Vele, da smo mi u Bosni
bezi gladni i ponosni,
i seljaci, čak i babe,
i trgovci iz kasabe,
svi – koji smo muslimani
narod čisto odabrani,
da smo katmer, šeboj, neven,
narod – u miris odjeven.
Pa da zato, ko u cvijeće,
u nas nitko dirnut neće.
A za takve odabrane
„cvjetove“ treba li hrane?
Ne treba nam ni odjeće,
jer tko još na cvijet meće
opanke,čakšire,bluze?
Tko im daje kukuruze?
Strah me samo često tare
poslovice one stare:
-Šta od cvijeća može biti,
Kad se svatko njime kiti?
Izvor: BEHAR,2013.br.114
Izbor:Kemal Mahić
1925 Posjeta 3 Posjeta danas