Rušio je granice, obišao svijet, zapisivao priče, spajao ljude… Govorio je da slavi bijeg i bježanje u putopise, slikarstvo i čitanje jer je “umjetnost izmišljena da se imamo gdje skloniti od teškog rada i još težeg života”, a danas u njegovoj rodnoj kući, u starogradskoj jezgri konjičke čaršije, mnogi se kroz suze sjećaju ovog neprevaziđenog hodoljuba, karikaturiste, slikara, režisera, pisca, TV scenariste, velikog humaniste i čuvara baštine imena Zulfikar Zuko Džumhur.
“Ko sam ja da živim u Andrićevoj vili?”, rekao je Zuko kada mu je punuđeno da živi u kući Ive Andrića u Herceg-Novom. Ostao je među svojim Konjičanima koji nikada nisu i neće prestati čuvati njegovo djelo. Dugo će se još uz kahvenisanja prepričavati legendarne Zukine misli i anegdote.
Rodnu kuću Zuke Džumhura, koja je depadans Zavičajnog muzeja Konjic, obilaze i mladi i stari, naši i stranci. Već od samog ulaza u avliju, popločanu šarenim kamenjem iz kojeg probija zelenilo, iza velikih hrastovih vrata osjeti se miruh tradicije, one koja je iznjedrila velikana bošnjačke i bosanskohercegovačke pisane riječi. Uposlenici Doma kulture i prezentatori Zavičajnog muzeja potrudili su se što je više moguće očuvati autentičnost vanjskog i unutrašnjeg izgleda kuće.
U kući su sačuvani Zukini objavljeni i neobjavljeni autorski tekstovi i karikature, originalne nošnje, autentični namještaj ukrašen tradicionalnim motivima koji su izradili konjički drvorezbari, pa sve do fotografija Zuke s prijateljima, piscima i brojni umjetnicima s kojima se susretao tokom života. Kako su nam kazali prezentatori, mnoge Zukine kolege i prijatelji redovno posjećuju kuću.
“Nedavno nas je posjetio Mišo Marić, veliki Zukin prijatelj i saradnik. Rasplakao se čim je ušao u kuću. Tako to obično i bude. Sjete se Zukinih riječi, druženja s njim, pregledaju šta je ostalo iza njega, ispričaju nam pokoju anegdotu koju i mi poslije rado prenesemo našim posjetiocima”, kazao nam je Muhamed Krnjić, uposlenik Zavičajnog muzeja Konjic i prezentator u Zukinoj rodnoj kući.
Zbog svog vedrog duha i nevjerovatnog smisla za humor, Zuko je bio cijenjen u svim slojevima društva, kako akademskim, tako i narodnim. Za njega su govorili da ima “svjetsko znanje”, ali ljudi su ga naročito voljeli jer je pričao lagano, razumljivo, narodnih i pitkim jezikom.
“Nisam ni nesavremen ni nemoderan, pokušavam i uspijevam voljeti vrijeme i adete u kojima trajem i duram i koje je i jedino moje vrijeme, moji trenuci, moji dani, moje godine i moj dragi vakat”, govorio je Zuko.
Prolazeći pored brojnih karikatura u Zukinoj kući, zaustavljamo se pored one koja otkriva kako je Zuko zavolio slikarstvo. Na slici su slikar Lazar Drljača, kojega su zvali “posljednji bosanski bogumil” i nekoliko djece koja se čude njegovom slikarskom umijeću.
“Zuko je jako volio Lazara. Prvi put ga je vidio kao dječak kada je Lazar na plaži nacrtao Staru ćupriju iz nekoliko poteza. Govorio je kako je on jedan od dječaka koji su prikazani na karikaturi”, ispričao nam je Benjamin Mušinović, uposlenik Zavičajnog muzeja Konjic i prezentator u Zukinoj rodnoj kući.
Kako saznajemo, grupne i pojedinačne posjete u Zukinu rodnu kuću redovne su tokom ljeta, dok zimi posjeta opada. Naročito iznenađuje činjenica da su stranci zainteresirani za posjete te im uposlenici rado pričaju o Zukinom životu.
“Stranci reagiraju na karikaturu kao umjetnički izraz. Posebno se trudimo da im približimo Zukina djela. Najviše ih fascinira ta njegova posebnost i sloboda. Mislim da kroz priče o njemu nekako utihnu predrasude o našem narodu i državi”, kazao je Mušinović.
Uposlenici Zavičajnog muzeja Konjic svake godine u čast Zuki Džumhuru organiziraju likovno-edukativne radionice za učenike osnovnih škola na temu “Karikatura Zuke Džumhura”.
“Inicijator i mentor ove radionice akademski je grafičar Dino Džumhur, daljnji Zukin rođak. I ovo je jedan od načina da održimo sjećanje na Zuku i upoznamo nove generacije sa značajem njegovog djela”, ističe Mušinović.
Uskoro se očekuje i izlaganje neobjavljenih Zukinih karikatura. Prema riječima Mušinovića, još nije poznato gdje bi mogla biti izložba, a postoji mogućnost da bude u Beogradu.
Nagledao se Zuko svijeta i carskih drumova. U knjizi Vremeplov Zuki Džumhuru, koju je napisao novinar i dugogodišnji Zukin prijatelj Edhem Badžak, piše da je Zuko predvidio da neće doživjeti “ono što slijedi”. Mnogi kažu, “umro je na vrijeme da rahmetli sebe ne bi morao dijeliti”, a jedno je sigurno, dok je Konjičana, Zuko će živjeti.
Stav.ba