Prijateljstvo nema rok trajanja

“Monika, ovo je teta Naida. Znaš, ona je meni bila kao što je tebi danas Lara u vrtiću – najbolja prijateljica s kojom sam odrasla”, objašnjava Kaja svojoj četverogodišnjoj kćerci dok mi ona stidljivo pruža ruke u zagrljaj. 

Kaja (Katica) je bila moja prva prava prijateljica, starija dovoljno da mi bude prvi hit New Kids on the Block, prvi karmin, prvi ples i prvo javno pjevanje na ulici.

U dvorištu koje je babo napravio a koje je u vrijeme mog djetinjstva nalikovalo na zabavni park, nije bilo djeteta iz ulice koje se nije spuštalo niz tobogan ili ljuljalo na ljuljačkama ali Kaja je bila najbitnija. 

Crtali smo kredom po ulici, igrali se škole, gume, a naveče zna se – žmire.

Naše kuće, jedna do druge, bile su kao jedna. Nema neprikladnih posjeta, otuđenosti, glumatanja. Znate ona prijateljstva u kojima nemate ni tračak sumnje da je ta porodica – osoba uz vas bilo kada i bilo gdje.

Nema toga danas, ako ima, jako je rijetko, bar u gradu. Ljudi su se otuđili, misle samo na sebe. Koliko bezbrižnosti, koliko slobode, koliko ljepote bijaše u našem djetinjstvu.

Tužne i sretne priče – život, valjda…

Ne poznajem ama baš nikoga ko nije osjetio zagrljaj prijatelja i osjetio rastanak 1992. godine u Sarajevu.
Svi smo mi na ovaj ili onaj način, na kraći ili duži period bili odvojeni od rodbine i prijatelja.

Neke su priče bile tužne, neke sretne, neke su imale ovakav ili onakav epilog. To je život, valjda.

Prve granate su bile dovoljne za odluku Kajine mame da napuste BiH i odu rodbini u Njemačku. Kaja je kao mala u saobraćajnoj nesreći ostala bez oca i njena mama, teta Marica je bila heroj onog i ovog vremena.

Kada smo se opraštale, ko je znao da će proći 24 godine do našeg  ponovnog susreta.

U međuvremenu je prošao cijeli jedan život, Kaja se vratila u Hrvatsku prije nekoliko godina, udala i sretna je majka dječaka i djevojčice. Živi u Zagrebu.

Sve to znam, sve to pratim ali, moji odlasci u Zagreb su do neki dan bili uskraćeni za susret s Kajom.
Igrom sudbine ili ko zna čega. Ali, neki dan, sudbina je rekla – Dosta.

Život je nepredvidiv i ide nepredvidivim putima, često sa pravcima i skretanjima koja ne biramo sami.
Ipak, pravo prijateljeljstvo ne zna za prepreke, vrijeme, niti ima rok trajanja. Isto kao ni prava ljubav.

Zato taj mali prefiks ‘pravo/a’ odvaja sveto i trajno od prolaznog. Srcu godine ništa ne znače. Srce ne poznaje otuđenost.

Nekada nedostaju riječi za opise koje samo emocija može opisati. U tom čvrstom zagrljaju nakon toliko godina, nisam grlila nepoznatu osobu već nekog ko me poznaje bolje od svih koje sam zadnje 24 godine upoznala.

U par minuta tog stiska i suza radosnica, u glavi se odigrao cijeli film. U jednom zagrljaju opet sam bila ona djevojčica koja je Kaju zvala ispod prozora da se igramo gume, ona koja je učila rolati i voziti biciklo pa se krvavih koljena vraćala kući.

na koja se iskradala da se šminka i sluša muziku. Ona koja je na mikrofon pjevala u ulici ili čitala pjesmice iz slikovnica.

Nismo bile zijan djeca al’ smo imale svoje bubice. Koliko smo samo modnih revija imale iza kuće sa nevješto stavljenim karminom i u štiklicama praveći se velike.

Osjetila sam i miris makovnjače koju je Kajina mama, teta Marica pravila najbolje na svijetu, sjetila se kada sam Kaju vidjela obučenu kao princezu sa krunom za njeno krštenje i mislila kako nema ljepše djevojčice na planeti.  

Kao da smo opet za ruku išle u školu, kao da smo opet bile pioniri, kao da smo opet pisale zadaću, kao da je vrijeme stalo.

Prijatelji – konstanta vrijedna življenja

Osjećaj bliskosti je bio kao da smo tek juče bile zajedno. Grlim Moniku i pitam se kako je moguće da toliko liči na Kaju. 

Nije to bila obična kafa i običnih par sati. Nema tu ispraznih razgovora ni gluposti. Samo čista sreća.

Nećemo više praviti ovako velike pauze. Sad mi je mala Monika motiv da to ne dopustim.  Djeca su uvijek dobra lekcija i motiv.

Vrijeme može rastaviti, ali ne zauvijek. Prijatelji nekako uvijek nađu načina da se spoje, kad-tad.

Neizmjerno sretnom me čini što obje i dalje imamo svjetonazore one djece kakve smo bile. One djece koja ljude dijele na dobre i loše i za drugu podjelu ne znaju.

Jedni druge smo poštovali zbog onog što jesmo i zbog onog što je nama bitno bez da je iko ikoga odvajao i po čemu. Smatrao se superiornijim, boljim, dražim Bogu.

Nije ljubav paradajz, a nije ni prijateljstvo. Treba znati kategorisati ljude i znati vrednovati prijatelje. Jer oni su tu i kad nisu. Jer oni su konstanta vrijedna življenja.

Izvor: Al Jazeera, piše: Naida Kurdija

1008 Posjeta 2 Posjeta danas