Mehmed-beg Kapetanović Ljubušak je kao mladić bio član Kotarskog vijeća u Ljubuškom, zatim kajmekam u Stocu, Ljubuškom, Foči i Trebinju, načelnik grada Sarajeva i član turskog parlamenta u Istanbulu pred kraj turske uprave, poslije 1878. godine član sarajevskog Gradskog vijeća, počasni vladin savjetnik i ponovo načelnik grada Sarajeva od 1893. do 1899. godine.
Jedan od najranijih, doduše kratkih, opisa lika Mehmed-bega potiče iz pera nekog Hefele-a F. koji je 1887. godine putovao „Bosnom kroz gradove“. Tada je bio u toku begov politički uspon i u sarajevskim krugovima se opravdano govorilo da u Šeheru nema nijednog značajnijeg događaja koji se na neki način ne bi mogao s njim povezati. Bio je prvi u Bošnjaka svog vremena, iako mnogima u Sarajevu nije bilo pravo da to bude Hercegovac.
Beg je primio goste (Hefele je imao pratioca, vjerovatno prevodioca, svog sarajevskog prijatelja, kod kojeg je stanovao za vrijeme boravka u Sarajevu, o. a.) u svom dvorcu na Grbavici, posadio ih do sebe i dva ugledna muhamedanska gospodina koji su ranije došli u posjetu begu tako da su se osjećali kao kod kuće. U raspravi o narodnom nazivlju u Bosni (Hefele-a je to najviše zanimalo) gost je bio impresioniran begovim znanjem narodnih naziva. Beg je za gosta vrlo mila ličnost, učen čovjek koji se cijeli život bavio knjigom i narodom, ali i ugledni i mogući vrlo uspješni posrednik između države i naroda koji hoće i može.
…“Posjetih dosta gospode u Sarajevu, ali jedan posjet bijaše za mene osobito vrijedan, jer sam bio prizvan u posjete vladinom savjetniku Mehmed-begu Kapetanoviću od Ljubuška. Veleugledni taj gospodin nalazio se taj dan izvan grada na svom posjedu* blizu kolodvora. Došavši sa prijateljem na begov posjed, doznadosmo da imade kod sebe uglednu gospodu iz grada pa da je š njima iza svoje bašće nad potočićem na razblaživanju, jer i taj dan bijaše više no toplo. Bega pozdravismo, a ja, videći jošte dva ugledna muhamedanska gospodina u njegovu družtvu, ispričao sam jim, što me je u daleko Sarajevo dovelo.
Ugledni naš beg vrlo je mila ličnost, a sva rieč odaje ga, da se je kroz svoj viek mnogo knjigom, a i narodom bavio. Zametnusmo razgovor o narodnom nazivlju, a to bijaše učenom begu upravo po čefu. Ja sam na svom putu imao sreću mnogo liepa čuti iz narodnih ustah, ali toli bogatih ustah jedva da imade u Bosni jošte u koga kakva su u bega Kapetanovića za narodno nazivlje. On je u tome gavan*.
Da je moga vođu i mene beg Kapetanović u svom ugodnom društvu liepo i najprijaznije pazio vidi se već odatle što je dopustio da se baš do njega posve na svoju namjestismo kako nam ni u čemu ne bi bilo neuobičajno.
Beg Kapetanović je danas, uz gradskog načelnika Fadilpašića, najbogatiji bosanski odlikaš, a ujedno desna ruka bosanske Zemaljske vlade u svih stvarih, odnoseći se na narodni jezik, pravo i običaje, pa je i od Njeg. Vel. Velikim redom odlikovan. Sve te povoljne okolnosti liepo su jamstvo da u zaposjednutih zemljah Bosni i Hercegovini jest ugledni i mogući posrednik koji može, a i hoće, svoj narod i svoju domovinu podignuti“…
* Mehmed-beg je imao prostrani ljetnikovac na Grbavici, van grada, u blizini željezničke stanice. Sarajlije su ga zvale „Zeleni dvor“, jer je bio uz veliku bašću, tada najveću i najljepšu u Bosni. U „Zelenom dvoru“ je bila svadba njegovog jedinca Riza-bega, a tu je i umro 1902. godine.
* gavan-bogati škrtica.
Hefele F. Crtice sa puta po Bosni i Hercegovini. Narodne novine (Zagreb 1861), 164 i 165, 21. i 22. srpnja 1887. godine.
Halid Sadiković