Kategorija: Kemal Mahic
Datum kreiranja srijeda, 11 Maj 2011 09:35
Datum posljednje izmjene srijeda, 11 Maj 2011 09:35
Objavljeno srijeda, 11 Maj 2011 09:35
Klikova: 766
Kada nemaš kuda u kafanu uvijek možeš! Ulaskom u kafanu sve brige i problemi kućne
provincijencije nestaju.Ili se to samo čini za ono vrijeme koje provedemo u kafani.Glavni adrenalin-alkohol stvara privid rješenja svih problema sa kojima se nosi stalni posjetilac „tople tuđine“.
U našim životima kafana je stječište „malih“ i „velikih“ , siromašnih i bogatih, obrazovanih i neobrazovanih…
U takvom kolopletu odvija se kafanski život umornih, razočaranih, zaljubljenih, neshvaćenih….
Svako traži sugovornika da ga se shvati, prihvati, opravda.To se postiže „turama pića“ „otrovom i protuotrovom“. Onda se rasipa priča , šapat, radost i na kraju „zarazni“ smijeh.
Jesdna od takvih kafana koja je ponekad bivala restoran je ugostiteljski objekat na putu Ljubuški – Vodopad Kravica.Mnogi putnici su svraćali na ovu destinaciju idući iz Čapljine u Ljubuški i obrnuto.
Razne „garniture“ i „postave“ su se izmijenile vodeći ovaj ugostiteljski objekat.Među mnogobrojnim nosiocima posla izdvaja se lik Mirka Bandura (1924-1987) u narodu poznatog pod imenom „Bandurić“ Mirko je bio osobena ličnost koji se skoro čitav svoj život identificirao sa kafanom.Bilo je godina kada je on vodio „radnju“ ali vremenski više pamtimo doba kada je „Bandurić“ bio gost u sopstvenoj kafani.
Mnogi gosti su zapravo dolazili samo radi njega kada bi vidjeli da ga nema ubrzo bi napuštali ovaj lokal, a kada bi „Bandurić“ bio u lokalu ond bi to bila „scena“. Riječit,narator i glumac,simpatičan, razgovorljiv, zaokupljao je pažnju svih prisutnih.Obično bi sjedio na sredini kafane, okrenut manje više prema svima.Podigao bi jednu nogu i prekriživši je drugom nogom.Zagrijan “toplom“ kapljicom uživljavao se u priču,izvodeći grimase i teatralno prenoseći zamišljenu situaciju prisutnim.Cigareta je bila čas u jednoj čas u drugoj ruci. Stajaća noga je „igrala“ pa bi onda zamijenio, „desnu na lijevu“.Potom bi krenuo rukom kroz kosu, a gornja usna bi trijumfalno „iskočila“, kada bi poentirao završenu scenu svoje priče.Prisutni su bili opčinjeni „saftali“ pričom,oratorstvom, i duhovnošću ispričanog uživajućui u kaskadama punim humora i „lijeporijeka“.
Pa ko ne bi zavolio tu „legendu“ ljubuškog kraja. Među slušateljima primjećivali smo Leko Slavka, Peru Delića, Juru Akmadžića, Mladena Galića-Galu,Šitu,Rudu i Ivana Perića, Božu i Markicu Vukšića, „Švabu“ i mnoge sruge.
Bandurić je volio pričati dogodovštine iz doba zadruga , „nove vlasti“, kolektivizacije Informbiroa i reformi koje su se „vječno“ sprovodile.Volio je historijske teme o kojima je redovno čitao.Omiljena tema su mu bila „Sječanja na političke ljude i događaje“od Ivana Meštrovića.Tada bi šaptao ostavljajući utisak nečeg metafizičkog, jer ta knjga nije bila u slobodnoj prodaji.Gosti željni „ženskih“ priča su raznim umijećem „navodili“ Bandurića da o tome zbori. On je to rado činio zbijajući šale prvo na sopstveni račun pa onda i na žene i svoje poznanike i prijatelje.
Dolazeći u ovaj lokal nisam nikad primjetio da Bandurić nešto jede ili „mezi“. Za njega važi on anarodna : „Nje majka karala sina što pije, nego što nemezi“.
Takva „filozofija“iz Hercegovine je odnijela mnoge „ljudine“našeg kraja.Jedan od njih je bio i naš junak „Bandurić“.
Ponekad pomislim da nam je „Bandurić“ ponudio „Pozorište u kući“.Glavna uloga je bila rezervirana za njega, a svi mi ostali imali smo sporedne uloge.Ljubuški nije bio „stara Atena“ da daje lovorove vijence umjetnicima.“Bandurić“ ima takav vijenac u srcima onih koji su imali priliku da ga gledaju i slušaju na njegovom „radnom mjestu“-u kafani.Kao takav zaslužio je da živi vječno ali „svako ima svojih pet minuta slave“.
Bandurić i Jela su nam ostavili dva dijamanta: dr Joška i Dragicu.
Dragicu, koja živi u Makarskoj i koju pamtim kao najboljeg vanrednog kandidata koji je polagao ispite u gimnaziji Ljubuški u njenoj historiji.
Dr.Joško Bandur je „narodna majka“ i ovaj epitet zaslužuje osoba koju smo voljeli i volimo kao izdanak porodice Bandurić.
Čini mi čast što su svi oni dio mog života i moga krajolika.
Kemal Mahić