borac za ljudska prava, pravednik koji je i u ratu spašavao ljude, šalje protestno pismo beogradskoj Gloriji, zamjerajuci što novinar nije vladiku priupitao za porijeklo njegovog raja iz kojeg su izvještavali. On je i tada, kao i bezbroj puta ranije, podsjetio na dijelove Kacavendine davolje biografije. Od trenutka kada je pobjegao iz Tuzle 15. maja 1992. u Bijeljinu “ostavljajuci vjernike same sebi prepuštene” da bi “odmah po dolasku u Bijeljinu, sa svojim crnomantijašima, poceo ratnohuškacki pohod, govor mržnje, prijetnje svima koji ne prihvataju njegove skute, a svuda davao blagoslov politici zla psihopate Karadžica” do rušenja 11 bošnjackih kuca u centru Bijeljine za prvi vladicanski dvor; ovaj, u kome su snimci nastali, prije rata je bio zgrada Opštinskog komiteta Saveza komunista, no vladika ga je pozlatio i u njega unio filigranski namještaj. Tako je postao srpski versaj.

Zanimljivo je da Manojlovic i tada svjedoci o sveštenicima – žrtvama Vladike Kacavende: o popu Radomiru Markovicu iz Zagona, diplomiranom pravniku, kojeg je Kacavenda zbog odbijanja poslušnosti ražalovao i poslao “30 naoružanih ratnih razbojnika da ga izbace iz kuce”. Tom prilikom ranjena je popadija i od dobijenih rana  umrla. Te, 1993. mještani pet sela blokirali su Bijeljinu tražeci od Karadžica da protjera Kacavendu. “Ali, vrana vrani oci ne vadi”, piše Manojlovic, pa “umjesto protjerivanja, Radovan Karadžic, sa svom svojom bulumentom, dolazi istog dana na veceru kod vladike.” Manojlovic svjedoci i kako vladika nije samo Bošnjake istjerivao iz kuca (za onih 11 srušenih, sud je donio odluku da SO Bijeljina isplati oštecenima dva miliona maraka s pripadajucom kamatom): vladika je “nasilno izbacio Dimitrija Colakovica, profesora i bratanca Rodoljuba Colakovica, i Boru Ðurkovica, diplomiranog pravnika, najuglednijeg predsjednika opštine u posljednjih 50 godina, jer je njihove kuce namijenio svojim crnomantijašima i osvajacima”. Vladicanski dvor u Tuzli je izdao pod zakup pa se dao u pravljenje inat-crkvi: tako Manojlovic zove crkve gdje im mjesto nije – jedna od njih je vec cuvena u dvorištu Fate Orlovic, u Konjevic-Polju. Svoje pismo u kome tvrdi da je upravo Kacavenda obešcastio i oltar i jevandelje, Lazar Manojlovic završava molbom: “Nemojte ratne zlocince proglašavati u svece”.

Hoce li Ðavoljeg vladiku, cije su nesumnjive grijehe slavili i SPC i politika ali i Medureligijsko vijece, stici makar pornopravda, kad su na njegovom primjeru ama baš sve druge zakazale? Ne bih da se igram proroka, radije cu podsjetiti na primjer koji je nedavno, posve drugim povodom, iznio bivši americki diplomata William Bill Stuebner. Inace dobar poznavalac ovih naših neprilika, govoreci o slicnostima zlocinackih mentaliteta, ispricao je pricu o Bošnjaku koji je zatocen u Haagu raširenih ruku docekao ratnog brcanskog monstruma Jelisica. I na prvo pojavljivanje pred Tribunalom ga ispratio u svom odijelu i kravati. Poucna prica je zapravo potvrda davno spoznatih istina: zlocinacki umovi samo su u ratu dobili priliku da se iskažu. Pravi je problem što je u miru propuštena prilika da budu kažnjeni i još im je – da zlo bude kompletno – data šansa da nastave svoja nedjela. Do perverzije.

Vildana Selimbegovic

1623 Posjeta 1 Posjeta danas