Jedino zlo, ako to i jest, je činjenica da je pojava migranta probudila sve iskonske osjećaje i atavizme u nama, pa i odsustvo ljudskosti kao nezaobilaznu karakteristiku. Jedinih kojih se trebamo plašiti smo mi sami, najteži izbor već smo preživjeli. Ipak, kad bih morao sutra birati hoću li živjeti kraj Salmana Rushdiea ili Nine Raspudića, mislim da se odgovor sam nameće.
Bauk migranata kruži Europom. Činjenica da su migranti došli, da dolaze i da namjeravaju ostati u potrazi za boljim životom, uznemirila je sve države na tranzitnom migrantskom pravcu, bez obzira na stupanj društvenog razvoja ili demokratskih standarda. Plan o postupnoj asimilaciji migranata, kroz programe zapošljavanja i elastičnih socijalnih mjera, koji je personificirala njemačka kancelarka na odlasku Angela Merkel, definitivno se raspao u srazu s konzervativnom antimigracijskom politikom koju zastupaju rubne države EU. Recentna istraživanja stavova stanovništva EU, čak i u državama poput Njemačke koje su imale neposredne gospodarske koristi kroz povećani opseg radne snage na poslovima koje prosječni Europljanin ne želi raditi, iskazuju neskrivenu netrpeljivost ili nevjericu u dobre namjere migranata. Nostalgija “za boljim i sigurnijim vremenima” koja se provlači poput zajedničkog nazivnika, dodatno pojašnjava porazan podatak od 2/3 europskog stanovništva koje smatra da su dolaskom migranata izravno ugrožena njihova egzistencija, kultura, društvene vrijednosti i budućnost.
No, nameće se pitanje koliko je takav netrpeljiv stav plod realnog stanja na terenu, a koliko posljedica mahnite propagande koju generira politički i društveni mainstream. Jer, nota bene, svi smo kroz povijest u jednom trenutku bili “legalni migranti”, kako to definira slovo famoznog Marakeškog sporazuma o planskom upravljanju migracijama, a mnoge od “došljačkih” vrijednosti danas predstavljaju temelj kulturnog identiteta europskih nacija.
JEDINI GORI OD ROBOVLASNIKA SU GONIČI ROBOVA
I kako to već obično biva kod kopija i u hrvatskoj javnosti se intenzivirala migrantska problematika, ali na karakterističan način za balkanske prostore, iz krajnosti u krajnost. Na žalost, kolateralne žrtve odnosa hrvatske države i javnosti naspram migranata su prvenstveno zemlje u okruženju koje trpe posljedice “no trespassing” politike u kojoj se ističe surov primjer BiH.
Ipak, među mnogim podjarivačima antimigrantskog raspoloženja – bolno strši slučaj sirijskog zubara iz Lovasa koji se od medijski privlačnog opinion makera promigrantskog raspoloženja, nedvojbeno prisluškujući bilo hrvatske javnosti, prometnuo u zagovornika strogih antimigrantskih mjera – dvije javne ličnosti su svojim stavovima izazvale bespoštednu raspravu: predsjednica RH Kolinda Grabar Kitarović i “duboko grlo desnice”, kolumnist Večernjeg lista Nino Raspudić. U maniri goniča robova regrutiranih iz redova roblja – zategnuta predsjednica je karijeru izgradila u Americi, a vrli kolumnist formativne godine proveo je kao migrant u Italiji – pretvorili su migrantsku tematiku od društvenog u osobno pitanje na koje ima odgovora koliko i ljudi. Predsjednica KGK lavirala je od osobnog uvođenja reda na granici i kritici kancelarke Merkel koja je po njezinom mišljenju “nepotrebno stvorila problem” do pozdravnog govora u UN gdje je prigodno iskazala “humanost i toleranciju” u rješavanju migrantske problematike, a da bi zaključno, nakon sudjelovanja u talk show “Bujica” kod notornog desničara Velimira Bujanca, odbila nazočiti usvajanju Marakeškog sporazuma time šaljući jasnu političku poruku i šamar diplomatskom protokolu.
I dok se to od političarke koja je sav svoj mandat pretvorila u predizbornu kampanju – nitko se niti uz najbolju volju ne može sjetiti niti jedne njezine intervencije ili projekta od opće društvene koristi – moglo očekivati da podilazi svom većinskom biračkom tijelu, motivi kolumnista Večernjeg lista Nine Raspudića u podjarivanju nacije u antimigranstskom raspoloženju teško se mogu podvesti pod išta drugo, osim proračunate zlobe ili trbuhozborstva klera i konzervativaca. Biografija Raspudića sugerirala bi barem trunku empatije prema migrantima obzirom da mu je Italija dobrodušno omogućila pristojan životni standard, školovanje i mogućnost napretka, unatoč raširenoj predrasudi o Zlavima kao “nižoj rasi”, ali zalud. Migranti po njegovom mišljenju unose bogohulnu klicu uništenja kulturnog identiteta Hrvata, oni su dezerteri koji otimaju kruh starosjediocima i predstavljaju sramotu za junački narod smještenog između Drine i Drave. Dapače, riječ je “o zdravim ljudima koji dolaze čak iz područja koja nisu obuhvaćena ratom”, u čemu su ga statistički izvještaji UNHCR-a uredno demantirali. Potresna svjedočanstva isusovca Tvrtka Baruna smještenog pri misiji reda za zbrinjavanje izbjeglica (JRS) ili proslavljenog fotoreportera s bliskoistočnih ratišta Zorana Marinovića koji su suprotstavili bolne fakte primitivnom kolumnističkom agitpropu, njega ne dotiču dok gromoglasno kritizira države, institucije i ljude koji “maze poskoka u svojoj naivnosti”. Čovjek koji je predvodio autorski tim u realizaciji spomenika Bruce Leea u Mostaru kao simbola otpora nacionalnoj, vjerskoj, rasnoj i inoj nesnošljivosti, uspio je obezvrijediti po surogat principu Nescaffea “tri u jednom”, sebe, majstora i ideju.
Naravno, u takvoj huškačkoj atmosferi, jalove pokušaje hrvatske države da kroz programe hrvatskog Zavoda za zapošljavanje pokuša iskoristiti migrante kao potencijalnu radnu snagu nudeći im radne vize, doškolovanje i početni osobni dohodak od tisuću kuna (sic?!), obezvrijedile su populističke stranke poput Živog zida i jedan od njezinih kontroverznih lidera Ivan Pernar koji drže neprimjerenim “tetošenje poskoka” u atmosferi posvemašnjeg siromaštva Hrvata. Podatak da HZZO mjesecima bezuspješno traži zidare, varioce, keramičare ili drvoprerađivače kao deficitarna zanimanja ne zamara ih, kao niti činjenica da je većina migranata u tranzitu i da trenutno u Hrvatskoj po azilima privremeno boravi oko 2000 duša. Jednostavno, ukoliko njihova istina ne odgovara činjenicama tim gore po činjenice.
Sveudilj i glede, hrvatska uljudba i empatija iskazala se u koncentratu kockice za bljutavu jezičnu poparu migrantima.
BOSNA KAO SANITARNI KORIDOR
I dok Srbija provodi surovu antimigrantsku politiku tretirajući njihove živote i imovinu kao sporedan državni inventar na čije zbrinjavanje od EU potražuju i ostvaruju znatna financijska sredstva humanitarne namjene, a koja većim dijelom završavaju u netransparentnim državnim fondovima, BIH trpi ozbiljne posljedice antimigrantske politike svojih susjeda. Hrvatska, kao samoprozvani mentor i tumač vanjskopolitičkih interesa BIH, zatvorila je granične prijelaze čemu javnost danima svjedoči na temelju reportaža iz Unskog sanskog kantona i Velike Kladuše. Kao što se djeca izvrgnuta nasilju nerijetko i sama pretvore u nasilnike, premijer Plenković i predsjednica KGK, naumili su Bosnu pretvoriti u “sanitarni koridor” po istim načelima kojima je i Hrvatska dugo figurirala u razdoblju pristupnih pregovora EU. Činjenica da uz sjevernu granicu Bosne s Hrvatskom uglavnom ne obitava hrvatsko stanovništvo, samo im je olakšalo odluku u kojoj će se pozivati na”političku principijelnost i autonomiju pri donošenju daljnjih odluka” što u prijevodu znači “radit’ ćemo što nas volja”. Usto, hrvatski političari nerijetko naglašavajući u kuloarima kako Bosna najlakše može primiti toliki broj migranata obzirom na demografske gubitke, prostornost i pazi sad, kulturne običaje i vjeroispovijest, “što, to su sve ionako muslimani”, dodatno jednu lošu situaciju čini još lošijom.
Foto: Buka
Teške gospodarske posljedice, atmosfera nesigurnosti i straha, te iracionalni bijes pograničnog življa koji poziva lokalnu samoupravu da krši državne zakone i humanitarna načela kako bi se sanirala situacija, nisu nerazumljivi imajući na umu da su iscrpljene sve mogućnosti “mirnih pregovora” s migrantima. Nudi im se smještaj, pomoć, posao, ali sve odbijaju?! Jasno da su stanovnici Velike Kladuše bijesni jer ljudima prijeti gubitak radnog mjesta, poduzetnicima poslovni gubici, a lokalnoj samoupravi dodatni trošak u iscrpljenom proračunu, ali ono što ne razumiju jest da je bijes krivo adresiran. Uz sve neželjene objektivne okolnosti kao što su duga i propusna granica prema BIH, premalo ljudstva, opreme i sredstava, BIH kao država propustila je razviti strategiju prihvata migranata u suradnji s EU. Kad se uz to nadovežu Srbija koja neselektivno prosljeđuje migrante u BIH i Hrvatska koja ih hiperselektivno odbija primiti, stvara se lako zapaljiva koncentracija nezadovoljstva koja lagano može kulminirati nemirom, sukobima s migrantima i dugoročnim štetnim posljedicama. I BIH samo nedostaje njihov Raspudić da im objasni kakvo zlo migranti predstavljaju pa da se stvori prigodni bliskoistočni božićni ugođaj.
JEDINI ZLOČIN MIGRANATA JEST DA SU UKAZALI NA ZLO U NAMA
I na koncu, koji je to neoprostiv krimen migranata? Većina ih je pobjegla iz ratom poharanih područja u kojima su pretrpjeli nezamisliv teror niza paravojnih postrojbi ili režima, gubitak članova obitelji, kompletne imovine i svake nade. Jedino za što se bore jest bolji život na Zapadu koji je dobrim dijelom politički odgovoran za užase njihovih života. Profil populacije koja nezaustavljivo navire preko Balkana gotovo je identičan starosjedilačkom, tipična Gausova krivulja, od napredne inteligencije, normalnih ljudi do društvenog dna. Primjeri koji se ističu na terenu sugeriraju takve zaključke; jedni za ispražnjeni hladnjak i ormare ostave prljavo posuđe i prljavu robu na podu, drugi pismo isprike i sto eura na stolu. Posebno je licemjerno od naroda koji su se izvještili u ratnim pljačkama, zločinima, privatizacijama i svekolike korupcije, upirati prstom u ljude čija boja kože, jezik ili običaji kritičarima nerijetko predstavljaju jedini argument da u njima prepoznaju “silovatelje, teroriste i dezertere”.
Kad se podvuče crta, riječ je o migrantskom ciklusu kojeg povijest civilizacije vrlo dobro poznaje poput popularne teorije o “Velikoj seobi Slavena” čiji je uzrok, sad kao i nekada, bio strah od osvajača, gladi ili bolesti. Svijet se nezaustavljivo mijenja, proces srastanja gena i kultura u pravilu završava velikim civilizacijskim napretkom. Naravno, ovdje i sada, treba osmisliti prijelazan i prihvatljiv egzistencijalni model koji će nesumnjivo zahtijevati veće žrtve od trpljenja Muhameda koji govori farsi u neposrednom susjedstvu ili neobičnih mirisa arapske kuhinje koji će dopirati kroz otvorene prozore. Ljudi se na dobro lako priviknu, migranti koji će ostati živjeti na zapadnim prostorima u budućim obiteljskim generacijama gajiti će slične ili istovjetne europske vrijednosti. Jedino zlo, ako to i jest, je činjenica da je pojava migranta probudila sve iskonske osjećaje i atavizme u nama, pa i odsustvo ljudskosti kao nezaobilaznu karakteristiku. Jedinih kojih se trebamo plašiti smo mi sami, najteži izbor već smo preživjeli.
Ipak, kad bih morao sutra birati hoću li živjeti kraj Salmana Rushdiea ili Nine Raspudića, mislim da se odgovor sam nameće.
Tacno.net, pise Nenad Bunjac