Karta u jednom smjeru ili put bez povratka

Ja imam brata Šveđanina. I njega i mene su rodili dva naša roditelja, Bosanci. Njih su rodili četvero njihovih roditelja, Bosanaca. A dvije naše nane i dvojicu naših dida rodilo je osmero njihovih roditelja, sve Bosanci. Možemo i 16, 32, 64… Pa uprkos svemu, kad je trebalo, nisu Šveđani pitali mog brata u nevolji ni odakle je, ni čiji je, ni koliko, barem trun, barem kapljicu, ima švedskih krvnih zrnaca. Nego su ga primili, dali mu šansu, pitali šta zna, on pokazao i vratio im dvostruko, četverostruko, osmostruko. Možemo i 16, 32, 64… Tako vam je u moje matere i u moga babe jedan sin Šveđanin, a jedan Bosanac. S tim da je on i Bosanac, a ja nisam i Švedo.

Znam desetine, stotine, možda i hiljade bosanskih ljudi koji su pod teretom naše teške historije otišli širom svijeta i potražili svoj novi dom, od Novog Zelanda do Aljaske. O Evropi da i ne pričam. Ne znam da li je broj Bosanaca u Evropi nadamašio broj Bosanaca u Bosni, ali i ako nije, vrlo brzo će. Jer nas je u Bosni sve manje, a u Evropi sve više. I ne znam baš da im je neko brojao krvna zrnca i pitao ih je li im koža prirodno tamnija, ili je to možda od sunčanja ili kvarcanja. Nije ih niko, na nekim drugim mjestima, pitao ni što su svjetliji od prosjeka.

 

Znam desetine, možda i stotine ljudi koji se u narednim sedmicama i mjesecima spremaju otići iz Bosne i Hercegovine. U Njemačku, Ameriku, Sloveniju, Irsku, Švedsku, Katar… Različitih su zanimanja: inžinjeri, doktori, keramičari, konobari, sportisti, kuhari, električari, tesari… Bježe ljudi za boljim, bogatijim i mirnijim okruženjem, okruženjem u kojem je budućnost mnogo, mnogo važnija od prošlosti. I niko od njih ne očekuje da će im tamo neko brojati krvna zrnca, da im neće dati sjesti u voz, autobus ili tramvaj, niti da će ih ostaviti da se gladni smrznu, dok zima dolazi.

 

Nekoliko hiljada nevoljnika, u životnom stampedu koji ih je snašao, prelaze ovih dana, sedmica i mjeseci preko zemlje Bosne. Oni žele samo da sebi i svojima obezbijede makar tračak nade, makar šnitu neba, makar zraku sunca i makar mrvu kruha. Malo su tamniji, pa ih prepoznajemo. I mnogima smetaju. Isto kao što mnogima smetaju oni malo tamniji, čak i kad novac ovamo dolaze trošiti. I ne čuh još da je neko upitao, kao što su moga brata onomad upitali: ima li među tim nevoljnicima neko da nešto zna, ima li kakav inžinjer, doktor, keramičar, električar, tesar… Da zamijeni ove naše što se na put u jednom pravcu spremaju.

Hajr bi i sebi i njima učinili.

Našima što idu želim da ih tamo gdje idu ne gledaju mrko ko što mi ove što nama dolaze mrko gledamo.

 

Rasisti? Šovinisti? Jok mi! Đe to more bit, kraj volikog našeg merhameta.

 

Tarik Đođić

991 Posjeta 1 Posjeta danas